bener

Senjski dekanat - župe

SENJSKI DEKANAT

(župa: 12, st. 8.391, kat. 7.800)

Sjedište: 53284 SVETI JURAJ, Vjenceslava Novaka 4 

Tel. i faks (053) 883 052 Dekan: preč. Silvio Milin, dek. 4.11.2010.

SENJSKI DEKANAT

(župa: 12, st. 8.391, kat. 7.800)

Sjedište: 53284 SVETI JURAJ, Vjenceslava Novaka 4 

Tel. i faks (053) 883 052 Dekan: preč. Silvio Milin, dek. 4.11.2010.

SENJ - Uznesenje BDM

SENJ - Uznesenje BDM
53270 SENJ pp 49, Ogrizovićeva 4
Tel. i faks (053) 881 043, 098 945 2252
žk. Richard Pavlić, rođ. 5.5.1972., zrđ. 29.6.1998.
dek. 9.7.2010. E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
kp. Šimo Božić, rođ. 10.12.1986., zrđ. 9.7.2011.
dek. 25.7.2011. 098 970 1356: E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
st. 6000, kat. 5500
Crkve i kapele: Marijino Navještenje na Artu, Sv. Vid na groblju, Sv.
Martin na Mundarićevcu

Senjske crkve i crkveni redovi

KATEDRALA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE
    Senjska katedrala doista je jedan od najzanimljivijih sakralnih objekata naših krajeva uopće (M. Viličić), te ima nesumljivu vrijednost kao arhitektonski spomenik prošlosti.
    Bila je predmet izučavanja dvaju istraživača Josipa Frančiškovića i Melite Viličić. Oni su doprinijeli boljem upoznavanju povijesti katedrale, njenom nastanku, stilu gradnje, rastu, dogradnjama i promjeni njene originalne fizionomije.
    O vremenu njezina nastanka i o njezinoj arhitekturi postoje mnogi upitnici. Dokaz njene starosti je  i zvonik iz 1000. godine koji je pred njom stajao do 1826. godine.
    Senjska katedrala postaje središte religioznog života, posebice od prvog povijesno utvrđenog senjskog biskupa 1169. godine, koji se spominje i u svezi njene dogradnje, što nas navodi na pretpostavku da je katedrala i starija.
    Novi pisani dokument koji se spominje je iz 1271. godine. Tada Senjani biraju Krčke knezove za stalne potestate  i  upravitelje grada  na Starom trgu pred Crkvom sv. Marije (katedralom). Daljnji dokumenti kroz povijest upotpunjuju sliku o razvoju  katedrale (vedute, planovi grada Senja i dr.)
    Poslijeratna istraživanja i restauratorski radovi na katedrali, kao i njeno pročelje sa nizom romaničkih lukova - slijepih arkada u tri visinska niza na glavnom pročelju i uglu uz svetište, bili su putokaz da se katedralu grafički rekonstruira kao originalnu jednobrodnu romaničku crkvu, kako je nastalom prikazuje i poznata Valvasorova veduta iz kraja 17. st.
    Katedrala je prema tome i u 15. i 16. st. jednobrodna i vjerojatno vrlo bogate fasade - dekorirana, što odgovara u to doba Senju kao bogatom  kulturnom, trgovačkom i prometnom središtu.
    Frančišković i Viličićka pretpostavljaju da je krajem 15. st. katedrali dograđena najprije sakristija.
    Krajem 16. st. crkva je jednobrodna sa 13 oltara. Uz glavni oltar tu su još pokrajnji: sv. Petra, sv. Tome, sv. Cirijaka (Kirijaka), sv. Katarine, sv. Grgura, sv. Antuna, sv. Blaža, sv. Trojice, sv. Vida, sv. Sebastijana i sv. Jakova.
    Nasuprot katedrali nalazi se Biskupski dvor koji je u to doba bio vrlo ruševan (16. st).
    Prema izvješćima početkom 17. st. i katedrala je u ruševnom stanju a posvećena je Majci Božjoj.
    U 17.-18. st. stanje se popravilo. Obnavlja se katedrala i biskupski dvor u prvotnom obliku u vrijeme biskupa M. Brajkovića (1699.-1703.)
    Temeljito preuređenje katedrale dogoditi će se tijekom 18. st. Započeo ga je biskup B. Bedeković (1704.-1709.), a nastavio biskup A. Ratkaj (1709.-1717.) Tada je napravljeno potpuno novo svetište katedrale, srušen je voltirani svod, bočni zidovi lađe do temelja su srušeni, te sagrađeni novi ali bez volti. Katedrala je posvećena 1714. godine.
    Biskup Ivan Anton de Benzoni (1730.-1745.) negoduje što se mnogi upuštaju u obnovu katedrale bez potrebnog znanja i kontrole. Po njemu je katedrala postala velika građevina bez stila i ljepote, koja je samo izvana sačuvala dijelove starine. On je dogradio desnu lađu i sagradio četiri oltara od kojih je oltar sv. Franje Ksaverskog od mramora, a ostali su drveni. Drveni je također bio i glavni oltar.
    Godine 1713. spominju se oltari sv. Nikole i Gospe Karmelske. Slijedeće godine biti će dograđen i oltar sv. Franje Ksaverskog. Također se iz dokumenta vidi da nije sagrađena kripta ispod te lađe, već se pokapanja obavljaju u samoj lađi. Planirao je izgraditi i lijevu lađu ali nije uspio te srušiti stari toranj i sagraditi novi ali na drugom mjestu. Katedrala je tada imala dvije sakristije.
    Za vrijeme biskupa Vuka Jurja čolića (1746.-1764.) sagrađena je lijeva pobočna lađa u kojoj su postavljena tri mramorna oltara i preuređena je unutrašnjost crkve. čolić je ponovno posvetio katedralu 1752. godine.
    Godine 1764. u katedrali su postavljeni slijedeći oltari:
1. Uznesenja Majke Božje                                6. Svetog Antuna Padovanskoga
2. Majke Božje Karmelske                               7. Svetog Franje Ksaverskog
3. Svetog Anđela                                                8. Svetog Križa
4. Ivana Nepomuka                                            9. Bezgriješnog začeća BDM
5. Svetog Josipa
    Pilari srednje lađe ukrašeni su Križnim putem (Kožarić) nakon restauracije katedrale, mnogi natpisi dobili su nova mjesta skoncentrirana oko ulaza na mjestu prve desne kapele. Tu se nalazi i kustodija koja vjerojatno i potječe iz katedrale, te grb s natpisom iz 1329. godine Donne Imie de Raduco, zatim natpis iz 1717. iz negdašnje biskupije.
    Interijer je bazilikalno osvijetljen nizom od četiri prozora sa svake strane svetišta, dok su prozori sporednih lađa većinom pregrađeni oltarima.
    Ispod svetišta i glavnog oltara nalazi se kripta u kojoj su grobnice senjskih biskupa: N. Pohmajevića, M. Ožegovića, A. Maurovića i više kanonika. Kripta pod desnom lađom, sve do sredine 19. st., služila je za pokapanje istaknutih senjskih građana.
    Uz samu katedralu bile su crkvice: sv. Josipa, Nevine Dječice (Svetih mladenaca) i Žalosne Gospe. U blizini se spominje i kapela plemenite obitelji Vukasović, ali ne i kome je posvećena.
    Senjski biskupi iz druge polovice 18. st. rade na obnovi katedrale. Biskup I. Kabalin traži sredstva za glavni oltar, kao i za dotrajali toranj za koji se kaže da je iz 1000. godine. Detalji o tome nisu poznati, ali se katedrala spominje kao nedavno obnovljena u njegovo vrijeme (1772.-1786.)
    Obnova glavnog oltara katedrale se pripisuje Ivanu Krstitelju Ježiću (1789.-1833.), koji je nastavio sa obnovom, kada je napravljena kripta ispod desne lađe s 25 ukopnih mjesta. Sebi je pripisao i obnovu oltara. Godine 1826. obnovio je stari toranj.
    Na obnovi oltara 60.-tih godina 19. st. radio je Santo Barbieri.
    Biskup Ožegović (1834.-1869.) također radi na obnovi katedrale, ali je poznat i po izgradnji novog biskupskog dvora izvan užeg urbanog prostora godine 1839.
    Godine 1900. ponovno se sprema obnova katedrale u vrijeme biskupa Posilovića i Vučića. U toj obnovi srušen je zvonik iz 1826., a na drugom mjestu u blizini sagrađen je ovaj današnji.
    Popravci i oslikavanja katedrale vrše se i u 20. st. Popravak fasade 1923. godine pokazao je da  se pod žbukom iznad glavnih vratiju krije rozeta i pod njom kao da je bila prezidana slijepa balustrada od mramornih stupova. Interijer je oslikan 1934. godine., u istom stilu kao i 1865. godine.
    U međuvremenu je zvonik dobio nova zvona.
    Bombardiranjem u ratu u listopadu 1943. i veljači 1944. godine katedrala je bila teško oštećena. Bombe su srušile krov i oštetile pročelje, te je nakon skidanja žbuke došao jasno na vidjelo glavni srednji jasno artikulirani romanički korpus i obostrano nadodane lađe.
    Na skicama arh. H. Bilinića mogu se na katedrali uočiti razne faze izgradnje. Romanički, srednji dio posve je asimetrično koncipiran, što je česta nepravilnost i daje biljeg ovom stilu, a na senjskoj katedrali je posebno izražena, za što vjerojatno postoje razlozi.
    Glavna ulazna vrata pomaknuta su od osi udesno, zid lijevo od vratiju izveden je od dobro obrađenog kamena do iznad visine vratiju, nakon čega slijedi dio sa neobrađenim kamenim kvadrima, dok je cijelo ostalo pročelje izvedeno u opekama.
    Restauracija katedrale 1946.-47. učinila je pročelje čitljivijim jer je dijelove različitih vremenskih razdoblja obnovila u različitim materijalima. Tako je lijeva pobočna lađa ostala u kamenu tesaniku, desna je ožbukana, a srednji romanički dio obnovljen je u opeci i bogato obrađen tipično romanički, kombinacijom slijepih arkada raznih dimenzija. Može se vidjeti do koje su mjere nalazi fragmenata respektirani i nadopunjeni, zatim je vidljiv ostatak obruba rozete u opeci i polje. Pročelja pobočnih lađa imala su svaka svoj otvor vratiju. Vidljiv je i nadvojni luk od opeke, te polukružni barokni prozori iznad vratiju. Na lijevoj lađi otvor vratiju je naknadno zazidan opekama, vjerojatno kada je u katedrali postavljena krstionica.
    Glavna vrata su iz 1717., a vratnice obojih vrata iz 1866. godine. Desna vrata su renesansna (dovratnici i kapitel), vjerojatno prenesena iz drugih izvora i prilagođena objektu.
    Najvjerojatnije je najstariji dio katedrale zid lijevo od ulaznih vratiju zbog uporabe pažljivo obrađenih kvadera kamena. Na taj način se grade crkve tog doba duž cijele jadranske obale. Strop srednje lađe je ravan i drven što ide u prilog datiranju starosti katedrale.
    Senjska katedrala vrlo se različito datirala prije poslijeratne restauracije. Po jednima je trobrodna bazilika romaničkog stila, po drugima u njoj nema romaničkih elemenata i atmosfere.
    Prilikom poslijeratne restauracije naišlo se na luk koji je mogao potjecati od prijašnjeg jednobrodnog romaničkog objekta. Današnji središnji, šiljasti, trijumfalni luk leži na romaničkim kapitelima u desnom dijelu luka.
    Danas su ostali stupovi uzidani dok su u desnom dijelu luka vidljivi fragmenti romaničkih kapitela. Tako je definiran romanički dio kao i cijela arhitektonska masa katedrale.
    Senj je, kao biskupsko središte, kroz svoju bogatu povijest morao i mogao imati monumentalnu i vrlo bogato dekoriranu katedralu.
    Katedrala i ostale crkve svojim bogatim zvonima pozivale su građane u vijećnicu na vijećanje i u gradsku ložu na “sudaranje” kako to navode stari dokumenti, pa su time imale važnu ulogu u javnom životu grada Senja.

