Udbina

Donji Lapac nova župa i posvećena novoizgrađena crkva

Written by mons. Mile Pecić on . Posted in Udbina

d lapac posvetaLičko mjestance D. Lapac danas je okupano suncem. Novoizgrađena crkva sa zvonikom i župnim stanom plijeni poglede prolaznika.  Ova građevina, koja je nikla u godini dana, daje ovom ličkom mjestu novu vizuru. Danas je ova crkva okupila velik broj ljudi iz okolice, uglednike iz politike (spomenimo župana Kolića, načelnika općine D. Lapac Iliju Obradovića), 30 svećenika i gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića. U 10 sati počelo je slavlje blagoslova i posvete ove crkve. Izvođač radova dao je ključ župniku Dini Rupčiću. Biskup je stupio u crkvu a za njim svećenici i narod. Posveta crkve obred je pun svetih znakova. Crkva se posvećuje kad je izgrađen fiksni, nepomični (mramorni) oltar. Nakon posvete crkve biskup je posvetio oltar na kojem će se slaviti Euharistija. U oltar su ugrađene moći Ivana Pavla II. Pjevački zbor (iz Gospića) ispunio je crkvu milozvučnim pjevanjem. Nakon posvete oltara nastavljena je misa.  Biskup je u propovjedi istakao da je crkva znak Božje prisutnosti među ljudima. Svetohranište bi trebalo biti ljudsko srce u kojem će Isus naći mjesto. Ako Isusa nemamo u srcu nećemo ga naći niti u svemiru. Mnogi su pristupili pričesti. Biskup je posebnim aktom proglasio Donji Lapac župom. Uz Borićevac status župe tako je dobio i Donji Lapac.

Većina župljana ove nove župe čine vjernici koji su prognani iz BiH. Oni su 20 godina čekali izgradnju crkve. Okupljali su se u dječjem vrtiću. Tri su važna datuma vezana za ovu crkvu: 4. listopada 1998. kad je Papa Ivan Pavao II blagoslovio kamen temeljac u Splitu, 27. svibnja 2015. kad je položen kamen temeljac, 30. travanj 2016. kad su zazvonila zvona i konačno današnja posveta. Zadnja se crkva inače spominje u Lapcu prije 489 godina.

Kako je uobičajeno u ovakvim prilikama pročitana je povelja koju su potpisali župnik, biskup i dogradonačelnik Miro Tomić. Župnik Dino zahvalio je mnogima koji su sudjelovali u ovom velikom pothvatu. Teško ih je sve nabrojiti.

Nakon mise nastavljeno je narodno veselje. KUD-ovci sa Zavalja zasvirali su i zapjevali. Svi su pozvani, a okupilo se preko tisuću duša, u susjednu školu na zakusku. Gulaša je bilo za sve. Župljani su se vrlo dobro organizirali u podvorbi gostiju. Slavlju su se pridružili i neki pravoslavni vjernici. Susreli smo i neke Borićevljane koji su došli iz Slavonije.

 

Možete vidjeti više fotografija s događanja u web-galeriji ispod:


Created with Flickrset for Joomla.

 

"Ova crkva je i znak Božje vjernosti prema vama!"

PROPOVIJED BISKUPA ZDENKA KRIŽIĆA
Donji Lapac - posveta crkve, 8.10.2016.

Braćo i sestre!
Posvećujemo danas ovu novu crkvu kao privilegirani prostor gdje će puk ovoga mjesta štovati Boga, prikazivati mu svoje prošnje, stavljati pred njega svoje patnje i primati od Boga novo svijetlo i snagu za život koji nije uvijek lagan. Želimo da vi, dragi župljani Lapca, u ovoj Božjoj kući uvijek možete naći mir, utjehu i ohrabrenje.

