bener

Biskup Ivan Šaško - Klica Blagovijesti za našu Domovinu

gs-blagovijest-koncelebrantiIvan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Homilija u euharistijskome slavlju svetkovine Naviještenja Gospodinova (Blagovijest)
Gospić, katedrala, 25. ožujka 2014. u 17 sati
Braćo i sestre po Božjoj radosnoj i blagoj vijesti!
1. Danas se ponovno susrećemo s onim otajstvenim susretom anđela koji razgovara s nazaretskom Djevicom i otkrivamo ljepotu Božjega nauma.

Continue Reading

Ispis E-mail

Odgoj za slobodu u znaku križa

Mile-bogovic-rakovicaDragi čitatelji, pred vama je skraćena verzija poslanice Gospićko-senjskog biskupa mons.dr.Mile Bogovića objavljena povodom nastupajuće nove liturgijske godine pod naslovom: Odgoj za slobodu u znaku križa.
   Godina vjere zavšena je liturgijskom godinom, tj. nedjeljom Krista Kralja koja je ove godine bila 24. studenog. Neke župe naše biskupije obilježile su znakovito dovršetak Godine vjere: mise s gostujućim propovjednicima, koncerti, postavljanje križeva i sl., ali ne zato jer je s time sve gotovo, već zato da sve zaživi jednim novim žarom u budućim godinama. U tom pravcu, jačanja vjere i življenja po vjeri, ide i ova poslanica. Za narednu liturgijsku godinu, koja započinje 1. prosinca, u našoj biskupiji izabran je slogan "Odgoj za slobodu u znaku križa". Čitajte u nastavku:

Poslanica gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića povodom nove pastoralne godine

U novije vrijeme postavlja se i kod nas pitanje što je čovjek. Crkva je vjerna svom dosadašnjem nauku po kojemu je čovjek Božje stvorenje, Bog ga je stvorio na svoju sliku, kao muško i žensko, otkupljen je po Isusu Kristu. Zanemarivanje ili nijekanje tih zadanosti i polazišta ima za posljedice narušavanje ljudskog dostojanstva, kako se to očitovalo posebno u nacističkim, fašističkim i komunističkim ideologijama i sustavima. U novije vrijeme kriva antropologija (poimanje čovjeka) probija se u nas u odgojne norme i zakonodavstvo.
Stalnu nauku Crkve, naša Biskupija želi još bolje upoznati u narednoj pastoralnoj godini pod geslom: Odgoj za slobodu pod znakom križa. Bliži poticaj za to geslo je 1700. obljetnica tzv. Milanskog edikta kojim je Crkva 313. godine dobila slobodu, ali je ta sloboda dana pod znakom križa („U ovom ćeš znaku pobijediti!“).
U daljnjem tekstu želimo protumačiti poruke svake od triju riječi: odgoj, sloboda, križ, kao i njihovu međusobnu povezanost.

Continue Reading

Ispis E-mail

Mons. dr. Milan Šimunović - Propovijed na zlatnoj misi mons. Marijana Ožure

Mons. dr. Milan Šimunović - Propovijed na zlatnoj misi mons. Marijana Ožure

Hvaljen Isus i Marija!
Na početku se ispričavam jer vas nisam zapitao kako ste. Odlično? Hvala Bogu! Kad idem okolo ljudi samo kukaju pa mi je drago da ste vi odlično. Znači u Cetingradu je odlično? Super! A vi koji ste došli sa raznih strana sve do naše lijepe ravne Slavonije i iz Gorskog kotara Marjanova. Kada biste bili na mom mjestu vidjeli bi kako lijepo izgledate, kao u raju, a i jesmo jer smo danas ovdje sa Isusom uskrslim.

Danas slavimo dva prvaka. Jednog koji je sa njim tri godine išao i poslije Pavla koji se obratio i pošao. Velika svetkovina, veliki zbor, a i veliko slavlje našega zlatomisnika Marjana.
Moram vam reći da sam 2-3 dana kod njega, pripremamo se i iskreno, više sam uzbuđen nego on. Pratio sam ga ovih dana i postavio mu neka pitanja da malo uđe u tu cijelu situaciju, da bude ovo što ljepše organizirano. S takvom ljubavlju je to očekivao, a sada može biti veseo i vidjeti koliko ga ljudi vole i jutros je bilo milina vidjeti vas, od brata, nećaka i svih vas koji ste izdaleka odavde, a koje sa vidio nekad davno. Pa možemo slaviti ovu svetkovinu,a i možemo zahvaliti Bogu što je lijepo zapjevao našem kolegi iz Zagreba, Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar.