CRKVA SV. MARIJE OD ARTA

    Crkva je smještena izvan gradskih zidina u blizini morske obale na rtu Artu. Poznata je kao zavjetna mornarska crkva zbog čega je bila naznačena na pomorskim kartama. Mornari su joj iz zahvalnosti (ex-vota) darovali brojne slike brodoloma i pomorskih nesreća, te lijepo izrađene modele brodova.
    Na ovom mjestu crkva se prvi puta spominje u jednom dokumentu kralja Matije Korvina iz 1489. godine. Vjerojatno i tu crkvu Lenković ruši prilikom izgradnje Nehaja. Gradi se nova crkva ali se točno ne zna u koje vrijeme.
    Kontinuirano postojanje crkve na ovom prostoru dokumentirano je u grafičkim dokumentima od prve polovice 17. st. Na Pieronijevu planu iz 1639. godine uz njen tlocrt stoji natpis: STA MARIA, a isto je i na planu Stiera iz 1660.
    Vrlo detaljno je prikazana na Stierovoj veduti Senja iz 1660. Međutim, Stier navedene godine pod istim imenom spominje crkvu s druge strane Senja. Predio gdje se nalazila Stier označava sa slovom M u blizini Papinske kule.
    U najstarijem planu Senja iz 1749. godine krivo je orijentirana i drugačijeg je tlocrta nego u prethodnim planovima, ali je točno situirana.
    Na planu iz 1763. ucrtana je s ograđenim prostorom uz njen objekt.
    Crkva je ucrtana i u plan šire okolice Senja iz godine 1765., te planovima 1779., 1785., 1788., 1800, 1815. i u planovima iz 19. st.
    Na planu iz godine 1788. uz ograđeni prostor crkve piše da je smješteno i groblje, kao i  u onom planu oko 1800. godine gdje je crkva ucrtana s ograđenim prostorom, grobljem i opisima. Najstarija nadgrobna ploča s njenog groblja je iz 1509. godine.
    Grafički prikaz Crkve sv. Marije od Arta kazuje nam da je crkva jednobrodna građevina sa apsidom koja završava polukružno, tj. kao objekt se sastoji od dva volumena, većeg glavnog i manjeg apsidnog sa zvonikom na preslicu, kako je prikazuje Stierova veduta iz 1660. godine.
    Planovi iz 18. st. prikazuju je malo drugačije, odnosno slično današnjem izgledu. U tom periodu je pregrađena, dodano joj je predvorje i sav inventar.
    Crkva u svetištu ima mramorni oltar Blažene Djevice Marije i dva oltara u lađi (sv. Roka i sv. Nikole), kao i vrlo lijepe kasnobarokne klupe.
    Cjelokupan crkveni inventar pretežno je iz druge polovice 18. st. i početka 19. st.
    Inventar crkve kulturno-povijesno je vrlo zanimljiv jer predstavlja domaću umjetnost i nosi u sebi svu dramatičnost, spontanost, iskrenost i vjeru u najtežim i najtragičnijim trenucima opasnog života senjskih pomoraca toliko  vezanih i značajnih za povijest i život Senja.
    Crkva sv. Marije od Arta, zavjetna crkvica senjskih pomoraca je sukladne i jednostavne arhitekture locirana na istaknutom i urbanistički značajnom položaju svojim skromnim i čistim oblicima harmonično se uklapa u specifičan i karakterističan senjski izgled.


CRKVA SV. DUHA
   
    Crkva sv. Duha prvi se put spominje 1389. godine, a zatim 1404., 1489 i 1496. godine.
    Ta se crkva nalazila izvan gradskih zidina. I ona se ruši iz strateških razloga pri izgradnji tvrđave “Nehaj” kao i ostale veće građevine izvan zidina.
    Unutar gradskih zidina ova se crkva podiže 1559. godine. Po M. Magdiću to je u pjesmama opjevana Crkva Ružica. Crkva je barokna. Pročelje joj je bilo izgrađeno od kamena tesanca. Ispod crkve je kripta sa grobovima, od kojih jedan potječe iz 1496. godine.
    U dokumentima se uz crkvu od 16. do 18. st. spominje “gostinjac”: hospicij, prenoćište, dom za starce i gradsko sirotište, te sklonište za putnike, hodočasnike, tipična institucija srednjevjekovnih gradova.
    Iako se crkva u dokumentima često spominje, lokacija joj je prvi put grafički dokumetnirana planom Senja iz godine 1763., gdje je shematski prikazan njen tlocrt. Prostor crkve jasno je naznačen pravokutnim svetištem. Možda još jasnije podatke daje plan Senja iz godine 1779. gdje su jasno naznačeni dijelovi građevine. Svetište i gostinjac su pod jednim krovom. Moguće je pretpostaviti da je to napravljeno sa ciljem da hodočasnici uz smještaj mogu posjetiti crkvu i tako dobiti oprost grijeha.
    Locirana je na velikom trgu pred kaštelom, a uskom ulicom odvojena je od franjevačkog samostana. Do 18. st. bila je crkva.
    Sekularizirana je, odnosno prenamjenjena 1856. godine.
    Grafička skica rekonstrukcije prikazuje zvonik - preslicu a što je karakteristika mnogih crkava u ranijim periodima.

CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA
   
    Ova crkva spominje se već 1271. godine, a i mnogo godina kasnije u starim senjskim dokumentima. Crkva je spomenuta i u senjskom statutu 1388. godine
    Crkva je sagrađena u središtu grada u stilu pune gotike.
    Grafički je prikazana u planu iz 1763. godine i to shematizirano kao jednobrodna crkva s transeptom, a jednako tako, tek malo drugačijeg tlocrta, na planu iz vremena oko 1800.
    Prema današnjim arhitektonskim snimcima (M. Viličić) ona je jednobrodna pačetvorinasta tlocrta u čijem je produženju nešto sužena pravokutna apsida. Na njenom pročelju još je danas vidljiv ostatak gotičke profilacije prozora, te vjerojatno dio portala. Zbog navedenoga bilo je moguće skicirati i grafički rekonstruirati volumen Crkve sv. Ivana Krstitelja, te glavnom pročelju na vrhu dodati preslicu.
    Neke crkve u Senju su imale tornjeve, dok druge kao znak crkvene građevine na pročelju imaju preslicu, skroman ali prepoznatljiv znak da se radi o crkvi.
    Ova crkva je sredinom 19. st. izgubila prvotnu namjenu i važnost, te je promjenom u cijelosti izgubila vrijednost.
    Dogradnjom 1880. godine između ostalog su uništene vrijedne gotičke slikarije i drugi likovni detalji. Uništeno je pročelje i sklad u prostoru.