U prvom čitanju smo čuli kako je veliki židovski kralj Salomon, odlučio sagraditi Hram, Božju kuću, mjesto gdje bi se narod mogao susretati sa svojim Bogom, čuti njegov glas i njegovu poruku. Prije toga je Bog, prateći svoj narod kroz pustinju, bio kao i narod - beskućnik. Bog redovito prihvaća sudbinu naroda, napose u trenutcima kada narod pati. Kada je njegov narod bio u progonstvu odnosno ropstvu u Egiptu, Bog se javlja Mojsiju, ne iz običnog grma, nego iz trnja, kako to tumače mnogi židovski i kršćanski duhovni autori. Oni to interpretiraju u smislu da se Bog javlja iz trnja kako bi pokazao da trpi jer njegov narod trpi.
Tako i u hodu naroda kroz pustinju Bog je beskućnik, jer je i narod beskućnik. On prati narod pod šatorom, u stupu od ognja ili od oblaka, ili jednostavno svojim glasom.
A kada se narod ustalio, sagradio kuće, onda su smatrali da i Bogu treba napraviti kuću, gdje će narod moći doći i susresti se sa svojim Bogom, izreći mu svoje molitve i zahvale te staviti pred njega svoje potrebe.

Braćo i sestre, koliko sličnosti nalazimo ovdje i s poviješću mnogih od vas. Golema većina vas su prognanici. Imali ste svoje crkve tamo gdje ste bili. U njima ste kršteni, vi i vaši djedovi. U njima ste molili, Bogu zahvaljivali i tražili njegovu pomoć u različitim životnim kušnjama. A onda je došlo zlo koje vas je protjeralo, a vaše crkve, mjesta Božje prisutnosti, porušilo.
Razorili su vam kuće i crkve, ali nisu mogli Boga u vama. Koliko god vam se nekada činilo da ste bili od svih ostavljeni, pa i od samoga Boga, to nije bilo tako. Neću zaboraviti jednoga prognanika koji mi je rekao: "Velečasni, čini mi se da se đavao više brine za svoje, nego li Bog za svoje."
Braćo i sestre, koliko ih je slično razmišljalo! Koliki su počeli i sumnjati: je li možda Bog svemoguć, ali nije dobar; ili je možda dobar, ali nije svemoguć? Jer ako je svemoguć, a ne štiti svoje od zla, onda je logičan zaključak da nije dobar. Ako je dobar, a ne štiti svoje od zla, onda zasigurno nije svemoguć.

Kako je zlo razarajuće! Ima moć da ubije Boga u čovjeku odnosno vjeru i pouzdanje čovjeka u Boga. Ali, braćo i sestre, budite sigurni: zlo nikada ne pobjeđuje. I kada razara i uništava, u konačnici ne pobjeđuje. Čovjek koji čini zlo, prije ili kasnije postat će žrtva zla. To je nepobitna istina. Zato je puno bolje biti žrtva, nego zločinac. Žrtve ostaju u dragom sjećanju, a sjećanje na zločince je uvijek s gađenjem.
I vas je, draga braćo i sestre, Bog pratio u vašem progonstvu i bio vam je bliže nego što ste mogli zamisliti. On vas nije napustio, kao što nije napuštao ni svoga naroda kada je bio u progonstvu. Božja poruka ljudima patnje, koju nalazimo u knjizi proroka Jeremije, jest: "Otari suze, prestani kukati. Patnje će tvoje biti nagrađene" (Jr 31,16).
Na koncu, i njegov Sin je s cijelom obitelji iskusio život prognanika, i Bog ih nije nikada napustio. Kada se Sveta Obitelj vraća iz progonstva ne može se vratiti u svoju zemlju, jer je, kako čitamo u Evanđelju, Josip saznao da "u Judeji kraljuje Arhelaj umjesto svoga oca Heroda pa se poboja ići onamo... pa ode u pokrajinu Galileju" (Mt 2,22).
Bog je s vama išao u progonstvo, a vi ste ga snagom svoje vjere nosili u svom srcu. l ova crkva, kuća Božja, je Božji dar vama. To je Božji znak da on s vama želi ostati zauvijek. Ova crkva je i znak Božje vjernosti prema vama.

