bener

Susret stradalnika Domovinskog rata

Stradalnici domovinskog rata na KrasnomKrasno, 12. kolovoza 2007. U svetištu Gospe od Krasna održan je 12. kolovoza 2007. susret stradalnika Domovinskog rata Gospićko-senjske biskupije. Na Krasnu se okupilo oko sedamdeset predstavnika različitih udruga iz Slunja, Ogulina, Otočca, Senja. Nakon molitve u svetištu slijedio je predavanje fra Stjepana Bergovca, križni put te misa koju je predvodio nadbiskup Devčić, a propovijedao je nadbiskup Prenđa. (Z. R.)


Continue Reading

Ispis E-mail

Otočki dekanat - crkve

OTOČKI DEKANAT (župa: 18, st. 14.168, kat. 12.573)

Sjedište: 53274 Krasno Polje 58  (053) 851-007

Dekan: preč. Nikola Komušanac, dek. 6.10.2011.


 

OTOČAC - Presveto Trojstvo
(spaljena. 1991., obnova dovršena 2006.)

53220 OTOČAC, Trg dr. Franje Tuđmana 14

 (053) 771 261; 091 537 4025

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

žk. Tomislav Šporčić, rođ. 6.10.1943., zrđ. 2.7.1967.

dek. 14.7.2004.

st. 5050, kat. 4030

Crkve i kapele: Bezgrješno Začeće BDM (Poljica),

BDM Žalosna (Fortica), Sv. Josip Radnik (samostan č. sestara)

Sv. Josip Zaručnik BDM (na groblju)



Nadmorska visina 457 m.
Površina 28,09 km2.
Stanovništvo 4.354 (2001.).
Domaćinstava 1540.

Web stranica: www.zupa-otocac.hr

Otočac, grad u sjeverozapadnom dijelu Like; smješten na rijeci Gacki, u zapadnom dijelu istoimenog polja. U tekstu Baščanske ploče (oko 1100.) navodi se da je crkva sv. Mikule (Nikole) u Otočcu bila u redovničkoj zajednici (benediktinci) s crkvom sv. Lucije u Jurandvoru na Krku. Od 1300. u posjedu je Frankopana, a Sigismund Frankopan ondje osniva biskupiju (1461.-1535.) s crkvom sv. Nikole. Naselje s obrambenom kulom, na zavoju rijeke Gacke, bilo je opasano zidovima s kulama (nakon rušenja 1829. samo djelomično očuvani). Radi bolje obrane sagrađen je 1619. kaštel renesansne koncepcije (»Fortica«), s trokutnim rasporedom kula cilindrična oblika (ruševine iznad naselja). Od 1746. Otočac je stožerno mjesto pukovnije.

Godine 1915. župa broji 3.766 katolika, 1939. ih je nešto više, a 1974. stoji da ih je bilo 2.820. Prema popisu 1991. katolika je u župi oko 5.000. Barokna župna crkva Sv. Trojstva iz 1684. (obnovljena 1774.) prostrana je jednobrodna građevina sa zaobljenim svetištem; sa svake strane broda su po tri bočne kapele. Zvonik se izdiže iz glavnoga pročelja. Crkva ima kasnobarokno-klasicističku opremu: sedam oltara, propovjedaonicu, krstionicu i nadgrobne ploče iz XVIII. st. U više navrata granatirana župna crkva 15. rujna 1991. je izgorjela. Ostali su samo zidovi i nešto inventara u lijevoj lađi. Još za vrijeme rata započela je obnova. Crkva je sada dovedena gotovo u prvobitni izgled, i još uljepšana.

U Poljicima je crkva BDM Bezgrešne, podignuta od obitelji Aichelburg 1776. Na Fortici je kapela Majke Božje Žalosne. Posvetio ju je 1725. biskup Pohmajević. Na mostu je sv. Ivan Nepomuk, sagrađena „troškom kapelana Andre Paulakovich leta 1746." U Vilićima je crkva Sv. Duha, podignuta od pamtivijeka.