CRKVA SV. ANTUNA OPATA

    Crkvu sv. A. Opata ne spominje pisani dokument.
    Prikaz tlocrta te crkve je na svim planovima Senja počevši od Stiera 1660. godine, zatim je spominje Valvasor, dok je najopširniji prikaz na planu Senja iz vremena oko 1800. godine.
    U ranim vedutama i planovima crkva je prikazana različito orijentirana. Vidljivo je da je pačetvorinasta s polukružnom apsidom. Grafički skicirana mogla je imati preslicu na pročelju.
    U planu iz godine 1788. u legendi za nju piše “Sekularizirana Crkva sv. Antuna, sada magazin lučkih potrepština”. Time je tlocrt crkve koji je ucrtan u svim planovima u blizini kule šabac potvrđen kao onaj Crkve sv. Antuna. Za vrijeme prošlog rata (1943./44.) ovako sekularizirana crkva u potpunosti je stradala.

CRKVA SV. MARIJE MAGDALENE

    Gotička Crkva sv. Marije Magdalene prvi se put spominje u naredbi “kapitula senjskoga” iz godine 1380.
    Budući se nalazila blizu gradske vijećnice bila je pod gradskim patronatom i na njezino su se zvono okupljali vijećnici.
    Njena lokacija je potvrđena i prema opisima senjske bune 1719.-1722. godine, kao i po opisu istog događaja iz 1877. godine.
    M. Magdić u svojim uspomenama detaljno smješta crkvicu i kaže da je sekularizirana, te u ruševnom stanju. Tijekom preuređivanja crkvici su kao kulturnom spomeniku nanijete  štete.
    Ova crkva mnogo je spominjana kako zbog stilskih karakteristika (zamišljenog kamenog svoda), tako i zbog svojih slikarija.
    Crkva je pačetvorinasta tlocrta s nešto užom kvadratnom apsidom. Mogla se arhitektonski snimiti i u tlocrtu i presjeku. Ovi snimci govore o čistoj gotičkoj konstrukciji, gdje stijene cijelom svojom bočnom stranom prelaze u svod gotičkog oblika, zbog čega nalikuje mnogobrojnim crkvicama sjevernog dijela Jadrana iz istog vremenskog razdoblja. Tlocrtno sliči Crkvi sv. Ivana Krstitelja s tim što je ova crkva većeg raspona.
    Crkva sv. Marije Magdalene je bila orijentirana poput katedrale. Prema M. Viličić grafički je rekonstruiran veći glavni dio i niži dio svetišta crkve. Na glavnom pročelju dodana je preslica kako je to vjerojatno bilo u prošlosti.
    Na pročelju su profilirani dovratnici s nadvratnikom u sredini kojega se i danas nalazi pravilno isklesan obli medaljon sa oznakom IHS.
    Prema predaji u blizini ove crkve je i lokacija Crkve sv. Cecilije iz 16. st. o kojoj nemamo dokumentacije.
    Crkva sv. Marije Magdalene je danas sekularizirana.
   
CRKVA SV. NIKOLE

    Najstariji dokument koji spominje ovu crkvu potječe iz godine 1378. kada je darovana dominikancima. Tu se spominju još dvije crkve Sv. Filipa i Jakova i Sv. Jeronima (Sv. Rumina).
    O Crkvi sv. Nikole sa samostanom koja se spominje 1380. postoji mnogo pisanih dokumenata. Napušteni samostan i crkvu godine 1634. preuzimaju pavlini.
    O izgledu crkve nemamo pravih podataka osim veduta Senja iz raznih vremena iz starih planova Senja. Ne zna se točno da li je građena u stilu romanike ili gotike, zbog kasnijih pregrađivanja i dograđivanja. Očito je da je crkva imala sve karakteristike propovjedaoničke dominikanske bazilike.
    U samostanu sv. Nikole od godine 1725. djeluje javna gimnazija do 1874.
    Crkva i samostan prikazani su na vedutama. Na Stierovoj veduti ona se nazire iza zidina sa zvonikom na preslicu, dok se na Valvasorovoj jasno raspoznaje sa zvonikom na preslicu, međutim na onoj iz 1749. već je prikazana s tornjem. Tako je prikazuje i fotografija Standlova iz 1869. godine. Crkva sa tornjem i samostan su zadržali takav izgled sve do 1874. kada su zbog trošnosti porušeni.
    Na planovima Senja iz godine 1763. i 1779. tlocrtno je prikazana kao trobrodna bazilika sa samostanom.
    Crkva je izvorno bila manja i to sa zvonikom na preslicu i samostanom. Kada crkvu od dominikanaca preuzimaju pavlini, ona je obnovljena i povećana, a tada dobiva i toranj. Na temelju ove dokumentacije bilo je moguće (M. Viličić) izraditi skice grafičke rekonstrukcije crkve sa samostanom.
    U nekim senjskim crkvama i oko njih su se pokapale ugledne i zaslužne osobe Senja. Do sada je to utvrđeno za prostor oko Crkve Blažene Djevice Marije - katedrale, za prostor oko Crkve sv. Ivana Krstitelja i sv. Marije Arta, zatim unutar Crkve sv. Franje, kao  i za Crkvu sv. Nikole što dokazuju natpisi grobnih ploča iz 16. st. i arheološki nalazi.

CRKVA SV. JURJA

    Crkva sv. Jurja je vrlo značajna za grad Senj budući je sv. Juraj zaštitnik Senja.
    Ovog sveca prvi puta nalazimo povezanog za grad Senj 1183./84. godine kada kralj Bela III. daruje templarima grad Senj s okolicom.
    U izvorima se spominju dvije crkve sv. Jurja koje potječu iz raznih vremena. Prva je iz godine 1183./84., a bila je smještena na mjestu današnje tvrđave “Nehaj”. Nakon što je crkva srušena (vjerojatno prilikom izgradnje Nehaja) istom svecu sagrađena je crkva pokraj katedrale, srušena u dr. polovici 19. st.
    Temeljni ostaci ranoromaničke Crkve sv. Jurja u Nehaju datiraju se u 11./12. st. Danas je u Nehaju sačuvan njen jasan, pravokutni tlocrtni oblik sa širokom polukružnom apsidom i donjim dijelom oltara u njoj.
    Ova crkva je vjerojatno spaljena nakon što su Osmanlije napale Senj, a u vrijeme gradnje Nehaja ona je i porušena. Na lokalitetu negdašnje Crkve sv. Jurja Lenković materijal ove crkvice ugrađuje u zidove Nehaja, a ostatke zidina ostavlja pod podom utvrde.
    Drugu Crkvu sv. Jurja gradskog zaštitnika spominje Valvasor krajem 17. st. Kukuljević u svojim “Putnim uspomenama” piše da je ova crkva bila locirana na prostoru između katedrale i rodne kuće S. S. Kranjčevića, a nedugo zatim i srušena. Na njoj je bio natpis iz godine 1540. pisan glagoljicom, a koji možda potječe iz vremena njene izgradnje. M. Sabljar je napravio precrt glagoljskog natpisa spomenika iz porušene crkve sv. Jurja iz godine 1540. Po njemu se natpis nalazio nad vratima crkve i bio je uklopljen u veću kompoziciju (reljef ili fresku) koja je prikazivala scenu iz legende o sv. Jurju.
    Vjerojatno je nakon što je porušena stara Crkva sv. Jurja na novoj lokaciji podignuta nova crkva posvećena zaštitniku grada Senja Sv. Jurju.
    Crkvu spominje i dokument iz 1698. godine. Tkđ. i u 18. st. je bilo poznato da su suci sazivali veliko vijeće i senat zvonom sa Crkve sv. Jurja. Na planovima Senja iz 1779. i 1785. na prostoru kod katedrale naznačeno je postojanje arh. objekta. Prema tim planovima je bilo moguće rekonstruirati crkvu sa zvonikom na preslicu, koja je očito davala biljeg tom dijelu grada.

CRKVA SV. MARTINA

    Sjeverozapadno od Senja, u pravcu Rijeke, nedaleko od srednjevjekovnih zidina smještena je Crkva sv. Martina. Nema podataka o tome kada je izgrađena u današnjem obliku. Do sada nije pronađen niti jedan dokument koji je spominje.
    Međutim, crkva je ucrtana na planovima Senja i bliže okolice iz 1765. godine, a sačuvalo se i njeno zvono iz 1695. koje više nije u uporabi.
    Dokaz o njenoj gradnji u 14. st. je glagoljski natpis iz 1330. godine, koji pripada najstarijim hrvatskim glagoljskim natpisima.
    Iz ove crkve potječe i reljef s likom sv. Martina i glagoljskim  natpisom SVETI MARTIN. Orginali ovih spomenika se nalaze u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.
    Današnja Crkva sv. Martina sa jednoprostornim dijelom sa svetištem,  zatvorenim pretprostorom i zvonikom na preslicu, te klasicističkom profilacijom i naknadno uzidanim gotičkim prozorom i ravnim stropom, možda ipak prostorno i tlocrtno podsjeća na prvobitnu Crkvicu sv. Martina, za koju se pretpostavlja da je bila locirana na tom mjestu.
    Treba napomenuti da se na prijelazu iz 13. u 14. st., a to je vrijeme početka razvoja gotike na području Istre i Hrv. primorja, razvija nova tlocrtna gotička koncepcija jednostavnog pravokutnika bez apside, zadržava se romanički odnosno ranogotički i franjevački tip ravnog drvenog stropa, po čemu ova crkvica u svojoj osnovi sliči i danas.
    Crkva sv. Martina obnovljena je 1864. i 1934. godine. Nakon II. svjetskog rata bila je potpuno derutna i sekularizirana.
    Godine 1968. došla je u vlasništvo Crkve, kada je odlučeno da se restaurira. Crkva će se restaurirati u periodu od 1968.-1972. godine i za blagdan Sv. Martina vratiti namjeni i bogoslužju.