Zahvaljujmo Gospodinu i zbog ove dvojice junaka, Petra i Pavla, koji su pronijeli ono što su čuli jer da je Petar zašutio, njegovi kolege, apostoli, i poslije Pavao, to do nas ne bi došlo. A to se nije moglo dogoditi jer je Isus njih jako dobro pripremao u dobroj školi vjeronauka i to tri godine, makar je vidio njihova kolebanja, ali je shvatio, pa je Petra još i pitao poslije „Petre, voliš li me?“, što smo jučer i čitali na misi bdjenja. Rekao mu je: „Petra ti ćeš biti kamen stjena! Zapravo, ja sam taj, ali tebe ću postaviti da ti ravnaš.“ Danas je to Papa s biskupima i svećenicma. Petar se toliko zagrijao za tu poruku, jedan obični ribar, a ostavio je sve i krenuo baš kao i naš Marjan prije 50-60 godina kada je krenuo iz Gorskog kotara u Rijeku i poslije u Pazin u sjemenište. Što je to što je čovjeka uhvatilo da ostavi sve i ide za Isusom? Nije to priča, nije to neki opijum što su nam pedesetak godina u ono strašno vrijeme u školi govorili, ali je imao dobru mamu i tatu, koje sam imao sreću upoznati. On je slušao dugačiju priču, Petrovu priču! Pavlovu priču! Slušao je evanđelje, slušao je svog župnika koji je to dalje prenosio.

Nije dobro da danas ostanemo samo na euforiji i slavlju i da ne ostane neodgovoreno jedno pitanje, pitanje o našoj vjeri. Mojom i Vašom. Jer se nešto događa i to vrlo opasnoga. Prije nekoliko godina kad je vrijeme blagoslova kuća, a kad se počelo govoriti o krizi i tim raznim promjenama pitam jednu gospođu, Dalmatinku: „ Gospođo, što vi mislite zašto je sve manje naroda u Crkvi? Svašta se priča, i svećenike i Crkvu se napada..“, a ona meni kaže: „Gospodine, nešto je u zraku“. Slažete li se? Pa vi ne znate otkud je. Prije smo znali tko nam je neprijatelj, tko je Crkvu progonio. Danas ne znamo. Nešto je u zraku. A onaj prošli Papa, jedan od najvećih umnika svijeta, Papa Benedikt XVI. , još je krajem devedesetih godina, 1997. godine napisao da se svijet tako brzo mijenja i ne znamo kako će završiti. Prije su naši stari govorili da ako Papa ne zna, tko onda zna. Vidio je čovjek da se svijet toliko raslojava, da se relativizira. Sve je isto, sve je jednako, bio vjernik ili nevjernik, bio ovo ili ono i ne znamo kako će to završiti. Mi smo danas pomalo razočarani, uhvatila nas je neka apatija, dezorijentacija, pa ne znamo što se to u Crkvi događa, što se događa u svijetu, pa pomalo smo počeli biti indiferentni prema svemu i počeli govoriti kao što je moja majka nekad znala reći, jer nije ni prije bilo tako bajno:
-„Sinko moj, drugačije je bilo kada je Bog išao po svijetu!“
- A ja sam je upitao: „Pa čekaj mama, nije valjda da danas ne ide, da je pustio nekog drugog? Neću mu ovdje spomenuti ime. Znate kome?“
- „ Pa zar ne vidiš sve ovo zlo koje se događa u svijetu?“ rekla mi je.
Dakle i naši stari su vidjeli to, ali je ona svake nedjelje išla na misu, baš kao i Marjan i njegovi roditelji. Oni su tamo čuli da je teško, da ima sirotinje i nevolja, ali su se baš kao i mi okupljali oko Krista, oko onoga koji nam može dati oslonac, čvrsti temelj, stijenu na koju ćemo staviti noge da ne propadnemo. U protivnom, sestre i braćo, događa se da mnogi propadaju i nemaju. Crkve se naše prazne, budimo realni! Mladi kao da su se preko onoga facebooka dogovorili da nakon krizme neće ići u crkvu. Moramo otvoreno postaviti to pitanje! Naši bi biskupi na krizmama i inače, ali i ostali na velikim mjestima otvoreno pred narodom postaviti: "Gospodo nešto se lomi". Što se to događa s našom djecom i mladima? Vi ćete roditelji tada otvoreno reći 'Mi ne možemo više nikome zapovijedati. Neće.'
Od moje nećakinje mali si je već preko interneta našao teren u Zagrebu jer želi gore graditi kuću, a onda će preko toga u Europu prekosutra. Ostavljamo svoja sela i mjesta. Kuće su se obnovom sagradile, ali tko će u njima živjeti? Nestaje života i kao da smo se predali. Slažete li se? Kao da smo se predali. I mi svećenici sve manje govorimo o natalitetu jer će nam odmah reći: „Pa što je vama Velečasni?“. A koliko već dečki ima neoženjenih, cura neudanih i čini se kao da su se predali.

