Udbina

Boričevac: nakon 76 godina pokopane žrtve iz 1941.

Written by mons. Mile Pecić on . Posted in Udbina

Boricevac 4(Boričevac, 27.7.2017.) - Tako zvani Dan ustanka u Hrvatskoj slavljen je 27. srpnja bučno. Pobjednici su se razbacivali junaštvom i podvizima nad “okupatorom”. Današnji režim u Sjevernoj Koreji slika je tadašnjeg režima. Komunistički povjesničari takmičili su se u izmišljanju junaštva, hrabrosti i pobjeda prikazujući sebe kao moralne veličine. Međutim, povijesna istina kad-tad iziđe na svjetlo dana. Jedna takva istina, gurana pod tepih, isplivala je na površinu. Radi se o masakru jednog sela od 28 stanovnika. Selo se zove Ivezići jer svi nose prezime Ivezić, a nalazi se u župi Borićevac. Sve su mještane srpski pobunjenici pohapsili na današnji dan 1941., odveli ih na Dabin Vrh i tu ih žive pobacali u jemu-bezdanku. Možemo zamisliti krikove te sirotinje. Polovica od njih bili su djeca. Ovo je bilo upozorenje svim Hrvatima u široj okolici (Boričevac, Udbina, Gračac, Korenica, Prijeboj...). Preživjeli ljudi iz Boričevca, Udbine... rasuli su se po svijetu i nitko se nije usudio poslije “oslobođenja” vratiti na svoje ognjište. Njihova ognjišta su oteta, crkve razorene. Tajna Dabine jame bila je pod embargom. Neki su pojedinci iz srpskog naroda upozoravali na tu nepravdu, ali se njihov glas nije čuo. Tek nakon samostalnosti Hrvatske i oslobađanja okupiranih područja mogli smo zaviriti u Dabinu jamu. Kosti su izvađene i danas je upriličen njihov pokop uz dužno poštovanje i pietet.

U 10 sati u obnovljenoj crkvi u Borićevcu počela je misa zadušnica za kukavički ubijene žrtve. Lijes s posmrtnim ostacima unesen je u crkvu. Oko biskupa je oko 20 svećenika, crkva puna naroda. Tu su i predstavnici politike. Vojska je odradila lavovski dio posla oko vađenja posmrtnih ostataka, identifikacije, podizanja spomenika. Biskup je progovorio prisutnima. To nije bio govor jadikovki i optužbi nego se u svakoj riječi zrcali nada.

Na misi su se mnogi pričestili i sudjelovali pjesmom i molitvom. Nakon mise krenula je procesija prema groblju s posmrtnim ostacima žrtava. Potomci i robina žrtava odmah je iza lijesa. Pokopane su žrtve uz molitve i državne počasti. Slijedilo je otkrivanje spomenika žrtvama nedaleko župne crkve. Kameni blok s natpisom “U spomen na 24 civilne žrtve roda Ivezić koje su ubili srpski ustanici 27.07.2017.” Republika Hrvatska, 2017.

Ovdje su položili vijence izaslanik predsjednice, premijera, predsjednika sabora, županije, braniteljskih udruga. Posebno emotivnim riječima obratila se predstavnica potomaka gđa Marija Bebić te izaslanici predsjednice, predsjednika Sabora, vlade. Među udrugama koje su položili vijence ili upalili svijeće zapažena je delegacija slunjskih branitelja.

Donosimo biskupovu homiliju u cijelosti:

Kada sam se 1996. za blagdan Male Gospe, prvi put nakon Oluje, spremao za odlazak u Boričevac, doista sam se mučio u sebi što reći Boričevljanima; kako se uklopiti u njihova razmišljanja u susretu sa svojim mjestom nakon svega onoga što se dogodilo od 1941. do 1996.? Nije susret s Boričevljanima kao susret s drugima, nije susret s njima u Boričevcu jednak susretu s drugima u njihovim rodnim mjestima. Njihova kalvarija bila je tolika da sam se na neki način i sam osjećao krivim pred njima jer su bili godinama progonjeni kao divlje zvijeri od nemila do nedraga. Došli su u nadi da će se prestati slaviti puška koje ja presudila nevinoj njihovoj braći. (Nisu, dakako, mislili na pušku kao predmet, nego na sve ona što ona simbolizira!)

Tada smo slavili misu na livadi kraj crkve.