CRKVA SV. AMBROZA

    Barokna Crkva sv. Ambroza  nalazila se do godine 1956. poviše mora uz staru cestu (raskrižje putova Senj-Rijeka-Otočac-Krivi Put) u predjelu izvan gradskih zidina prema kuli Sv. Broza. Cijeli predio dobio je naziv Sv. Ambroz (Stier: St. Prossoyturm).
    Arheološki nalazi (dijelovi arhitekture, mozaik, groblja, nadgrobni spomenici) na prostoru od Sv. Ambroza do Malih vrata potvrđuje tezu da je u paleokršćansko doba mogao postojati i sakralni objekt, međutim na to upućuje i sam naziv predjela Sv. Broz.
    Crkvu sv. Ambroza posvećenu Blaženoj Djevici Mariji dao je 1728. godine sagraditi senjski veletrgovac Niko Suzan, poznat kao veliki promicatelj gospodarskog napretka Senja.
    Ova crkva ucrtana je na planovima Senja iz: 1749. 1765. 1788. 1800. 1839. 1859. i 1863. godine. Navodi se: st. Ambros, BATTERIE S. AMBROSIO i STRAND BATT. ST. AMBROS.
    Crkva je bila barokne arhitekture pravokutnog tlocrta s kvadratnom apsidom. Monumentalni zidovi nosili su teški bačvasti svod - krovište na dvije vode. Na pročelju se isticala preslica s tri otvora za zvona, dok se iznad vratiju nalazila rozeta i dva prozora sa svake strane u baroknom stilu.
    U crkvi su se nalazila tri barokna oltara:
- srednji oltar - glavni oltar bio je posvećen Rođenju BDM
- lijevi oltar - posvećen Presvetom Srcu Isusovu
- desni oltar - posvećen Sv. Anti Padovanskom
    Nad ulazom se nalazio mali kor za pjevače. Sa sjeverne strane svetišta bila je prizidana mala sakristija nad čijim se vratima nalazila uzidana ploča Nike Suzana na kojoj piše da je crkvu 1728. godine posvetio biskup Pohmajević.
    Crkva je bila orijentirana prema zapadu, a svojom je arhitekturom upotpunjavala skladnu arhitekturu kasnog baroka u Senju.
    Crkva sv. Ambroza bila je oštećena tijekom drugog svjetskog rata. Mogla se obnoviti, ali je zbog poslijeratne izgradnje Jadranske magistrale potajno srušena noću 2. rujna 1956.  godine. Tako je za volju napretka u nepovrat izgubljen još jedan spomenik kulture grada Senja.
    Danas su sačuvani samo ulomci i krhotine nekad skladnog baroknog zdanja.

CRKVA SV. VIDA
    Sa desne strane ceste, oko 2 km od grada Senja u pravcu Vratnika nalaze se ostaci ruševine stare Crkve sv. Vida.
    Po Valvasorovoj veduti iz 1689. nalazi se izvan gradskih zidina.Također se među označenim crkvama nalazi i na planu šire okolice Senja iz godine 1765. (St. Veid), kao i na planovima iz 1839., 1857. i 1863. kao “Vorstadt Sanct ili St. Veith”.
    Budući da se ne spominje crkva nego samo toponim, a tada je već utvrđeno novo groblje i izgrađena nova, vjerojatno stara Crkva sv. Vida više nije u uporabi.
    Staru Crkvu sv. Vida prof. A. Glavičić okvirno datira u razdoblje od 12. do 14. st. kao romaničku crkvu, a što će biti moguće potvrditi nakon arheoloških istraživanja.
    Crkva je bila jednobrodna, malih dimenzija, orijentirana prema zapadu. U osnovi je bila pravokutna s kvadratičnom apsidom i predprostorom u cilju zaštite od vremenskih nepogoda. Prema postojećim ostacima crkva je mogla imati bačvasti svod, dok je apsida bila zasvođena svodom križne osnove. Pretpostavka je da se s lijeve strane prema ostacima zida tu nalazila sakristija. Krov je bio na dvije vode. Na pročelju se nalazio zvonik na preslicu.
    Bila je zidana od kamena i pijeska koji se vadio iz obližnjeg potoka. Crkva je u 19. st. izgubila sakralni značaj, te je krajem istoga jednom adaptacijom pretvorena u stambeni objekt, kada gubi prvotni izgled.
    Još i danas se iznad groblja sa desne strane ceste preko senjskog potoka vide ostaci (ruševine) Crkve sv. Vida. Nažalost ti ostaci su danas zatrpani otpadom i zarasli raslinjem, te su vrlo teško uočljivi, a prilaz vrlo otežan. Potrebito je i ovaj lokalitet arheološki istražiti, zaštititi i restaurirati.
    U blizini stare Crkve sv. Vida utvrđeno je 1930. godine novo groblje nazvano Sveti Vid u sredini kojega je 1849. o trošku senjskih građana izgrađena nova grobljanska crkva, tkđ. posvećena sv. Vidu.
    Prema navodu prof. P. Tijana oltarna slika sv. Vida prenesena je iz stare crkve u novu gdje se i danas nalazi. Možemo zaključiti da je sa slikom prenesen i kult sv. Vida.
    Današnja Crkva sv. Vida koja je građena 1849. godine također je orijentirana prema zapadu. Jednobrodna je, a sastoji se od pravokutne lađe sa apsidom i predvorja. Na pročelju je zvonik na preslicu.
    Ispod crkve se nalazi kripta s grobnicama obitelji Marković koja je pomogla u gradnji crkve.


CRKVA SV. ROKA
    Crkvu sv. Roka u Senju spominje Valvasor u 17. st. Sveti Rok je zaštitnik oboljelih od kuge koja hara u 14. st.
    U osnovi crkva je bila četvrtasta tlocrta, koja je kao i ostale senjske crkve toga vremena imala zvonik na preslicu, a možda i kameni svod. Na pročelju ispod žbuke mogu se vidjeti obrađeni veliki blokovi kamena, većinom danas oštećeni novijim obnovama zgrade.
    Danas je na pročelju iznad gotskog portala u prozoru uzidana renesansna kustodija. Tkđ. se na krovu može vidjeti željezni križ kao dokaz da je to bila crkva.
    U 19. st. Crkva sv. Roka je sekularizirana i pretvorena u stambeni i poslovni prostor u Vlatkovićevoj ulici.


KAPELA SV. MARGARETE
    Ova crkva je smještena u sjevernom dijelu senjskog kaštela. Prvi put se spominje u dokumentu od 6. svibnja 1495. godine kao dvorska i garnizonska kapela posvećena sv. Margareti.
    Svaki kaštel ima svoju kapelu kao poseban objekt naslonjen na stambene dijelove i druge zidove ili barem oltar (oltarnu nišu) u jednoj prostoriji (blagavaonici) i spada u bitni kultni i sastavni dio svakog burga, odnosno kaštela.
    Valvasor ne spominje kapelu u kaštelu. Tkđ. se ne spominje u dokumentima iz 16. i 17. st. iako je očito da kao sastavni dio kaštela postoji od samog početka njegove izgradnje.
    Garnizonska Kapela sv. Margarete spominje se u nacrtima kaštela iz godine 1763. prilikom njegove restauracije.
    Kapelu sv. Margarete spominju svi opisi grada Senja u 19. i 20. st.
    Danas se ništa nije sačuvalo od negdašnje kapele sv. Margarete unutar kaštela.
    Tijekom povijesti u kaštelu će biskup M. Ožegović 1857. godine osnovati konvikt “Ožegovićianum” u kojem će se odgajati mladež.
    Konvikt je na drugom katu imao kućnu kapelicu Srca Isusova, a čija je sakristija bila u okrugloj kuli.


PRAVOSLAVNA CRKVA VELIKE GOSPOJINE
    Crkva je sagrađena 1788. godine u baroknom stilu. Na pročelju se nalazio zvonik na preslicu, dok se u crkvi nalazilo dosta drvenog inventara, te starih knjiga na crkvenoslavenskom i grčkom jeziku.
    Oko crkve se nalazilo groblje u kojem su se tijekom 18. i 19. st pokapali pravoslavni žitelji.
    Crkva je srušena tijekom Drugog svjetskog rata.

BISKUPSKI DVOR
    Biskupski dvor, novu rezidenciju biskupa sagradio je Senjsko-modruški biskup Mirko barun Ožegović 1836.-39. godine u blizini Crkve sv. Ambroza. Stari biskupski dvor bio je uz katredralu i postat će župnim stanom senjskog župnika.
    Nova biskupska rezidencija s visokim prostornim prostorijama kao i vanjskim klasicističkim izgledom bila je impozantna. Isticala se velikim dvoranama s galerijom portreta senjsko-modruških biskupa, počevši od 1617. godine i to s prvim biskupom sjedinjenih biskupija Ivanom Agalićem. Portreti biskupa danas su izloženi u Sakralnoj baštini u Senju.
    Na sjeverozapadnom dijelu zgrade na prvom katu bila je  smještena kućna kapelica u čast Majke Božje, od koje je sačuvana oltarna slika.
    Biskupski dvor je srušen bombardiranjem Senja 1943./44. godine.
    Biskupska rezidencija će biti premještena u bivši samostan časnih sestara franjevki, tada Dom sv. Terezije, gdje se na drugom katu samostana nalazila kućna kapelica u čast sv. Terezije.
    Biskupska rezidencija premješta se u popravljenu zgradu prepoziture (palaču Carina), koja se tu zadržava do 1969. godine kada se preseljava u središte biskupije u Rijeku.
   