Ali sestre i braćo, ovo slavlje danas neka bude odskočna daska. Ne smijemo se predati! Ne smijemo jer bi izdali poruku Isusa Krista i njegovih prvaka, apostola Petra i Pavla, jer bi izdali onoga koji nas je poslao i pozvao! Ali to je naša radost, ta mi se ne oslanjamo na bilo koga već na mudraca, na Oca Boga, Sina i Duha Svetoga kojemu kažemo: „Ti! Oče naš!“. Obraćamo mu se kao djeca, i On nam je poslao svog Sina da nas pouči životu.
Ali to nije sve. Taj sin je dao svoj život na križu. Ni to nije sve. On je uskrsnuo, on je živ! I kad god se sastajemo okupljamo se oko njega. Braćo i sestre, kada kažete da idete na misu to mnogi ne razumiju pa vam predlažem i mislim da bi bilo puno bolje da kažete da idete na susret sa uskrslim Kristom. Jer ovdje među nama je uskrsli Krist! Nije ovo miting. Neko slavlje, nekog čovjeka. Ovdje slavimo Krista uskrsloga i kažemo mu: „Hvala Ti, Kriste! Hvala što nas uzdržavaš, podržavaš, i što smo do danas opstali ovdje na ovim vjetrometinama svijeta."

Da, sestre i braćo, ali vremena su teška. Teško je vjerovati. Moram vam reći da ni nama svećenicima nije svejedno niti tako lako. Razočaramo se, a pogotovo kad vidimo da se ljudi prazne jer stari umiru, mladi se ne rađaju, a oni u najboljim godinama odlaze. Tako dobivamo razne ožiljke, a nekada i podvale koje nismo ničim zaslužili. Ali vjera traži da izdržimo, vjera traži križ, onaj križ koji su izbjegavali Isusovi učenici. Nisu vjerovali da je moguće da Isus onako završi, a najmanje je u to vjerovao upravo Juda. On je mislio da će sa Isusom smaknuti rimsku vlast, a oni drugi nisu mislili da će on baš na križu završiti. Sam Petar je rekao: „Gospodine, pa to se vama ne smije dogoditi!“, a Isus ga je praktički potjerao. Rekao im je: „Gospodo, želite li biti moji učenici morate prihvatiti i moj put koji vodi preko Kalvarije“. Reći ću vam jednom slikom što zapravo znači vjera. Kao da se nalazite na rubu jede velike jame, gledate dolje i vidite samo tamu. I sa strane čujete glas: „Baci se, dočekat ću te na rukama!“. Čiji je taj glas? Čiji je? Božji glas Gospodo! To je Božji glas koji nas je pozvao na dan rođenja i krštenja i krizme i vjenčanja, ne boj se, dočekat će te na rukama! Međutim, ja koji sam takav kakav jesam, mi sumnjičavi ljudi, iako to jest Božji glas, rekli su mi roditelji, rekao mi je Velečasni, rekla mi je Crkva, rekao mi je Papa, a što ako je dolje u toj tami takva dubina da ću se stropoštiti? Što ako su litice pa ću se izgrebati ako tu padnem? Što ako treba proći sve muke kao što ste vi ovdje na Kordunu prošli u onim ratnim godinama? Što ako je sve to ništa? Normalno je da sumnjamo, da postavljamo pitanja, da nas to muči. Papa Benedikt kojeg sam već spomenuo napisao je u pismu kada je otvarao ovu godinu vjere: „Kolike ljude muči šutnja Božja! Koliki bi ljudi htjeli čuti njegov utješni glas! Stari, bolesni, siromašni, oni bez posla, ali ga ne čuju.“ Možda bi se ipak trebali malo smiriti i vratiti se sebi, što je napisao jedan njemački kardinal. Bilo bi lijepo da pročitate tu knjigu ako možete. Napisao je: „Vrijeme je da se vratimo Bogu, da mislimo na Boga, da s njim snujemo, jer u protivnom rješavamo sve obavljene sakramente kao da smo sve obavili, ali dalje na njih ne računamo. A to traži krajnju vezu, krajnje prijateljstvo!
I zato sestre i braćo priprema sakramenat krizme, kaže katekizam katoličke Crkve, ide za tim da dođemo do vječnih sjedinjenja s Kristom. Ne da to obavimo, ne da položimo ispit, zbog čega se mnogi boje i misle hoće li se krizmati ako ne budu znali sve, a možda i mi svećenici pretjerujemo. Međutim, važno je da dijete zavoli Isusa i da ga postupno upoznaje, ali najvažnija je ljubav prema Njemu. Isus je pitao Petra: "Voliš li me". Nije ga ispitivao o onome što je tri godine govorio, mi smo možda prestrogi na vjeronauku, nego: „ Da li ti mene voliš?“. Ako ga voliš sve će biti rješeno.