Nedavno je Ante Rukavina iz Gospića objavio knjigu o velebitskim sakralnim građevinama.[1]  Nije bez razloga u toj knjizi svetište Majke Božje od Krasna dobilo najistaknutije mjesto. Ono to, doista, i zaslužuje.[2]

Za naše Ličane i Podgorce Velebit je bio nekoć drugi dom, pa nije čudno da su po njemu posijane brojne manje i već crkvice. Većim dijelom od njih je danas ostao jedva prepoznatljiv trag, što ujedno pokazuje da je Velebit prestao biti ljudima taj drugi dom. Ipak u toj "kršnoj gori našoj" ostala je sačuvana i još i danas okuplja brojne hodočasnike proštenjarska crkva Gospe od Krasna. Zahvaljujući također krasnarskom Svetištu, Velebit je stoljećima više povezivao nego razdvajao Liku i Primorje. Jasnih svjedočanstava o tom okupljanju imamo unatrag 350. godina, iako veći optimisti nalaze početke tog svetišta još u srednjem vijeku.

Bilo je to svetište doista veliko okupljalište hodočasnika u gorskoj svježini velebitskih šuma, daleko od prometnica i svjetovne buke, kamo se nekoć stizalo samo pješke i s hodočasničkim štapom. Pred malo vremena bageri i kiperi urotiše se protiv krševite neravni pa je do pred samo svetište stigla dosta prikladna prometnica[3] koja omogućuje i onima koji su se već davno odvikli od dugog pješačenja da u istoj vjeri nastave pobožnost i zavjete svojih starih. Ovi će najlakše doći do svetišta cestom od Sv. Jurja (kod Senja) i Otočca. Od Sv. Jurja nakon 21 km dolazi se asfaltiranom cestom mjesto Krasno Polje. Prošavši kroz mjesto kod prvog križanja skreće se lijevo i ubrzo smo kod Svetišta. Oni koji idu od Otočca neće ni ići u samo mjesto nego će skrenut na tom križanju desno. A tko bi opisao brojne putove koji su kroz Velebit posvetila hodočasnička stopala kroz povijest! Dobro je da ni ti puteljci ne zarastu.

Arheolozi nalaze tragove ilirskih i rimskih naseobina na području današnjeg Krasna.[4] Već sam položaj s prostranim krasnarskim poljem pruža pogodne uvjete za naselje. U srednjem vijeku imalo je područje svoj posebni status. U opisu granica gacke župe 1219. tim područjem ide granica između ove i buške župe. U Krasnu su crkve sv. Jurja i sv. Marka.[5] Godine 1275. Kralj Ladislav daruje zemlju Krasno u buškoj župi magistru Petru, županu vukovskom.[6] Tu se, dakle, izričito kaže da pripada župi Bužane (današnja Pazarišta s Perušićem i Kosinjski kraj). No iz te godine također se vidi da je krasnarsko imanje bilo kraljevsko dobro, koje je kralj darivao raznim plemićima i ustanovama. Najprije Vidu Vučiću, potom (1275) vukovskom županu magistru Pavlu. Godine 1527. kralj Ferdinand darovat će ga senjskoj Crkvi[7] u čijem će vlasništvu ostati sve dok zbog turskih provala nije ostalo bez stalnih žitelja.

Ako po ničemu drugome a ono po tradiciji o nastanku krasnarskog Svetišta, možemo pretpostaviti da su ondje i prije oslobođenja Like od Turaka obitavale veće skupine stočara. Ponovno će područje biti napučeno oko 1700. godine Bunjevcima od Sv. Jurja. Oni su se sa svojim stadima najprije navraćali i vraćali natrag u primorje da bi se postepeno počeli zaustavljati i graditi ondje svoja stalna prebivališta. Cijeli kraj ušao je u sastav Vojne krajine i otočke regimente. Inzistiranje Senjskog kaptola da mu se vrati Krasno potvrđuje navezanost krasnarskog kraja na Senj, što daje pravo naslućivati da i samo Svetište svoj razvoj dobrim dijelom duguje toj vezi sa Senjem. Naime, premda je senjska katedrala posvećena Uznesenju Marijinu, ipak Senjani od pamtivijeka hodočaste na Veliku Gospu na Krasno. No nije Krasno samo glavno senjsko hodočasničko mjesto nego i najpoznatije svetište u cijeloj (bivšoj) senjskoj biskupiji.