CRKVA SV. FRANJE
    Uz katedralu Crkva sv. Franje sa samostanom bila je najreprezentativniji sakralni objekt unutar gradskih zidina Senja.
    Franjevci se prvi put spominju u Senju 1272. kada već u Senju imaju svoju crkvu i kuću koja se izričito naziva Crkva sv. Franje, a koja je tada bila smještena izvan gradskih zidina u predjelu Sv. Petar.
    Dolazak franjevaca u Senj pada u vrijeme kada njegovi gospodari postaju krčki knezovi, koji su sagradili crkvu i samostan te ih bogato darovali o čemu postoje brojne darovnice i isprave. Frankopani (krčki knezovi) su u Crkvi sv. Franje u Senju uredili svoju grobnicu u  koju su pokapali svoje mrtve. Iz tog razloga ova crkva za njih ima veliko značenje.
    Zbog opasnosti od Osmanlija senjski kapetan Ivan Lenković uz dozvolu kralja Ferdinanda godine 1540. ruši do temelja sakralne i profane objekte izvan gradskih zidina, a među njima i franjevačku crkvu sa samostanom.
    Tada se javiše knezovi Frankopani, ne samo zbog toga što je uništena zadužbina njihovih predaka, već i zbog toga što su oskvrnjeni njihovi grobovi, te uputiše protest kralju Ferdinandu protiv Lenkovićeva čina. Istodobne Frankopani mole da se franjevcima unutar zidina sagradi nova crkva i samostan što je i napravljeno istovremeno sa podizanjem tvrđave Nehaj. Ivan Lenković će franjevcima unutar gradskih zidina 1558. godine izraditi crkvu sa samostanom moguće na mjestu gdje je postojala najstarija franjevačka crkva u Senju. Franjevci će se do konačne izgradnje crkve i samostana unutar gradskih zidina koristiti Crkvom sv. Duha.
    Crkva sv. Franje je kroz svoju povijest bila dograđivana i obnavljana i to 1863. godine na vanjskom dijelu, te 1888. u unutrašnjosti kada su nadgrobne ploče s poda uzidane u zidove svetišta i ostale dijelove crkve.
    Prema oskudnoj dokumentaciji teško je to pratiti kao i povijest njene izgradnje.
    Na veduti Valvasora  iz 1689. godine toranj ove crkve je bez pokrova, poput kule, slično tornju katedrale, međutim znatno je niži.
    Veduta Senja iz 1749. prikazuje zabat crkve sa zvonikom koji već ima kupolu.
    Plan Senja iz 1763. prikazuje tlocrt Crkve sv. Franje kao trobrodne bazilike, dok plan iz 1779. sliči suvremenom urbanističkom snimku grada i vrlo je precizan. Na njemu konture Crkve sv. Franje odgovaraju arhitektonskom snimku iz 1894. godine s naznačenim tlocrtom samostana i tornjem.
    U planovima grada iz 1785. i 1788. godine ucrtan je blok crkve i samostana sa označenim tornjem. Do danas su se sačuvali mnogobrojni opisi Crkve sv. Franje što je dragocjen dokaz i doprinos izučavanju ove crkve.
    Godine 1894. ing. V. Haraček je arhitektonski snimio Crkvu sv. Franje i izradio tlocrt, uzdužni i poprečni presjek, te glavno pročelje uz opis i glavne mjere što je vrlo značajno posebice danas kada te crkve nema, odnosno kada je sačuvan samo toranj, dok je crkva srušena tijekom bombardiranja Senja 1943./44. godine. Zgrada samostana je ostala sačuvana i danas je prenamjenjena.
    Crkva sv. Franje je trobrodna ranogotička bazilika, franjevačkog propovjedničkog reda sa renesansnim portalom i tornjem koji je vjerojatno kasnije dodan, u opčetku poput kule posmatračnice, da bi kasnije dobio baroknu kupolu.
    U crkvi su se pored glavnog oltara u lijevoj lađi nalazili oltari sv. Vinka, sv. Ivana apostola i evanđeliste, sv. Franje iz Paula, te u desnoj lađi Majke Božje Karmelske, sv. Josipa, sv. Ante Padovanskog.
    Crkva sv. Franje je sadržavala dragocjene spomenike, brojne nadgrobne natpise s imenima što su usko vezana za povijest grada, a koji po svom značenju prerastaju okvire samog Senja. Zbog toga nije čudno što je crkva predstavljala najveću svetinju grada i usko je bila povezana sa životom Senja. U njoj su svoje posljednje počivalište pronašli najznačajniji uskoci i članovi senjskih plemićkih obitelji.
   
CRKVICE SV. MARIJE U SENJU?
    I. W. Valvasor 1689. godine spominje niz senjskih crkvi. Osim glavne (stolne) crkve posvećene “našoj dragoj Gospi” Valvasor spominje još dvije crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji.
    Moguće je da je jedna od njih  Crkva sv. Marije koja potječe iz 14. st., a spominje se u dokumentima od 12. 7. 1339. gdje stoji da ju je dao sagraditi neki Tumpa, sin Draškov iz plemena Vukovića iz Gacke. Položaj te crkve danas je teško ustvrditi, čak ni to da li je bila podignuta unutar ili izvan zidina grada.
    Drugu Crkvu sv. Marije sa sjeverne strane Senja spominje M. Stier u svom izvješću iz 1660. godine gdje spominje dolinu M u blizini Papinske kule u blizini koje se nalazi mala crkva posvećena našoj ljubljenoj Gospi. Tu Crkvicu sv. Marije Stier nije ucrtao u svoj plan, ali je označena dolina M usmjerena na Papinsku kulu u čijoj blizini je ona prema Stieru bila smještena.

CRKVA SV. ANE
    Crkva sv. Ane spominje se 1602. godine u jednoj ispravi: “1602. 2. novembra arhižakan Juraj Bogutić prodaje podrtine kuće na Križu u Senju Matiji Pitešiću za godišnji probitak od 8 libr koja kuća spadaše Kapelici sv. Ane tik stolne crkve koje on kapelan bijaše ...” (Sladović)
    Do danas nije utvrđena točna lokacija ove crkve, čak niti senjska tradicija to ne pamti.


CRKVA SV. FILIPA I JAKOVA
U dokumentima 14. st. spominje se izgradnja novih crkvi u Senju.
    U darovnici biskupa protive od 24. 5. 1378. spominje se da je Crkva sv. Nikole u blizini crkve posvećene apostolima Filipu i Jakovu, koje se nalaze izvan gradskih zidina.
    Na temelju dokumenata poznato je gdje je bila Crkva sv. Nikole, te na temelju nje možemo pretpostaviti gdje je mogla biti smještena ova crkva.

CRKVA SV. JERONIMA
    Ova crkva je locirana unutar gradskih zidina i to uz Rumenja vrata koja su nazvana  po Crkvi sv. Jeronima. Ime Rumin postalo je od imena Jerunim ili Jeronim.
    Pojam Rumin nalazi se i u Senjskom statutu iz 1380. godine (praznik Sv. Rumina se štovao u Senju).
    Ovu crkvu Valvazor ne spominje u 17. st., vjerojatno iz razloga što tada više nije psotojala, ali se do danas sačuvao pojam Rumina vrata.

CRKVE SV. MATEJA, SV. KUZME I DAMJANA (DUJMA)
TE SV. INOCENCIJA
    U Senju se spominju i ove crkve, čija točna lokacija nažalost do danas nije utvrđena.
    Neke od njih dokumenti izrijekom spominju, a neke su usput spomenute, kao npr. da su u njima pronađeni antički spomenici. To su Crkve sv. Mateja i sv. Kuzme i Damjana, dok Crkvu sv. Inocencija spominje Valvasor među  14 crkvi, ali je ne pamti senjska tradicija.

CRKVA SV. DUJMA
    Ova crkva se javlja u dokumentima iz vremena kralja Matijaša Korvina 1472. i 1528. u vrijeme kralja Ferdinanda u potvrđivanju pravice gradu Senju. Tada su uz spomenutu Crkvu sv. Dujma spomenute još i crkve Sv. Jurja i Sv. Križa.
    Moguće je zaključiti da je u Senju postojala i posebna opatija Sv. Dujma, međutim prvi spis u kojem se opatija Sv. Dujma izričito spominje nad Senjom je iz 29. siječnja 1550. godine.
    Budući da se u prošlosti često miješa sv. Dujma i sv. Damjana moguće je da je riječ o Crkvi sv. Kuzme i Damjana koja je doista postojala u Senju, o čemu imamo više dokaza, a najpoznatiji je iz godine 1359. kada žakan Kirin u toj crkvi piše svoj glagoljski psaltir, danas poznatiji kao Lobkowiczov psaltir.
    Dokazano je da se Crkva sv. Kuzme i Damjana nalazi u Senju i 1550. godine.


CRKVA SV. CECILIJE
    U Senju se unutar gradskih zidina nalazila i Crkva sv. Cecilije. Za nju se smatralo da je u blizini Male place. Po predaji i lokaciji izgleda da se radi o Crkvi sv. Cecilije iz 15. st. do danas njena lokacija nije potvrđena na prethodno spomenutoj lokaciji. U prošlosti je dolazilo do zabune između ove crkve i Crkve sv. Marije Magdalene. Zasigurno su bile jedna blizu druge.