Prošla je od tada 21 godina. Crkva u Boričevcu pokrivena je uz pomoć hrvatske države. Sada i Boričevljani imaju državu koja ih više ne progoni i ne proskribira, nego im pomaže. Ona je zemne ostatke brotnjanskih žrtava izvadila iz jame poniženja na Dabinom vrhu i donijela u crkvu njihova krštenja, otkuda će ih u svečanom sprovodu pokopati na mjestu gdje su pokopani i njihovi najmiliji. Tako će nakon što je tim žrtvama bilo oduzeto i pogaženo svako dostojanstvo, uključujući i pravo na pokop, dobiti nakon 76 godina javno poštovanje i priznanje od svoje države i od svoga naroda.

Drago mi je da smo i crkvu u kojoj su kršteni, a koja je stradala u vrijeme njihova stradanja, bar toliko uspjeli pripremiti da ona danas može primiti pod svoj krov njihove zemne ostatke i nas.

Bio sam prisutan na ekshumaciji brotnjanskih žrtava 6. svibnja 2014. iz jazbine u Dabinom vrhu u koju su živi bačeni članovi roda Ivezića iz Brotnje. Niti ih je tko sudio, niti ih je imao za što suditi. Pa ipak su tako okrutno ubijani. Bilo je dovoljno da su Hrvati i katolici pa da ih se makne između živih. Istina je da su neki od sljedbenika „prve puške” osudili to uboistvo. No, nije li to ubojstvo samo logična posljedica onoga što je davno bilo pripremano Hrvatima i katolicima, što je bio glavni zadatak ustanika i puške koja se i danas slavi? Nedavno netko reče da bi tada ubili i Boga daje sišao s neba i rekao daje Hrvat. Njihov ispraćaj događa se na dan „prve puške” kojoj se odavalo, a neki to i danas čine, poštovanje kao nekoj svetinji. Ne trebamo svi o istim događajima misliti na isti način. Ne želimo nikome osporavati da na tu pušku gleda kao na oslobodilačku, ali doista je krajnje vrijeme da smijemo, pače da smo dužni govoriti i o njezinoj zločinačkoj strani. Njezini zločinački pucnjevi počeli su ovdje, a poslije su odjekivali dugo dugo po našim prostorima: oni su se čuli u Bleiburgu i Križnim putovima, Jazovkama i drugim jamama i jazbinama, u novije vrijeme u Domovinskom ratu, a posebno u Vukovaru. Zato danas imamo bar pravo tražiti da se prestane hvaliti zločinačka narav te puške, da se javno osudi njezin zločinački učinak.

Ti pucnji nisu jako dugo dopuštali da se čuju glasovi žrtava Boričevca, glas trogodišnjeg Jure Ivezića, glas 82-godišnjeg guslara Luke, i mnogih drugih iz Brotnje i Boričevca. Dosta nam je kulta ičije puške, pogotovo one iz Srba, jer smo njezin pucanj dobro čuli i zapamtili i u vrijeme Domovinskog rata.

Slušao sam ovih dana snimku razgovora s jednom Boričevljankom koja je kao djevojčica bježala 1941. iz svog mjesta. Pričala je što je sve preživjela upravo zato što je iz Boričevca. Ali ni na njezinu licu, ni u njezinim riječima, nisu se osjećali tragovi mržnje; velika patnja kao daje pročistila i još više oplemenila njezinu dušu i njezine osjećaje. Ona je prolazeći kroz klance jadikovke naučila najljepši govor: govor ljubavi i praštanja, govor pun poštovanja prema žrtvi, čist od mržnje prema mučitelju. Mi smo pozvani postići da taj govor krene odavde, otkuda je krenula „prva puška”. Nažalost, prije je obnovljen spomenik toj puški nego što smo pronašli pokopali njezine žrtve. Ali ovaj današnji dan veliki je iskorak prema poštovanju žrtava i treba ga hrabro nastaviti.

Nadamo se da će ovaj pokop u narodu i u njegovim predstavnicima probuditi svijest i otvoriti poglede na brojne jame ili masovna grobišta po Hrvatskoj, pa sve do onih u Hudoj jami, Kočevskom rogu, Teznu i drugima u kojima poniženi i odbačeni čekaju da ih se u onoj masi kostiju prepozna kao pojedinačne osobe, a ne tek kao ostatak ljudskih tijela, te da ih se ljudski i kršćanski pokopa. Ozdravljenje našeg društva lakše bolje se prepoznaje po odnosima prema tim žrtvama nego po rastu BDP-a.