Krasnarska župa

 

Imajući u vidu bogatstvo vjerskog života u srednjem vijeku na području koje pokriva današnji pojam Lika, nema sumnje da je i Krasno tada bilo župsko središte. Kako je gore rečeno, već 1219. spominju se ondje crkve sv. Jurja i sv. Marka. (I danas je u krasnarskom polju crkvica sv, Marka, sagrađena početkom ovog stoljeća. Moguće da je sagrađena na temeljima stare crkve na čast istoimenom svecu). U novom vijeku prvo okupljanje vjernika bilo je oko crkve Majke Božje, o čemu ćemo malo poslije podrobnije pisati. Uz tu crkvicu sagrađena je bila i mala drvena kućica za stan, najprije kapelana a poslije i župnika. Budući da je naseljavanje kraja išlo od Sv. Jurja i stanovnici su ostali vezani uz tu župu, premda im je župsko središte bilo veoma daleko. Bila je bliža župa u Kuterevu i u 18. stoljeću će se raditi na tome da se Krasno poveže uz tu župu. Godine 1789. kuterevski župnik je to izričito tražio, ali se to nije dogodilo nego je naredne godine Krasno podignuto na samostalnu kapelaniju u sklopu svetojuračke župe. Samostalna župa Krasno će postati tek 1807.

Kako su nastajala sigurnija vremena, stanovnici su se počeli za stalno nastanjivati u krasnarskom polju. Biskup čolić spominje 1754. ondje crkvu sv. Ante Padovanskoga. Da ona još nije od nekog značenja vidimo i po tome što se u detaljnom opisu crkvenih prilika 1769. uopće ne spominje. Shematizam biskupija senjske i modruške iz 1827. još kao župnu crkvu navodi crkvu Male Gospe, tj. današnje Svetište. Bach kaže da je upravo te godine na mjestu stare crkve sv. Ante sagrađena nova, koja će postati župnom.[8] Milan Pavelić navodi godinu 1831. kao onu kada je ta crkva postala župno središte. Po svoj prilici godina koju spominje Bach znači početak a ona koju spominje Pavelić završetak gradnje nove crkve. Svakako shematizam iz 1837. izričito spominje crkvu sv. Ante kao župnu a onu Majke Božje kao filijalnu.

Na mjestu starog župnog stana uz crkvu sv. Ante sagrađen je novi 1834.

Župna crkva bila je u više navrata obnavljana i preuređivana. Zadnji značajniji zahvat je onaj koji je učinjen za župnika Josipa Jurkovića kada je Ivan Tomaljanović oslikao svetište crkve. Ne treba ni spominjati da je na saniranju objekata poslije Drugog svjetskog rata najviše učinio Ivan Oluić.

Postanak svetišta

Neki pisci zastupaju mišljenje da je već u srednjem vijeku postojalo marijansko svetište na Krasnu, ali za to ne navode valjane razloge. Petar Runje za jedno marijansko hodočasničko odredište "iznad Karlobaga", koje se spominje 1495., misli da je Krasno.[9] U novom vijeku prvi trag vjerskog života nalazimo 1641., kada je vjerojatno sagrađena kapelica na čast Majke Božje. Najstariji sigurni spomen postojanja crkve na onom mjestu jest mramorna škropionica koja je bila nekoć u današnjoj crkvi.Na noj je bila uklesana godina 1641. Ako je crkva tada ondje građena, vjerojatno je to bilo na ruševina starije crkve jer nisu bile prilike za novogradnje.[10] Crkvicu je 1716. obnovio župnik Sv. Jurja (pod koju župu je mjesto pripadalo sve do 1807), kako piše na uzidanoj ploči koja se i danas nalazi u crkvi.[11] Budući da izričito stoji da je crkva te godine restaurirana, jasno je da je ona postojala ondje i prije te godine. U izvješću mješovite državno-crkvene komisije iz 1769. kaže se da je crkva sagrađena pred 60 godina,[12] što bi upućivalo na to da je Vukelić gradio novu crkvu a ne obnovio prijašnju. Ipak je taj izvještaj predaleko od 1716. da bi se mogla od njega očekivati naročita preciznost.