FRANJEVCI
    Prvi koji su osjetili na sebi zaštitništvo i velikodušnost knezova Frankopana “vječnih” gospodara (potestata) grada Senja bili su svakako franjevci. Franjevački red (mala braća) javlja se u Senju vrlo rano. Zasigurno je tu postojao već 1272. godine o čemu nam svjedoči darovnica koja je datirana u Rabu 13. ožujka 1272. gdje se prvi put spominje franjevačka crkva u Senju.
    U dokumentima je zabilježeno slijedeće: “Koncem XIII. vieka (1297.) podigoše krčki knezovi Dujmo i Leonardo zabrinuti za duševnu obuku i naobrazbu senjskih građana, izvan gradskih zidina (u Sv. Petru) veličanstven hram sa samostanom reda sv. Franje ...”. U navedenom samostanu franjevci će urediti svoju obiteljsku grobnicu kojom će se služiti sve do 15. st. kada će istu prenijeti u franjevačku Crkvu sv. Marije na Trsatu.
    Tako Frankopani nastaniše franjevce u gradu Senju kojega su postali vječiti potestati i upravitelji.
    Koliko je ovaj novi franjevački samostan s crkvom izvan gradskih zidina (Sv. Petar) kao zadužbina i grobnica obitelji knezova Frankopana bio drag krčkim knezovima i potestatima grada Senja svjedoče nam njihove brojne darovnice ovom samostanu kojeg obdariše velikim posjedima i drugim dobrima za službu božju kako bi redovnici toga samostana lagodno i mirno provodili svoj život i molili boga za svoje donatore.
    Poznato je da su svećenici i redovnici gajili prema knezovima Frankopanima posebno poštovanje koje su izražavali u raznim povijesnim i drugim zapisima liturgijskih i priručnih knjiga.
    U drugoj polovici 15. st. nastaje opće stanje ugroženosti izazvano osmanlijskom opasnošću i raspadom srednjevjekovne strukture u dijelovima Hrvatske koju obilježava opadanje moći i ugleda Frankopana, te gubitak teritorija, posebno grada Senja (1469.) koji je dugo vremena bio središte njihove državine. Tome je doprinijela i nesloga među braćom kojom se okoristiše ne samo kralj Matijaš nego i Venecija i Osmanlije.
    Pošto je 1469. kralj Matijaš Frankopanima oteo Senj, nisu više mogli tako izdašno pomagati franjevce. Senjski franjevci zajedno sa onima sa Trsata i Bihaća žale se 1536. caru Karlu V. da se ne poštuju njihova prava i povlastice, stoga se za njih nastavlja teška situacija.
    Senjski kapetan Ivan Lenković poslao je kralju Ferdinandu plan obrane Senja. Po tom planu trebalo je do temelja srušiti franjevački samostan, jer predstavlja opasnost za grad Senj, ako ga zauzme osmanlijska vojska.
    Osim samostana i franjevačke crkve trebalo je srušiti i ostale građevine izvan gradskih zidina.
    Ferdinand je prihvatio Lenkovićev plan i 1540. srušeni su do temelja i crkva i samostan. Tada se javiše knezovi Frankopani ožalošćeni ne samo zbog toga što je uništena zadužbina njihovih predaka nego i zbog toga što su oskvrnjeni njihovi grobovi.
    U rujnu 1540. uputiše iz Cetina Juraj Slunjski, Vuk Modruški i Nikola Tržački, a s njima i Nikolin šurjak Stjepan Blagajski protest kralju Ferdinandu protiv Lenkovićeva čina. Napomenuli su da su franjevci ostali bez crkve i samostana u Senju, a kosti frankopanskih predaka, časnih i za državu zaslužnih ljudi razvučene su na sve strane, a ne pohranjene kako bi dolikovalo.
    Frankopani mole da se franjevcima unutar zidina grada Senja sagradi nova crkva, samostan na što im Ferdinand 24.10.1540. odgovara da je franjevcima dana na korištenje Kapela sv. Duha unutar zidina, te je suglasan da se franjevcima u gradu sagradi novi samostan i nova crkva što će ostvariti 1558. godine general Ivan Lenković.Tako su se Frankopani, iako nisu više potestati grada Senja, izborili franjevcima za crkvu i samostan.



PAVLINI
    Drugi redovnici koji su posebice osjetili donatorstvo i tutorstvo knezova Frankopana bili su pavlini (Ordo S. Pauli Eremitae), katolički muški red posvećen sv. Pavlu Pustinjaku iz Tebe (pučki kazano “bijeli fratri”). Ovaj se katolički red u Hrvatskoj proširio u 13. st.
    U okolici grada Senja u srednjem vijeku osnivaju se samostani i crkve. Poznati samostani, frankopanske zadužbine u okolici Senja su pavlinski Samostan sv. Spasa i sv. Jelene. o čemu nam svjedoče mnoge donacije Frankopana tim samostanima, od kojih su danas vidljive samo ruševine.
    Kao najstariji samostan na frankopanskom teritoriju spominje se Samostan sv. Spasa u uvali Ljubotina (današnji Spasovac) koji je postojao već u drugoj polovici 14. st., tj. za vladanja kneza Ivana (Anža) sina kneza Bartola Krčkoga. Samostan se spominje u ispravi od 23. ožujka 1371. godine.
    Samostan sv. Jelene prvi se put spominje 1390. godine, kojega će Frankopani također obilno darovati o čemu nam svjedoče mnoge donacije.

DOMINIKANCI
    Na teritoriju knezova Frankopana djelovali su i dominikanski samostani.
    čini se da je plemićka obitelj Frankopana bila posebno naklonjena prema dominikancima, pa im je spremno  darivala mjesta u  svojim gradovima: Senju, Modrušu, Trsatu ...
    U Senju je bio poznat Samostan sv. Nikole.
       Početak dominikanskog samostana datira se u proljeće godine 1378. kada su dalmatinski dominikanci zamolili senjskoga biskupa da im daruje Crkvu sv. Nikole uz koju će oni sami izraditi svoj samostan. Ovu molbu je podržala hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, a potvrdili su je i knezovi Frankopani, senjski podžupan, vikar, suci, cijelo vijeće i općina. Tako će senjski biskup Protiva, uz privolu senjskoga kaptola, 24. svibnja 1378. godine pokloniti dominikancima Crkvu sv. Nikole koja ima posebno značenje za prošlost Senja jer su se u njoj kao i u franjevačkoj Crkvi sv. Franje pokapali senjski uglednici i redovnici.
    Crkva je zajedno sa samostanom, zbog svoje trošnosti, porušena 1874. godine.


DANAšNJI SMJEšTAJ I NAMJENA PROSTORA
SENJSKIH CRKAVA


    KATEDRALA - Trg Cimiter
    CRKVA SV. MARIJE OD ARTA - Park senjskih književnika
    CRKVA SV. MARTINA - Ulica Filipa Vukasovića
    CRKVA SV. VIDA - u središtu istoimenoga senjskoga groblja
    Negdašnja CRKVA SV. FRANJE - danas samo zvonik u Ulici sv. Franje
    Negdašnja CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA - Preradovićeva ulica (Brodomaterijal)
    Negdašnja CRKVA SV. DUHA - Trg Cilnica
    Negdašnja CRKVA SV. MARIJE MAGDALENE - Vlatkovićeva ulica, (ugostiteljski objekt)
    Negdašnja CRKVA SV. CECILIJE - Vlatkovićeva ulica ?
    Negdašnja CRKVA SV. ROKA - Završetak Vlatkovićeve ulice (Ribarbica Modrić)
    Negdašnja CRKVA SV. NIKOLE - nalazila se na prostoru današnjeg Pavlinskog trga
    Negdašnja CRKVA SV. JURJA - blizina Katedrale
    Negdašnja CRKVA SV. ANE - blizina Katedrale
    Negdašnja CRKVA SV. ANTUNA OPATA - Obala kralja Zvonimira (blizina disca KONOBA)
    Negdašnja CRKVA SV. AMBROZA - današnje raskrižje putova Rijeka - Split - Zagreb - Krivi Put
    Negdašnja KAPELA SV. MARGARETE - u Kaštelu
    Negdašnja CRKVA SV. JERONIMA - Rumina vrata (Mesnica Tonković)
    Negdašnja CRKVA SV. FILIPA I JAKOVA -  blizina negdašnje Crkve sv. Nikole
    Najstarija CRKVA SV. JURJA - prizemlje tvrđave “Nehaj”
Stara CRKVA SV. VIDA - izvan današnjeg gradskog groblja, sa desne strane u pravcu Vratnika

KRIVI PUT - Gospa Snježna

KRIVI PUT - BDM Snježna
Nema župne kuće.
Upravlja: Richard Pavlić iz Senja,
dek. 9.7.2010.
st. 200, kat. 200    

Biskup Benzoni 1733. piše da u Podbilu postoji Crkva Majke Božje Snježne, u dobrom stanju jer je skoro sagrađena. Koncem tog stoljeća kraj je bio napučeniji od krmpotskog, zato je službena vladina komisija odlučila 1789. da se središte župe premjesti k Crkvi Majke Božje Snježne. Odredba je provedena slijedeće godine.
    Prijašnja Crkva Gospe Snježne nije bila dovoljno velika, pa je već 1790. započeta gradnja nove, koja je zbog prirodnog priraštaja stanovništva postala premalena i 1856. sagrađena je veća i potpuno nova crkva, kako svjedoči ploča na njenom pročelju. Budući da se i ta pokazala premalenom, g. 1910. srušeno je staro svetište crkve i na tome mjestu ona je produljena. Novi oltar je dovršen godine 1934. a slika na njemu je nabavljena 1881. godine. 1964. promijenjen je krov na crkvi, a za vrijeme župnika Galovića (1973.-1985.) dograđen je nad sakristijom mali župni stan.

