Gospić

Misa povodom smrti službenice Božje s. Žarke Ivasić

Written by s.Robertina Medven on . Posted in Gospić

gs zarka 2(Gospić, 16.5.2017.) Župljani Gospića su 16. svibnja 2017. svečano proslavili svog suzaštitnika sv. Ivana Nepomuka sa sv. misom koju je ujutro u njegovoj crkvi slavio župnik mons. Mile Čančar.
Poslijepodne na groblju Sv. Marije Magdalene župnik mons. Čančar predvodio je molitvu ispred groba s. Žarke Ivasić, milosrdnice, za koju je pokrenut proces da je Crkva proglasi svetom. Njezino mučeništvo daje pouzdanje vjernicima da je ona u zajedništvu s Bogom i mogu joj se moliti i tražiti njezin zagovor kod Boga za druge i za sebe. Nakon ove molitvene pobožnosti, sv. misu u gospićkoj Katedrali predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, a koncelebrirali su župnik i dekan mons. Mile Čančar, kancelar biskupije preč. Marinko Miličević, biskupov tajnik vlč. Mišel Grgurić i bivši gospićki župnik, sada u Oštarijama, vlč. Antun Luketić.

Asistirao je đakon Pero Jurčević. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Biskup je u propovijedi predstavio mučenički put s. Žarke Ivasić od požrtvovne bolničarke do nevino osuđene i strijeljane ispred gospićkog groblja, a želja nam je da je upozna što više naših hrvatskih vjernika:

„Spominjemo se mučeničke smrti jedne redovnice, sestre Žarke, članice Milosrdnih sestara svetoga Vinka. Ubijena je prije 71 godinu, ali u srcima, ne samo njezine redovničke zajednice nego i vjernika, ona je živa, sjećanja na nju nisu izblijedjela, iako je, pretpostavljam, nitko od nas ovdje nazočnih nije osobno poznavao. Božja riječ nam poručuje da su „duše pravednika u ruci Božjoj. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća. Ali oni su u miru“ (Mudr 3,1-3). Istina, pravednici su bili svjesni „da im je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo nebesko“ i drugog puta nema, ali nisu uvijek mogli predvidjeti do kojih granica može ići ljudska zloća.

U današnjem prvom čitanju slušamo kako su neprijatelji Radosne vijesti kamenovali Pavla te ga iznijeli izvan grada, uvjereni da je mrtav. Mislili su da ubijanjem rješavaju sve probleme. Međutim, Pavao je ostao živ. Čovjek u svom zlu može ubiti tijelo, ali ne život, jer je on u ruci Božjoj. Herod je ubio Ivana Krstitelja. Odrubio mu je glavu. Ali bez obzira na to, njega progoni Ivanov lik koji mu se stalno predočuje. Kada je čuo za Isusa pomislio je odmah da je to Ivan koji je oživio.

Vlasnici ljudskih života i u ovom našem gradu izvodili su kroz duže vrijeme ples smrti. Naše mjesno groblje „nagledalo se“ mučeničkih stradanja tolikih. Mnoge je ovdje na smrt osudio ponor ljudske mržnje i ljudskog zla. Moćnici onog vremena vjerovali su da će tako moći ukloniti iz života sve koji bi mogli biti, na bilo koji način, utjelovljeni ukor njihovim očima.

Sestra Žarka radila je kao bolničarka, s bolesnicima, a to znači s ljudima patnje. Nije to izabrala da bi lakše našla neko radno mjesto, nego zato što je to osjećala kao svoj poziv, kao karizmu svoje redovničke zajednice. Živjela je s ljudima patnje i patnja je postala pratilac njezina života, na patnju je bila jako osjetljiva i osjećajna, patnja ju je formirala i oplemenjivala. Bolnica u Otočcu u kojoj je radila dospjela je u ruke partizana, komunista, ljudi koji su vjeru mrzili, ali ona rad u bolnici i s bolesnicima zbog toga nije napustila. U njezinu pozivu bilo je upisano žrtvovati se za patnike i nju su zanimali bolesnici, a ne njihova imena i prezimena, njihove političke opcije i opredjeljenja. U bolnici svi su jednaki, jer svi su potrebiti i jadni. Smrtna presuda strijeljanjem za sestru Žarku nema drugo objašnjenje nego mržnju prema vjeri i katoličkoj Crkvi. Sestra Žarka imala je još jedan minus a taj je što je rodom odakle i kardinal Stepinac, protiv kojega je još odavna započela bjesomučna hajka uz fizičke prijetnje i napade. Taj kraj je komunistima postao omražen samo zato što je tamo vjera bila previše živa.

