bener

    Prof. dr. sc. Ante Bežen: Riječ na proslavi 15.obljetnice Gospićko-senjske biskupije

    ante beženPreuzvišeni oče biskupe, poštovani svećenici i časne sestre i ostali prisutni,

    Iskazana mi je osobita čast prilikom da se obratim ovom skupu u povodu obilježavanja 15. obljetnice Gospićko-senjske biskupije u ime njezinih suradnika laika. Bliskim sam svjedokom zbivanja oko osnivanja biskupije i njezina dosadašnjeg razvitka iz perspektive suradnika izvan same Crkve. Interes za tu suradnju imao sam ponajprije kao poštovatelj svog rodnog grada i ličkog zavičaja za koji je osnivanje Biskupije predstavljalo veliki dobitak, a zatim i zbog nekih uloga u nedavnoj prošlosti - kao glavni urednik lista „Vila Velebita“ koji je obavještavao javnost o zbivanjima u Lici, pa i o crkvenim i vjerskim prilikama u njoj, od svog osnutka 1992. do 2007. godine, kao glavni urednik časopisa Hrvatska vjernost koji je pokrenula Gospićko-senjska biskupija kao glasilo Crkve hrvatskih mučenika na Udbini te kao suradnik biskupa i u drugim pitanjima izdavačke djelatnosti i informiranja.

    Svoj pogled na proteklih petnaest godina djelovanja Biskupije i njezine doprinose razvoju ovog kraja, ali cijele domovine, sažet ću u nekoliko, po mom mišljenju, najvažnijih značajki:

    Prvo, osnivanje Gospićko-senjske biskupije dogodilo se samo desetak godina nakon izlaska Hrvatske iz Jugoslavije i pet godina nakon završetka Domovinskog rata oslobodilačkom akcijom Oluja. Crkva je tako, neuobičajeno brzo za slične procese u svijetu, reagirala uspostavljanjem svoje najsnažnije ustanove, biskupije, u ratom poharanom i demografski izrazito degradiranom ličkom prostoru. Time se solidarizirala s mladom državom u njezinom političkom i organizacijskom konsolidiranju i poduprla ideju da se Lika kao spojnica hrvatskoga sjevera i juga što više osnaži. Tako je ispravljen proces udaljavanja crvenog središta od Like koji je započeo još davnim premještanjem biskupskog središta iz Krbave u Modruš, potom u Senj a onda i u Rijeku. Stoga je utemeljena ocjena da je osnivanje Gospićko-senjske biskupije jedan od najvažnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj, ne samo crkvenoj, nego i narodnoj povijesti. Biskupija se, nakon višestoljetnog egzodusa, ponovo vratila u Liku. Propale su u nepovrat sve svjetovne strukture vlasti koje su upravljale ovim prostorom, od turske sile pred kojom je biskupija morala uzmaknuti iz Like i Krbave, preko moćne Austrija i obje za Hrvate, a posebno za Ličane, despotske Jugoslavije. Crkva je sve to preživjela, kao i narod, i biskupija se vratila u Liku s uskrsnućem narodne slobode i neovisne države. Može se reći da je sudbina crkvenih ustanova u Lici možda najbolji primjer njezina dijeljenja iste povijesne sudbine s narodom u dobru i u zlu.

    Druga je ključna uloga Biskupije u duhovnoj obnovi naroda čiju su vjeru gotovo cijelo stoljeće potiskivali i kolebali, često do potpune ateizacije pojedinaca i cijelih obitelji pa i društvenih slojeva, nenarodni jugoslavenski režimi, posebno onaj komunistički koji je brojnim naraštajima nastojao utuviti marksističku ideju o vjeri kao opijumu naroda i obilježju neobrazovanih i zatucanih tradicionalista. Posljedice polustoljetnog isključivanja vjere i Crkve iz javnog života vidljive su i danas, no bile bi vjerojatno i znatno teže, barem po izjavama ličkih župnika koje smo svojedobno intervjuirali u „Vili Velebita“ o stanju vjere u njihovim župama, da nije bilo upravo nove snage Biskupije koja je, efikasnije nego što to mogu same župe, novim oblicima djelovanja i novim ljudima potakla obnovu duhovnosti i vjerske prakse među Ličanima, Kordunašima i Podgorcima.