JABLANAC - Sv. Josip

JABLANAC - Sv. Josip
53287 JABLANAC, Obala kneza Mladena Šubića 19
Upravlja: Silvio Milin iz Sv. Jurja
dek. 25.7.2012.,
st. 130, kat. 127
Crkva i kapele: Sv. Nikola (na groblju, iz 1179.)
Sv. Mihovil (u Jakuši)

JABLANAC – Sv. Josip
    Najstarija poznata crkva u Jablancu jest Crkva sv. Nikole na groblju, koja se spominje još 1179. godine. Obnovljena je oko 1640. i služila kao župna crkva.
    Oko 1730. sagrađena je na obali kapelica na čast sv. Josipa, a 1736. posvetio ju je biskup Benzoni. Na tom mjestu započeta je 1795. gradnja nove crkve sv. Josipa, koja je 1799. bila posvećena i ujedno određena za novu župnu crkvu. Doživjela je više obnova i preuređenja, a ukrašena je brojnim umjetninama. Među njima se ističu djela štukaturske škole Somazzi iz južne švicarske, koja je u svetištu izradila kipove četvorice evanđelista i više reljefa, a na pročelju Crkve likove sv. Petra i Pavla. Od slika vrijedi spomenuti «Ecce homo», Svetu obitelj i sliku Gospe od milosti. Zvonik je iz 1936.
    Crkvu je od 1969. do 1972. obnovio župnik Drago Babić. On je osobno svojim «naivnim» stilom na pročelje dodao reljefe:
1.    grbovi Riječko-senjske nadbiskupije, krbavskih knezova i Ludovika Perovića (između ulaznih vrata i prozora iznad njih,
2.    zagrljaj pape Pavla VI. i patrijarha carigradskog Atenagore 1964. u Jeruzalemu (unutar nadvratnog luka) i
3.    lik Marka Mesića (pokraj sv. Pavla) koji je svojevremeno obnovio crkvu.

SVETI JURAJ - Sv. Juraj

SVETI JURAJ - Sv. Juraj mučenik
53284 SVETI JURAJ, Vjenceslava Novaka 4
tel. i faks (053) 883 052, žk. Silvo Milin, rođ. 16.12.1955.
zrđ. 14.6.1980., dek. 14.9.1996.,
st. 720, kat. 705
Kapele: Sv. Ivan, Sv. Nikola, Sv. Ana, Srce Isusovo

SVETI JURAJ – Sv. Juraj
    U srednjem vijeku nije nam poznato naselje pod nazivom Sv. Juraj. Poznata nam je Crkva i Samostan sv. Jurja. Još nije razjašnjeno je li ondje bila opatija Sv. Jurja ili je ona na onom prostoru imala samo svoj posjed i crkvu. Po toj crkvi dobilo je i mjesto naziv. To prvi put susrećemo u pisanim spomenicima 1628. No župna crkva bila je tada na obali posvećena Sv. Filipu i Jakovu. Kada je ona postala derutna, počelo se misiti pučke mise u Crkvi sv. Jurja. Ali ova se 1852. raspukla pa je srušena do temelja, a na njezinim temeljima sagrađena je između 1853. i 1856. današnja župna crkva.
    Godine 1906. napravljen je kor i nabavljene orgulje, a Crkvu je oslikao 1912. godine Ante Talatin iz Rijeke. Iste godine nabavljeni su iz Tirola kipovi Srca Isusova i Gospe Lurdske koji su zamijenili na pokrajnim oltarima kipove Sv. Filipa i Jakova (iz stare župne crkve) i Sv. Katarine i Sv. Florijana. Dana 22. listopad 1974. u 23,00 sata grom je dobro prodrmao toranj i načeo Crkvu. Izgradnja drugog tornja pala je na leđa župljana i župnika Josipa šimca, koji su taj teret dobro ponijeli.

SENJSKA DRAGA - SV. KRIŽ

 SENJSKA DRAGA - Sv. Križ
Nema župne kuće;
upravlja: Richard Pavlić iz Senja
dek. 9.7.2010.,
st. 200, kat. 198
Kapela: Sv. Mihovil (Majorija).

SENJSKA DRAGA – Sv. Križ
    Ondje gdje strmine prelaze polako u ravnicu izabraše nekoć redovnici Sv. Benedikta sebi mjesto za Samostan i Crkvu sv. Križa. Najstariji spomen opatije i Crkve sv. Križa je iz 1333. Crkva je ostala i u vrijeme kada ondje nije bilo više benediktinaca, a u 16. stoljeću bila je napuštena.
    Naslovni opat i župnik Juraj Homolić je na mjestu bivše opatijske Crkve sv. Križa sagradio 1723. jednu kapelicu radi pastoralnih potreba. Današnju crkvu dao je sagraditi opat Vuk Homolić 1768., nakon što je kapelica bila do temelja srušena. Homolić piše da je u to vrijeme bilo naveliko rašireno štovanje raspela u toj crkvi, a posebno se onamo hodočastilo za blagdane Našašće sv. Križa, Uzašašće, Preobraženje Gospodinovo i uzvišenje Sv. Križa. Pod samim Vratnikom već na početku 18. stoljeća bila je crkvica na čast sv. Mihovila. Ondje će 1838. major Kajetan Knežić sagraditi drugu, koja će ujedno poslužiti kao njegov mauzolej, a stari kip Sv. Mihovila prenesen je u župnu Crkvu sv. Križa.
    U Dragi se spominju još crkve sv. Nedjelje i Presvetog Trojstva. Moguće je da se radi o jednoj te istoj crkvi koja se različito nazivala. Blagdan zaštitnika slavi se na Spasovo (Križevo).

STARIGRAD - SVETI JAKOV APOSTOL

STARIGRAD - Sv. Jakov ap.
Župna kuća: 53286 Starigrad (kod Senja)
Upravlja: Silvio Milin iz Sv. Jurja,
dek. 15.7.2012.,
st. 53, kat. 52
Kapele: Sv. Nikola (Donja Klada), Srce Isusovo (G. Brisnice),
Sv. Ante (G. Starigrad).

STARIGRAD – Sv. Jakov
    Postoji predaja da je na brdu gdje je bio stari grad (po kojem je mjesto nazvano Starigrad) postojala Crkva sv. Jelene.
    Na groblju je i u srednjem vijeku bila Crkva sv. Jakova. Biskup Benzoni spominje je 1733. godine. Na ruševinama te crkve sagrađena je nova 1766. godine, koja 1769. dobiva mjesnog kapelana, a 1807. postaje župna crkva.
    Današnja crkva sagrađena je 1896. godine. U novije vrijeme u više navrata je obnavljana.

VRATNIK - Sv. Mihovil

VRATNIK - Sv. Mihovil Arkanđeo
53273 VRATNIK - MELNICE, Vratnik 46
Upravlja: Pejo Ivkić iz Brinja
dek. 5.8.2012.,
st. 311, kat. 278
Kapele: Sv. Ivan Krstitelj (Crni Kal)

VRATNIK – Sv. Mihovil
    Prema dosadašnjem znanju prva crkvica, na čast sv. Mihovila, bila je s primorske strane Vratnika, na području gdje će 1838. major Knežić sagraditi novu u Majoriji. Kip sv. Mihovila iz te crkve nalazi se danas nad propovjedaonicom u Crkvi sv. Križa (Senjska Draga). Godine 1769. odlučeno je da se novo crkveno središte počne graditi na mjestu današnje župne crkve. Već 1770. došao je onamo lokalni kapelan i počeo graditi crkvu. Ona je svakako već 1777. sazidana. Poslije će biti još temeljito preuređivana pa je 1795. posvećena. Župnom crkvom postala je 1807., a matice su se počele voditi 1775. Ispod crkve je voda pa je uvijek jaka vlaga. U crkvi  je drveni (i dosta nesigurni) kor. 1977. postavljen je na crkvu novi gromobran s opkopom oko crkve. Vrata su postavljena nova 1987. Oko crkve je izvršena drenaža da se smanji vlaženje. Za vrijeme župnika Nikole Žuravelja preuređena je crkva u duhu Drugog vatikanskog sabora. Župnik Mile čančar je 1997. stavio na crkvu betonsku deku i novo krovište.

LUKOVO OTOČKO - Sv. Luka

LUKOVO - Sv. Luka evanđelist
53285 LUKOVO
Upravlja: Silvio Milin iz Sv. Jurja,
dek. 22.8.1990.
st. 36, kat. 36
Poklončić: Sv. Nikola, Sv. Antun


LUKOVO OTOčKO – Sv. Luka
    U srednjem vijeku spominje se na onom prostoru Crkva sv. Luke, po kojoj je mjesto dobilo ime. Obnovljena je u 17. st. nakon dolaska Bunjevaca. Spominje je biskup Benzoni 1733. Nova crkva sagrađena je 1772. godine a posvećena je istom svecu. Kada je i ova postala premalena i ruševna, sagrađene je ova današnja 1842. godine. Imala je mjesnog kapelana od 1776., a župnom je postala 1807. U novije vrijeme više je puta obnavljana, bez strukturalnih promjena.