Današnje evanđelje predstavlja pobjednika Isusa s njegovim glavnim odličjima. To su rane podnesene za spas ljudi. Govor patnje i rana podnesenih za drugoga, najuvjerljiviji je i najočitiji znak ljubavi. Apostoli su i svojim ranama naviještali spasenje ljudi i svijeta – svi su mučenički završili. Nakon susreta s brotnjanskim ranama neka se širi Hrvatskom kult rana i praštanja.

U ovome svijetu bilo je moćnih carstava i kraljevstava, velikih ustanova i bogatih društava, ali sve je to propalo. Mnogima su lađe potonule, a Isusova „lađa” i danas plovi.

U svijetu se nitko ne treba bojati Kristovih učenika i Crkve, a ni oni se ne trebaju nikoga bojati jer su „opredijeljeni” za pobjedu, jer su na strani onoga koji je pobijedio svijet.

Pitamo se zašto je papa Franjo već na početku svoga pontifikata proglasio jubilarnu godinu milosrđa? Bez sumnje zato što vjeruje u spasonosnost rana Isusovih. Govor patnje i rana podnesenih za drugoga, najuvjerljiviji je i najočitiji znak ljubavi.

I nakon što se Isus pojavio kao pobjednik, nije pozvao apostole da krenu kako bi ga osvetili, šalje ih da praštaju: Kome oprostite grijehe bit će im oprošteni. Žrtvovao sam se za spasenje sviju, a ne za osudu ljudi.

Mučeništvo ne samo da je učvrstilo kršćansku zajednicu nego su tu vijest slali i drugim zajednicama i tako se po žrtvi širila crkvena zajednica – nastala je evanđeoska globalizacija. Ona je, dakle, počela pobjedom nevine žrtve ovoga svijeta – Isusa Krista.

Veliki ljubitelj svih ljudi i svakoga čovjeka, Ivan Pavao II. pozvao je da u borbi za budućnost svijeta uključimo te evanđeoske graditelje zajedništva, mučenike i nevine žrtve.

Mi smo ga poslušali i podigli takvim graditeljima hrvatskog zajedništva veliki hram na Udbini, CHM, da bude stalni poticaj evanđeoske Hrvatske. Želimo povezati naša stratišta i mučilišta. To zajedništvo ne hrani se mržnjom prema nikome. Crkva u Hrvata ne traži da se svi zločini II. svjetskog rata kazne i procesuiraju; ona želi da se krene na spašavanje a ne na osuđivanje; da se diže cijena žrtvi, a ne mučiteljima, ranama a ne onima koji su ih nanijeli.

Crkva u Hrvata želi da se sva naša stratišta povežu Hrvatskim križnim putem koji bi počeo u Bleiburgu, pa preko Vukovara došao na Krbavsko polje do CHM. To je spomenik svim hrvatskim ranama koje su najbolji temelj ozdravljenja našega društva, kao i Isusove rane ozdravljenju cijeloga svijeta. Ondje predlažemo izgradnju Svehrvatskog groba kamo bi dospjeli zemni ostaci svih hrvatskih žrtava, iz Hudih jama, Jazovki, i drugih stratišta i grobišta, za koje se ne može prepoznati kojem groblju na hrvatskom prostoru pripadaju. Na tom mjestu, podno CHM, bila bi im javno priznato poštovanje i dostojanstvo koje im je bilo oduzeto i pogaženo. Svaka biskupija mogla bi imati na tom križnom putu svoje mjesto godišnjeg okupljanja.

Molimo se Bogu da nestane kulta oružja, da se širi kult nevinih žrtava ma gdje se nalazile i otkud dolazile. Kult žrtve nas povezuje, a kult svake puške – i prve i druge i svih ostalih, samo nas razdvaja. Crkva je rasla i jačala se kada je bila povezana mrežom svojih mučenika koje je častila i slavila. Gajiti nasilje ne smije se ni u ime otadžbine ni u ime domovine, ni u ime naroda ili ideologije, ni u ime vjere ili nevjere. U središtu kršćanskog okupljanja uvijek je žrtva nevinog jaganjaca Isusa Krista kao što je to i danas ovdje u crkvi Male Gospe u Boričevcu."

Boricevac 1 Boricevac 2 Boricevac 3 Boricevac 5

Tags: Boričevac, Ivezići, Srb

Ispis