Kršćani dragi, pitam i sebe i vas jer i ja isto kao da nekad govorim radi reda, jel mi sada zaista volimo Isusa? Da li je on središte naših života? Ako je to istina onda ćemo dobiti krasne stvari.

Sestre i braćo, ako je agresor bio u prilici da poruši naše crkve, i ovu ovdje prethodnu je srušio, ali ste vi to hvala Bogu uz pomoć dobrih ljudi odavde i iz inozemstva obnovili, nemojmo zaboraviti da ima još gorih agresora. Taj agresor je podmukao, ne očituje se imenom i prezimenom, čak ga ni televizijski ne možemo snimiti. Kaže jedan veliki stručnjak da je najveći grijeh današnjih kršćana koji vjeruju da je podmukli, odnosno zli ili đavao jači nego zlo nadvladati, a dobro uzmaknuti. Ne smijemo u to vjerovati. Pravda i pobjeda je na Božjoj strani, na Isusovoj strani. Vjerujmo, ali uvjet za to jest da se više udružimo. Moja poruka vama danas je da više zbijemo redove! Stoga kršćani, osobito vi muškarci koji nedjeljom ne dolazite na misu, zapitajte se i nemojte mi zamjeriti na ovom pitanju: "ne rušimo li mi još gore nego prvi agresor crkve svoje?" Razumijete li pitanje? Ako ne dolazimo na misu, ako se ne ispovijedamo, ako svoju djecu ne šaljemo na župne susrete i vi odrasli ako ne čitate, ako ne otvorite katekizme, udžbenike krasne od vaše djece koje mi prije nismo imali, ako ne produbimo svoju vjeru jer kaže isti Papa da su se mnogi ulijenili u vjeri i nema ih više i kažu da se mogu pomoliti i kod kuće. E ne! Sestre i braćo, kršćanina nema nego u zajednici, vjerujte, kao i mi danas ovdje. Zato kad ti dođe na pamet da što bi svake nedjelje išao u crkvu, da je tamo dosadno to te pita đavao i zapravo tako pomažeš vaditi cigle iz ove crkve i rušiš je. Ne mislim samo na zgradu, nego rušiš i cijelu zajednicu vjernika u Cetingradu i u ostalim našim župama.