PRIZNA - Sv. Ivan Krstitelj

PRIZNA - Sv. Ivan Krstitelj
53287 JABLANAC, Prizna
Upravlja: fra Josip Grivić OFMCap iz Karlobaga,
dek. 25.7.2011.
st. 48, kat. 46
Kapela: Sv. Ana

CESARICA - Sv. Jelena

CESARICA - Sv. Jelena
53288 KARLOBAG, Cesarica
Upravlja: Silvio Milin iz Sv. Jurja, (Josip Grivić iz Karlobaga)
dek. 25.7.2012.,
st. 56, kat. 49
Kapela: Sv. Rok u Radlovcu (Velebit)

KARLOBAG - Sv. Karlo

KARLOBAG - Sv. Karlo Boromejski. Crkva srušena 1957.
Za župnu crkvu služi samostanska crkva Sv. Josipa
53288 KARLOBAG, Kapucinska 1
 (053) 694 039, faks 694 178; 098 568 458
žk. Josip Grivić, OFMCap, rođ. 16.3.1946.
zrđ. 17.3. 1996., dek. 25.7.2011.
kp. Zlatko Šafarić OFMCap, rođ. 19.3.1939., zrđ. 11.7.1969.
dek. 15.7.2012. 098 908 7927
kp. Nikola Bašnec OFMCap; 091 502 2947
st. 474, kat. 452.
Kapele: Gospa žalosna (Kalvarija), Gospa Lurdska, zvonik Sv. Karla.
E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Web stranica: www.kapucini.hr/samostani/karlobag


KARLOBAG – Sv. Karlo
    Karlobag je župa Senjskog dekanata u okvirima Gospićko-senjske biskupije.
    Župa u Karlobagu osnovana je 1691. godine. Prva župna crkva je posvećena Sv. Karlu Boromejskom. Ona je nažalost većim dijelom porušena u Drugom svjetskom ratu, ali njezino razaranje se nastavilo i kasnije izgradnjom Jadranske magistrale. Ostao je samo zvonik koji je obnovljen, te on danas predstavlja spomenik sakralne baštine Karlobaga.
    Lika i Krbava bijahu veliko evangelizacijsko polje braće kapucina u prošlosti, a najznačajniji čovjek vjerskog i kulturnog života toga područja bijaše fra Marin iz Senja. On je pred kraj XVII. stoljeća poslan s potrebnim crkvenim i državnim ovlastima u Liku i Krbavu. čitava naselja, kao Perušić, Budak, Bilaj, Ribnik, Novi i dr., uspio je vjerski podići i obnoviti. Svojim je revnim apostolskim zauzimanjem sam uspio sagraditi dva gistinjca: u Perušiću i Ribniku. Na poziv carskog dvora 1710. g. preuzima i vodi gradnju samostana u Karlobagu. Crkva na čast sv. Josipa izgrađena je 1711., posvećena 17. svibnja 1715. od biskupa Adama Ratkaja. U njoj se danas vrši služba božja. Time je Karlobag dobio svoju drugu crkvu.
Kasnije 1716. g. gradi i mali hospicij u Kaniži blizu Gospića koji je bio filijala samostana u Karlobagu i veoma prikladan centar za razvijanje apostolske djelatnosti braće kapucina po Lici i Krbavi.
    Na području Karlobaga u literaturi, kao i na crtežima i tlocrtima Martina Stiera zabilježene su još neke crkve: Majke Božje od sedam žalosti, koja je sagrađena 1727. godine, a posvećena od senjsko-modruškog i krbavskog biskupa Nikole Pohmajevića. Uz tu crkvu bila je 1725. godine podignuta i Kapelica sv. Trojstva kao zadužbina Bratovštine sv. Otajstva. Zatim se spominje Crkva sv. Nikole koja je danas ruševina, zatim Crkva sv. Jelene u Cesarici koju je 26.svibnja 1745. posvetio biskup Benzoni. Podno grada su ruševine gotičke Crkve sv. Vida. Tkđ. se spominju ostaci crkvica Sv. Ivana i Sv. Katarine.
    Na temelju navedenog može se zaključiti da je i Karlobag imao veliki broj sakralnih objekata koji govore o bogatoj crkvenoj baštini.

LUKOVO ŠUGARJE - Sv. Luka

LUKOVO ŠUGARJE - Sv. Luka evanđelist
53289 LUKOVO ŠUGARJE
Upravlja: fra Josip Grivić OFMCap iz Karlobaga,
dek. 25.7.2011.
st. 163; kat. 157

Povijest župe Lukovo šugarje

Na tom čisto stočarskom zemljištu naselili su se Bunjevci: Barići, Došeni Marasei, Milkovići, Pavičići, Pezelji, Rudelići, šarići, šikići, Trošelji i Vrbani iz tome kraju južnih dijelova, a od Liča jedino Tomljenovići (Pavičić u SZ II, str. 370). On kaže da je prije Turaka središnje naselje bilo u Trstenici, gdje je bila i župna crkva. Kako se vidi iz opisa 1639., Trstenica je zaliv pred Sv. Mandolinom, a ne kod šugarja. U shematizmima sve do 1916. Trstenica se broji u Senjskoj biskupiji. Bit će da je riječ o naselju koje je gravitiralo Sv. Mandolini. Ono je pokrivalo današnju Barić Dragu. (Ante Rukavina, Zvona ispod zvijezda, Gospić 1989. na str. 69-75. "Crkvina u šugarju"; Spomenica župe koju je započeo voditi župnik Stipe pl. Vučetić 1905.)

Župa Lukovo šugarje prostire se uz more u dužini od 20 km, a u širini sve do vrhova Velebita. Stanovnici uz more bave se ribarenjem i mornarenjem, a ostali rasijani po velebitskim udubinama bave se stočarstvom. Prije 1939., dakle dok još nije bilo ceste, glavni putovi u župi bili su more i staze koje su povezivale doline što se prostiru na velebitskoj strani uz more. Na toj stazi nalaze se gotovo svi zaselci tamo od Ljubotića (Tribanj), Marasi, šarići, šugarica, Seline, Zagon, Konjsko, šušanj, Ledenik, Kućište, pa čak mogu se spomenuti i Vrbani u Skorupovcu i Vrbanjskoj Dulibi. U tim velebitskim udubinama živio je zdrav i snažan narod, obitelji s brojnom djecom. Imali su mnogo koza i ovaca. Po svojim malim dolinama sadili su krumpir, sjekli drva na Velebitu i kriomice vozili na otok Pag i u sjevernu Dalmaciju.

Prije Prvog svjetskog rata bilo je mnogo iseljivanja, pogotovo u Ameriku, zbog gladi, a kada im je poslije Drugog rata zabranjeno držati koze i koristiti šumu, počeli su se masovno iseljavati. Nakon 1955. ostali su ondje uglavnom stariji ljudi. Kroničar piše: "Plačući odlaze u Ameriku; tjera ih glad...Ovi većma ljube svoj kamen nego drugi svoju grudu." Prema statistici za 2006. godinu župa Lukovo šugarje ima 115 stanovnika (u 57 obitelji). Župom upravljaju fratri kapucini iz Karlobaga.

Ljudi su u Lukovu sagradili kapelicu sv. Luke, a u šugarju sv. Marka. Ova druga je po sudu Vučetića bila starija i prije je postala ruševina. Za crkvu sv. Luke kaže da se nalazila između današnjeg župnog stana i crkve, a da je narod govorio da je grčka. 1845. ona je pretvorena u stražarnicu, 1894. porušena.

Godine 1781. današnja lukovošugarska župa podignuta je na rang kapelanije. Tada se naziva Lukovo i šugarje. Sjedište je bilo u šugarju, a za kapelana je imenovan Ivan Vlatković (1782-1783) i poslije Josip Prpić (1783-1780).

1789. je određeno da se središte lokal-kapelanije stavi u sadašnje Lukovo gdje su zidine stare crkve sv. Luke. Njih treba obnoviti i osposobiti crkvu, dok je crkva u šugarju potpuno dotrajala. Kapelan Vinko Sabljak (1790-1793) stanuje u Lukovu. Andrija Basletić (1794-1806) piše matice na hrvatskom. Stanuje u Lukovu, ali šugarane pokapa u šugarju kraj sv. Marka. Ivan Barać (1806-1810) izgleda također je u Lukovu. Za njegova vremena kapelanija je uzdignuta na rang župe (1809). Vicko Barać (1810-1816) - župa se spominje kao Lukovo i šugarje, ali se župnik potpisuje samo šugarski. U vremenu 1819-1826. upravljano je iz Karlobaga. Andrija Marić (1826-1831) prvi se 1829. potpisuje kao župnik lukovo-šugarski, bez „i". Nakon njegove smrti privremeno upravlja župom karlobaški župnik šime Starčević. šime Placid Dadić (1834-1877) Poslije njega upravlja se iz Karlobaga. šime Starčević je te godine molio da mu se dade na upravu šugarje kojim bi upravljao s kapelanom.

Godine 1836/7 sagrađena je nova crkva kraj crkve sv. Luke. 1837. sagrađen je i župni stan, a 1839. napravljeno novo groblje. Do tada su mještani pokapani oko crkava sv. Luke, sv. Marka (i Marije Magdalene). 1907. groblje je premješteno na široku Puntu. Bunar je napravljen 1853., a do 1856. iskrčeno zemljište i uređeni vrtovi. Crkva je proširena 1873., a 1901. podignut oltar sv. Ante. škola je sagrađena 1906. Godine 1913. upravitelj župe je Josip Krnjak, a 1913-1922. Josip Hlača OFM Cap... škola u Barić Dragi otvorena je 1924. Cesta uz more je sagrađena 1938, a 1959. Jadranska magistrala. 1976. obnovljena je crkva, ali nije sve dovršeno. Obnova je nastavljena 1982.

Podatke skupio Mile Bogović (1991.)

IspisE-mail

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.