Međutim, važno je da budemo svjesni još jedne istine, koju naglašava Sveti Pavao u odlomku poslanice koju smo čuli. On veli: "Zar ne znate, vi ste hram Božji" (1Kor 3,16). To je ono što je i Isus htio posvijestiti svojim učenicima: oni su hram Božji, a njihovo je srce tabernakul u kojem želi boraviti Isus. To je Isus izričito molio u svojoj velikoj molitvi za svoje učenike i buduće vjernike. Molitvu je zaključio sa željom da Božja ljubav uvijek bude u srcima njegovih učenika i "ja u njima" (v. Iv 17,26). Isus je tu stao sa svojom molitvom prošnje. Veće želje od toga nije imao. Najviše što želi jest boraviti u srcima svojih vjernika.

Braćo i sestre, nemojmo zaboraviti tu Isusovu želju jer je upućena svima nama. Bez toga neće biti moguće naći Isusa ni u crkvi ni u tabernakulu. Stoga je potrebno hram našega srca držati čistim. Isus je prozvao blaženima one koji su srca čista i obećao im da će Boga gledati. Ne samo na drugom svijetu, nego i na ovom.
Isus je izbacio iz hrama mnoge ljude koji su tamo bili. Oni su bili u Božjoj kući, ali Božja kuća nije bila u njima. Oni su bili u Božjoj kući, ali nisu susreli Boga jer ga nisu donijeli u svom srcu.
Prvi susret s Bogom u životu svakog čovjeka događa se u njegovu srcu. Tu ga čovjek najbolje čuje, najbolje razumije, i najdublje osjeća. Sveti Ignacije, mučenik s početka II. stoljeća naziva kršćane bogonoscima. Oni su ti koji u svojim srcima nose Boga. I sveti mučenik je stalno ponavljao da Isusa ima u srcu. Kada su ga progonitelji ubili, predaja veli da su bili znatiželjni da vide što on to u srcu ima o čemu stalno govori. Pa kada su ga otvorili, veli dalje predaja, našli su u srcu čitko napisanu riječ: Isus.
Isus je po ljubavi bio u njegovu srcu. Nije ga trebalo zbog toga rezati, to se moglo vidjeti iz njegova života. Istinski Isusov učenik prepoznaje se po životu. Zato svaki kršćanin koji želi susresti Boga u crkvi, mora živjeti tako da u svakodnevnom životu susreće Boga u svojoj kući, na ulici, na radnom mjestu, u društvu prijatelja i poznanika.

Kako je važno da i vaše kršćanske kuće budu kuće Božje, kuće gdje se moli, kuće u kojima se živi mir i istinska ljubav. "Danas želim boraviti u tvojoj kući", reći će Isus Zakeju (Lk 19,5). Učinite sve da Isus poželi živjeti u vašoj kući. Tada ćete ga vi na poseban način susretati u ovoj crkvi koja će vam biti izvorom novih snaga, mira i životnih radosti bez obzira na sve teškoće.
Neka vas život u novoj sredini, gdje vas je sudbina dovela bez vaše želje, bude prepoznatljivo kršćanski. Kako se prepoznaje kršćanin, odnosno Isusov učenik? To će sam Isus reći: "Ako budete imali ljubavi jedni prema drugima i prema svima, tada će svi prepoznati da ste moji učenici" (Iv 13,35).
Budite stoga dobri sa svima. Tu su i kršćani pravoslavne vjere, ili možda neke druge vjere, ili oni koji ne vjeruju. Biti dobri sa svima, Božja je volja za vas. Tada će i Bog ljubavi i mira biti s vama.

Na kraju, uzeo bih kao svoju Salomonovu molitvu koju je izrekao kod posvete hrama, a koju smo čuli u prvom čitanju: "Gospodine Bože moj! Usliši vapaj i molitvu što je tvoj sluga tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koji reče: 'Tu će biti moje ime'. Usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega koju ti bude upravljao na ovom mjestu" (1Kr 8,28-30). Amen.

Tags: Sv. Ivan Pavao II., Donji Lapac

Ispis