Stoga, braćo i sestre, odlučimo danas zbiti redove oko naših svećenika koji su ljudi bas kao i vi vjernici i imaju svojih mana, nismo mi bezgrješni, ali želimo vam dobro. Ja sam pitao vašeg zlatomisnika koje su perspektive ovog kraja i što bi poručio nešto kao najljepšim ovdje, a rekao je: „Sloga!“. Da sestre i braćo, koji su se opredijelili za Krista moraju biti složni u familiji. Riješimo danas razilaženja, riješimo svađe, te nesretne međe i sada oko legalizacije mnogo toga se rađa i mnoga pitanja, netko je nekome nešto učinio- pa oprostimo to danas! Kristovi smo sljedbenici, a on je sam oprostio najvećim razbojnicima. Pa kako onda da ne oprostimo mi? Zbijmo redove i složni budimo i na političkom planu, nemojmo se razbijati na mjesnom planu na kojemu se to najviše osjeti. Udružimo se u dobrim projektima! Sad pobjedi ova, sad ona opcija, ali ako se radi o Cetingradu, ako se radi o ovom Kordunu, ako se radi o mojoj Hrvatskoj onda ćemo se udružiti da činimo dobro, pa ćemo se istaknuti i možda sutra doći na red. Ali najviše kao kršćani zbijajmo ovdje redove. Stoga nemojte izostaviti misu, nemojte izostaviti ispovijed i osobito nemojte izostaviti pričest.

Sestre i braćo, danas neka bude odluka i to će biti najbolja čestitka vašem zlatomisniku, da ovu divnu crkvu ispunjate. Hvala svima koji ste pomogli izgraditi je, od vašeg župnika i domaćeg sina Franje i svih ostalih, jer ovakve nema nadaleko. Ali ju ispunjate! Hvala Bogu, većina vas se vratila, vi koji ste uspjeli preživjeti onu veliku nesreću. Recite i drugima koji su u dalekim krajevima nek promišljaju o tome. Pitat će se kuda, zašto i kako. I naši stari su živjeli u sirotinji, ali su uvijek govorili: „ Ima, dat će Bog, ajmo naprijed!“. Ne možemo sve imati. Ne možemo imati 3 mobitela ili motore i aute, skratimo malo. Tako mi je još jedna žena u blagoslovu kuća rekla: "nećemo moći slijediti sve što nam ova civilizacija daje", morat ćemo malo pregledati naše apetite i želje i živjeti skromnije i doći na dva jela kao kod nas u Lici, možda i ovdje na Kordunu: jedan dan zelje i fažol, s drugi fažol i zelje. I opet smo preživjeli! Pogledajte našeg Marjana! Nije to bilo nekakvo bogatstvo, a rumen u mladosti i rumen sad. Vidite, on je izdržao makar je nekad znao i zakukati. Sigurno se ga čuli da nekad govori: „ Pa tko že ovo, pa tko će ono...“, ali išao je uvijek naprijed. Božji poduzetnik je on. Dao mu je Bog taj dar. Vamo-tamo, lijevo –desno i sve ide naprijed. I on na kraju kaže: „Volim ove ljude, siromašne i poštene!“. Meni je napisao:
„Volim ove ljude, poštene, siromašne i ovakve kakvi jesu. Ostanite, nemojte se stiditi svoga siromaštva. Sve kuće, sve sirotinje, sve je vaše. Tu smo odrasli i tu želimo ostati koliko god je to moguće. A vi mladi koji morate otići ipak mislite kad tad u svoj Cetingrad i u ove svoje krajeve.“
Dao Bog da se na nas može odnositi ona današnja uvodna pjesma na misi u misalu koja kaže: „Ispili su čašu Gospodnju i postali su prijatelji Božji.“ To se na Petra i Pavla odnosi. Ispili su čašu Gospodnju, trku, kako kaže apostol Pavao piše, su dovršili, vjeru sačuvali.

Trka našeg Marjana još uvijek traje, jer ako ga posluži zdravlje, a to sam i od biskupa čuo, nek ostane koliko god može. Ali ako vi Marjana podržite, ako se vi imalo uključite onda možda dijamant dočekamo, jel tako? Zar to ne bi bilo lijepo? A kada biste vi, od svoje djece, rekao sam bas nekima sinoć ovdje, vašim ministrantima i drugima da su došli neki mladi u sjemenište pa došao neki mladi ovdje, a mladima lijepo uz njega da mu pomogne da ostane ovdje. Nije tajna niti da je sagradio grobnicu ovdje. Ali čekaj malo s tim Marjane. Još ti moraš mnogo toga dati ovom narodu i ovoj Crkvi, a tvoji svećenici i ljudi uvijek će te podržati. Čašu si Gospodnju ispijao, od Kladuše preko Maljevca do Karlovca ima ovih ljudi koji znaju, koji će ti to na ručku poslije reći. Čašu si Gospodnju ispijao, Crkvu spašavao, pomalo pod granatama iznosio van sve da bi se puno toga spasilo i ostao si prijatelj Božji. Hvala ti što si ostao i hvala ti za ovaj današnji dan.