    Treću nezamjenjivu ulogu Biskupije vidim u snažnoj suradničkoj sinergiji između crkvenih i svjetovnih vlasti, što je bilo nezamislivo i strogo zabranjeno u komunističko doba. To se očituje u brojnim potporama programima od općeg interesa koje je pokretala ovdašnja Crkva, a podupirale civilne vlasti i obratno. To uravnoteženje religijskog i profanog veliki je napredak u odnosu građanskih vlasti prema vjeri i Crkvi s obzirom na doba komunizma, pa i na neke današnje tumače uloge Crkve u društvu, koji bi Crkvu i svećenike najradije zatvorili u sakristije. U hrvatskom je društvu danas ipak zaživjelo uvjerenje o legitimnom udjelu i korisnosti Crkve u društvenom životu, počevši od vjeronauka u školama, promicanju izvornih humanih odgojnih i nacionalnih vrijednosti do karitativne skrbi i raznih oblika hagioterapije. Posvećenim su osobama danas pristupačne i razne građanske službe i javni utjecaj. Ustanova Gospićko-senjske biskupije, koliko ja mogu procijeniti, naišla je na dobar prijem i potporu u gospićkoj i uopće ličkoj sredini, ne samo u narodu nego i kod građanskih vlasti i drugih struktura. No, dugoročnije gledajući, moglo bi se ipak reći da hrvatska država ni izdaleka nije učinila onoliko što je učinila Crkva u podizanju ovog prostora. Umjesto da se Lika kao spojna pokrajina sa sve nesigurnijom istočnom državnom granicom, sigurnosno svestrano osnažuje, stanovništvo se godinama smanjuje, sela su sve pustija i nestaju, gospodarstvo je sve nemoćnije. Te procese, istina, nije lako zaustaviti, ali za to nema ni ohrabrujuće strategije ni jasnih sistemskih projekata. Bez njih toliko očekivana transhrvatska autocesta kroz Liku, koju sada imamo, i dalje je više put odlaska nego ostanka i povratka.

    Osim navedenih općih procesa u djelovanju Gospićko-senjske biskupije osvrnut ću se i na neka njezina pojedinačna dostignuća koja su i Biskupiju i Liku i Gospić podigli na razinu nacionalne pa i opće pozornosti. Tu ponajprije mislim na izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i promicanje ideje o hrvatskom martirologiju.

    Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, koja je zamišljena te projektirana i građevinski završena za rekordnih desetak godina, izravna je poveznica opće i nacionalne Crkve i dokaz da u Lici i danas živi ona silna stvaralačka energija koja je od stoljeća sedmog do danas na svijet donijela Hrvatima neke presudne povijesne tekovine i ličnosti, počevši od zametka hrvatske države u Gackoj s knezom Bornom i Gačanima, preko bogatog kulturnog stvaralaštva u srednjem vijeku, prve hrvatske tiskane knjige i prve gramatike hrvatskog jezika na hrvatskom jeziku, Starčevićeve državotvorne ideje koja je nakon stoljeća i pol oživotvorena u Tuđmanovoj Hrvatskoj, planetarne Tesline genijalnosti, do Velebitskog ustanka i veličanstvene goloruke obrane hrvatske cjelovitosti i slobode ovdje u Lici u Domovinskom ratu. Baš u ličkoj Udbini, zemljopisnom središtu Hrvatske, izrasla je posve nova Crkva hrvatskih mučenika kao simbol suvremene težnje za duhovnom obnovom hrvatskoga naroda i najizravnijeg ostvarenja poziva svetog pape Ivana Pavla Drugog narodima svijeta da na prijelazu u treći milenij popišu svoje žrtve i dalje žive na njihovoj baštini. Crkva hrvatskih mučenika, čiju je izgradnju podržala ne samo sveukupna Crkva u Hrvata, nego i Hrvatski sabor te najvažnije nacionalne kulturne i znanstvene ustanove te predstavlja u doslovnom smislu nacionalni projekt, tako je svojom idejom poštovanja svih žrtava za slobodu i vjeru, s fokusom na Krbavsku bitku, povezala ideju opće Crkve s potrebom duhovnog preporoda hrvatskoga naroda nakon rana i pustoši koje su ostale nakon komunizma i agresije na Hrvatsku. Po toj je jasnoj simbolici ta crkva dobila ozračje nacionalnog svetišta posvećenog znanim i neznanim žrtvama te je svakako najveći izvorni prinos Gospićko-senjske biskupije rastu vjerskog života ne samo u Lici nego i u cijeloj hrvatskoj državi i hrvatskom narodu širom planeta. Njezini su prirodni nastavci ideja o svehrvatskom grobu na Udbini za sve anonimne žrtve te podizanje hrvatskoga martirologija na razinu državne politike, znanstvenih analiza i prikupljanja podataka o hrvatskim žrtvama širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine radi njihova dostojnog obilježavanja i zatvaranja u povijesni pijetet najtragičnijih poglavlja u vjekovnim stradanjima hrvatskoga naroda. I sam svestrano podupirem tu ideju zbog brojnih žrtava u mojoj obitelji.

    Dakako, nakon uvida u sve te evidentne rezultate petnaestogodišnjeg postojanja Gospićko-senjske biskupije ostaje i pitanje koje ljudske snage stoje iza njih. Odgovor je svima poznat jer je njezin prvi biskup mons. Mile Bogović danas gotovo personifikacija biskupije i duhovne Like. A to je postao snagom svoga duha i volje, kao pastir i tumač vjerskih i narodnih istina i interesa, lucidni inicijator raznih inovativnih projekata među kojima su Crkva na Udbini najveći graditeljski, a osmišljavanje poštovanja žrtava kao formule duhovnog pročišćenja naroda istaknuto pastoralno i teološko dostignuće. Biskup je jasan i uvjerljiv propovjednik, čuvar i branič vjerskih i nacionalnih vrijednosti, argumentirani kritičar anomalija u društvenim procesima, hrabri sugovornik oponentima, poželjni komentator u medijima, predani istraživač povijesti Crkve na području svoje Biskupije. Njegova pojava i djelovanje na vjerskoj i nacionalnoj sceni kao prvog biskupa gospićko-senjskog može se slobodno nazvati darom Božje providnosti i Duha Svetoga po kojoj se u presudnim vremenima javljaju ovakvi vizionarski graditelji. Sociolozi bi rekli da je njegova pojava i djelovanje dokaz o važnosti snažne ličnosti u stvaranju povijesti. Biskupija Gospićko-senjska mogla bi postojati i bez njega, ali bez njega svakako ne bi bila ono što je danas. Osobno mu zahvaljujem na golemim naporima, strpljivosti i hrabrosti što ih je pokazao u borbi za ostvarenje vlastitih ideja pri čemu sam imao čast surađivati s njim i u tomu se i sam oplemeniti i mnogo čemu naučiti.

    Neka nam i dalje uspješno živi, raste i cvjeta

    Gospićko-senjska biskupija!

    Prof. dr. sc. Ante Bežen

    Riječ na proslavi 15.obljetnice Gospićko-senjske biskupije

    (Gospićka Katedrala, 25. svibnja 2015.)

     

    Tags: Gospić, Gospićko-senjska, dr. Ante Bežen, 15. godina osnivanja

    E-mail

    CookiesAccept