Propovijed: Spomen na poginule branitelje i žrtve Saborskog
Jedan pjesnik je davno zapisao: "da se svi mi u sol pretvorimo ne bi turkom ručak osolio". Malo nas je bilo, ali na ovim prostorima upravo i brojni jači Turci stradali su, nisu uspjeli pregaziti Hrvatsku. Jeste da sila mnogo toga može učiniti, ali isto kako mi kažemo "svaka sila za vremena" i vidimo kako su sile i moći prošlosti propale, a ono što je vječno, a to je ljubav, to traje i dalje i tu ljubav naših pokojnika želimo i danas dignuti u svoje sjećanje i čuvati.
Ovdje na ovim prostorima u vremenu kada je krvarilo Saborsko svoje su vječne ljubavi, vječne vrjednosti, jer je tu život darovan iz ljubavi. Doista smo bili svi gledajući bez ikakvih izgleda, kao Isus kada je pao u ruke svojih neprijatelja. Tu su bili Pilat, tu su se udružili svi oni, i vidjeli smo kako je prošlo ljudski gledajući, zapravo upao je u najveću bijedu. Toliko je bilo onih koji su željeli Njegov poraz. Toliko je bilo 1991. onih koji su željeli poraz, ne samo ovoga mjesta nego poraz našega naroda, naše države. No nakon križa, došla je pobjeda.
Zato Kristov križ postavljamo visoko, jer ma kako težak i gorak bio, prethodnik je pobjede. Tu vjeru imali su Saborčani kada su se suprostavljali zlu tu vjeru simbolizira među ostalim i križ ponad našega mjesta, kao i križ na našoj crkvi i našim kućama i križ koji svakim danom u molitvi stavljamo na sebe.
Braćo i sestre više puta se možda previše opterećujemo zlima i zlom, i to ugrađujemo u svoje memorije i svoje sjećanje. Prvi kršćani nisu se trudili da sačuvaju sjećanje na zločince i na zlo koje su oni počinili, nego su se trudili da sačuvaju dobro i ljubav koje su oni koji su trpili zlo podnijeli. I mi također možemo reći da se njih, ovih zločinaca, trebamo sjećati kao što je Pilat ušao u vjerovanje, samo zato da bi vidjeli s kojim zlom smo se borili, a ne zato da njih nosimo i o njima mislimo, da se razvije u nama zla misao i osveta. Naravno, onaj koji drugoga ne voli, on razvija razloge za mržnju.
Prije rata znademo kako su bile brojne knjige koje su govorile o nama Hrvatima kao zločincima. Pisalo se i lagalo kako bi se moglo više mrziti nas, kako bi bilo lakše ubijati nas. No jasno, mi ne smijemo ići tim putem, mi trebamo ići kršćanskim putem i u prvom redu usredotočiti se na dobro koje je stvoreno ovdje u našoj domovini braneći svoju braću i braneći svoj dom.
Nedavno smo posvetili i Crkvu hrvatskih mučenika i to je doista također nešto što pokazuje da ovaj svijet naš treba odgajati time da mučenike cijenimo, a ne bavimo se toliko mučiteljima.
Novo Saborsko nastaje na zgarištima starog Saborskog. Na životima onih koji su ga voljeli, koji su ga branili, koji su živote položili za njega. To je zapravo postavilo temelje ovoga Saborskog koje imamo. Tu se pokazala njegova životnost. Kada gledamo prošlih 20 godina vidimo da se mnogo toga dogodilo. Dogodila se tragedija ali dogodilo se i oslobođenje. Dogodio se progon, ali dogodio se i povratak. Dogodilo se rušenje i paljenje, ali dogodila se i izgradnja. Izgradili smo i crkvu i stan župni i školu i svoje kuće. Dogodila se slobodna Hrvatska i zato se moglo dogoditi i slobodno Saborsko. Saborsko je kako rekoh dobilo novu crkvu. Ona je sagrađena na istom svetom mjestu gdje je bila i prijašnja i onih dimenzija kao i crkva sagrađena 1864., a koja je srušena 1991. godine. Nije iste vanjštine, jer je u duhu novoga Saborskog. Posvećana je istom svetcu kao i ona prije: sv. Ivanu Nepomuku. Njega nalazimo često na mostovima koji povezuju dvije obale. I nas sv. Ivan povezuje poput mosta, vrijeme između starog i novog Saborskog. Hvala Bogu i zajednici koja se ovdje u novoj crkvi okuplja, da nije toliko mala pored svih stradanja i nedaća koje je mjesto preživjelo.
Znakovito je da smo se danas okupili na dan kada se crkva spominje jednog drugoga slavenskog sveca i mučenika sv. Jozafata mučenika kršćanskog jedinstva. U novom Saborskom dobili smo i nove dušobrižnike to su hercegovački franjevci koji su došli ovamo pomoći vama i našoj biskupiji. Od 2003. ovdje je fra Slavko Antunović, a jedno vrijeme s njime je bio i fra Robert Jolić, a poslije i fra Slaven Mijatović. Zahvalni smo i kao župa i kao biskupija, franjevcima koji su došli ovamo da pomažu rad u svakom dobru u novom Saborskom.
Nedavno sam bio u svetom Roku povodom 20-te godišnjice njihovog križnog puta preko Velebita. Na dan sjećanja donijeli su križ, a na vrhu križa vijorila se hrvatska zastava. Pobjednička zastava ne bi se vijorila da nije bilo onih koji su podnijeli križ za druge za svoj narod i svoju domovinu. Kršćani su posebno častili svoje mučenike, okupljali su se na mjestima njihovih stradanja i na njihovim mjestima gradili svoje crkve, kao da je već sama nazočnost govorila: "znaj kršćanine gdje stojiš". Danas također, kad smo se okupili ovdje, možemo reći jedni drugima znajmo na kojemu svetom tlu stojimo za što su poginuli oni kojih se danas sjećamo. Čuvati uspomenu na njih znači nastaviti borbu za svoju obitelj za svoj narod za svoju domovinu. Nije potreban onaj način sada, ali je potrebna ona predanost onaj unutarnji dar narodu.
Braćo i sestre to se mnogo puta čuje, ali se i prečuje. Nije došlo vrijeme podjele plijena. Ono što smo izborili da podjelimo sada, pa da kao da zapravo i nemamo budućnosti. Nažalost mnogi su se i takvom poslu predali, pa misle da više ne treba se boriti za Hrvatsku nego dijeliti sve. Treba se i dalje boriti svojim radom i zauzimanjem i za Saborsko i za narod i za domovinu.
Spomenik je zato da bi se spominjali, da se nešto ne zaboravi. Mi imamo na crkvama križ koji nas opominje uvijek na Kristovu žrtvu za nas. Imamo i spomen ovdje u središtu Saborskoga koji će cijelom mjestu i svima prolaznicima govoriti o ljubavi prema ovom mjestu i prema svom narodu, prema domovini o ljubavi koja za nj daruje i žrtvuje. Kao što u misi uvijek ponavljamo riječi Isusove: "ovo činite meni na spomen". Slično, trebamo čuvati spomen na one koji su za nas ovdje umrli, zato da bi smo mi mogli živjeti. To mi i ovim skupom želimo posvjedočiti. Amen.