Sestra Žarka je optužena da je 1943., kada je ustaška vojska upala u bolnicu u Otočcu, prokazivala ranjene partizane koji su onda bili pogubljeni. Svjedočanstva očevidaca to posve negiraju, kao i činjenica da je protiv nje optužnica podignuta tek nakon rata kada je ubijanje ili zatvaranje svećenika, redovnika i redovnica postao komunistički hobi. Izmišljali su se najrazličitiji razlozi da bi se mogla izreći smrtna osuda, a „svjedoke“ im nije bilo teško naći. Mnogi su svjedočili iz straha za svoj život, jer je ubijanje tada bila gotovo zabava, a život malih ljudi u očima moćnika ništa nije vrijedio. Bilo je dosta i onih koji su svjedočili zbog obećane dobre nagrade, a to nije bilo neznatno u tom vremenu bijede. Jedan bolesnik koji je bio očevidac svega prihvatio je biti svjedok u obranu sestre Žarke, ali je poslije postao svjedok tužiteljstva. To jasno govori koliko su svjedoci mogli biti istiniti i objektivni, ili uopće smjeli svjedočiti u korist optuženoga. Opće je poznato da ni u procesu blaženom Alojziju Stepincu vlasti nisu dopustile da dođu svjedoci koji su trebali svjedočiti njemu u prilog.

U tom vremenu sve su presude donesene još prije suđenja, a suđenja su bila samo farse. U tom smislu sestra Žarka nije imala nikakve mogućnosti da bi izbjegla smrtnu kaznu koja je izvršena na današnji dan u četiri sata ujutro prije 71 godinu. Kako nepravda mora boljeti, napose onda kada se osobi vjere imputiraju djela koja po sebi negiraju vjeru i pripadnost Evanđelju! Ovo je više boljelo od samog strijeljanja.

Komunistička lažna propaganda bila je silno moćna imputirati biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama najrazličitije zločine i zlodjela. Cilj je bio uvijek isti: prikazati ljude Crkve i ljude vjere kao zločince, kao nepoštene, kao neprijatelje naroda, a vjeru u Boga kao istinsko zlo. To su bile njihove metode za uništenje Crkve i gušenje vjere u narodu. To su uistinu, bile đavolske metode. Isus ih je predvidio. Najavio je svojim učenicima da dolazi knez ovoga svijeta i dobio je dozvolu da ih prorešeta kao pšenicu. Ali će Isus nadodati: „Protiv mene on ne može ništa.“ Istina, đavao može nanijeti puno zla, ali konačna pobjeda nije njegova, nego Božja. I smrt sestre Žarke to potvrđuje. Mi slavimo nju i njezinu mučeničku smrt, a ne njezine tužitelje i ubojice. Ovi su mislili da će ubijanjem ostvariti neke svoje snove, a poslije im je preostala samo briga kako skriti sebe i tragove svojih zlodjela.

Spomen na žrtve ostaje vječan. Njihova krv bila je podrška i snaga ljudima vjere za sva vremena i ona je sjeme novih kršćana. Još je davni psalmista rekao da je „dragocjena u očima Božjim smrt pobožnika njegovih“ (Ps 116,15), a na drugom mjestu kaže da je „dragocjena krv njihova“ (Ps 72,14).

Zahvalni smo sestri Žarki za njezino svjedočanstvo vjere, za njezino mučeništvo, sigurni da je donijelo puno blagoslova cijeloj našoj Crkvi, a napose ljudima ovoga grada“, zaključio je biskup Križić.

gs zarka 1

Tags: "žarka ivasić", Gospić

Ispis