Ispis E-mail

Božićna poslanica: običaji i božićne pjesme u Godini vjere

BOŽIĆNA POSLANICA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA

Božićni običaji i božićne pjesme u Godini vjere

U svojoj poruci na otvaranju Godine vjere istaknuo sam da se treba okoristiti svim onim što se u prošlosti pokazalo kao pogodno sredstvo za buđenje i širenje vjere. Ta sredstva su poput posuda u kojima se sadržaj vjere prenosio s naraštaja na naraštaj. Nama te „posude“ mogu poslužiti da lakše ispunimo svoju dužnost da vjeru koju smo primili predamo onima koji dolaze nakon nas. Ovdje želim posebno istaknuti ulogu božićnih običaja i božićnih pjesama u prenošenju vjere na mlađe naraštaje, na djecu.
Božićni običaji. Potrebno je svakako čuvati one običaje koji su nastali na osnovi crkvenih odredbi: božićna ispovijed, post i molitva. O Božiću je u obiteljima najprisutnije ozračje koje je i u crkvi. Tu su borovi i jaslice. Sve je to tako okićeno kao da je Božjim ulaskom u svijet nastalo novo proljeće. Još se negdje sačuvao običaj da se pravi Božičnjak, okrugli kruh na koji se stavljaju figure svega onoga s čime i od čega ljudi žive. Taj kruh domaćin svečano unosi u „dnevni boravak“, izgovarajući blagoslovnu molitvu. Ukućani ga dočekaju klečeći, a sa svijeće na Božićnjaku zapali se svijetlo u prostoriji.

Continue Reading

Ispis E-mail

Propovijed s otvaranja Godine vjere: Drugi vatikanski sabor – novo lice Crkve

Propovijed na dan otvaranja Godine vjere u Gospićko-senjskoj biskupiji, Otočac, 14. listopada 2012.

Crkveni sabor je najviše crkveno predstavničko tijelo. U povijesti ih je bilo samo 21, što znači da se to tijelo sastaje samo u izvanrednim slučajevima. Crkva može funkcionirati i bez sabora. U prva tri stoljeća života Crkve nije se sastajao, osim Apostolskog sabora oko 50. godine. Po tri stoljeća je saborska praznina nakon 870. i nakon 1562. (Tridentski).

U prvom tisućljeću bili su to sabori kojima je car predsjedao. Smatralo se da je car prvi vjernik u svojem carstvu. Nezamislivo je da car bude nevjernik. U toj vjerničkoj državi cijela zajednica bila je vjernička. Krivovjerce nije država trpjela.

Continue Reading

Ispis E-mail

Uskrsna čestitka Gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića

altDragi vjernici! 

Nakon što su Isusa pokopali, neki su dolazili na njegov grob. Evanđelje uskrsnoga dana poručuje da su dvojica čak trčali. Za apostola Ivana kaže: „Vidje i povjerava!“

Što je to Ivan vidio, i što je tada povjerovao? Vidio je da Isus nije među mrtvima nego da je doista uskrsnuo. Poslije će on to što je vidio i povjerovao svuda pripovijedati. Apostoli su se bojali Isusa slijediti na Kalvariju, ali kad su vidjeli što se na tom mjestu dogodilo, razišli su se po svijetu i svuda pripovijedali. Oni su, zapravo, svaki sastanak sljedbenika Isusovih proželi događajima s Kalvarije. Kršćanska zajednica  se najčešće okuplja na obnovu slavlja kalvarijskih događaja te molimo «Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo!» Jedno i drugo dogodilo se upravo na Kalvariji. Oltar je na neki način slika samoga Kristova groba. Tu je križ, simbol njegove muke i smrti, tu je i svijeća, simbol njegova slavnog uskrsnuća.

Continue Reading

Ispis E-mail

CookiesAccept