Godine 1733. biskup Benzoni je spominje kao crkvu Male Gospe.[13] čolić je spominje 1754. kao crkvu Majke Božje u Krasnu, udaljenu 7 kilometara od župne crkve u Sv. Jurju.[14] Malo iza toga (1759) oslikali su braća Lukanović iz Sv. Jurja strop te crkve. (Bio je to, prema sudu stručnjaka, veoma vrijedan rad i šteta što nije 1988. bio restauriran u svojoj vjernosti originalu.) Već spomenuta komisija nalazi crkvu 1769. u dobrom stanju.[15]

Od ostalih zahvata važno je spomenuti da je za župnika Nagya 1890. crkva produžena. Tada je ustvari predvorje (loža) uključena u sastav same lađe crkve. To se vidi i po tome što su na polovini lađe stepenice. One su vodile prije iz lože u crkvu.[16] Iz Nagyjeva vremena je i današnji toranj. Poslije prevrata 1945. sve crkvene zgrade u župi Krasno, pa i Svetište Krasnarske Gospe, obnovio je neumorni župnik Ivan Oluić. Župnik Nikola Komušanac je 1991. na mjesto starih kamenih ploča popodio crkvu mramornim pločama.

Crkva Krasnarske Gospe kao hodočasničko središte

Iako nemamo starijih zapisa o hodočašćima Gospi od Krasna, ipak i na temelju onog škrtog materijala možemo dosta toga dokučiti.

I ovdje su počeci u legendama i pričanjima. Pastiri su jednoć na mjestu današnje crkve našli lik Gospin i odnijeli ga u Polje gdje je bila jedna kapelica, ali se u više navrata taj lik vraćao na prijašnje mjesto. To je ponukalo vjerni narod da sagradi upravo na tom mjestu kapelicu. Tako predaja.[17] U prilog predaji ide činjenica da je crkva sagrađena na dosta nepogodnom mjestu, na neravnoj strani. Svakako ne izgleda pogodno mjesto gdje bi ljudi svojom logikom željeli izabrati gradilište. U Protokolu korespondencije Biskupske kancelarije u Senju nalazimo 1795. zabilježeno: "Indulgentia pro Krasno" (Oprost za Krasno). Nije presmiono nagađati da se radi o oprostima koji su dani upravo ovoj crkvi Majke Božje.

Zacijelo je to (o)proštenje pokrenulo nove proštenjare, iako nakon toga ne nalazimo dugo u spisima spomena o hodočašćima. Tek 1844. doznajemo iz pisma tadanjeg krasnarskog župnika Kriškovića da su ona postojala. Naime, on se u tom pismu zahvaljuje biskupu Ožegoviću što mu je poslao zlatni lančić koji su preko biskupa poslali vjernici iz Karlobaga Krasnarskoj Gospi kojoj su se bili zavjetovali.[18]

Manojlo Sladović, pisac povijesti biskupija senjske i modruške ili krbavske, kaže 1856 doslovce ovo: "A koji biskupljanin nije ili na Krasnu bio ili se željom zavjetovao?"[19] Začuđuje da nemamo starijih opisa hodočašća u Krasno. Kada se pisana povijest počinje njime baviti ono je već nadaleko poznato kao središte prema kojemu sa svih strana hrle hodočasnici.

Pored Svetišta nicale su i druge građevine koje su mu potrebne

Matošec kaže da je 1846. na mjestu stare drvene kućice kraj crkve, koja kućica je u svoje vrijeme služila za župni stan, sagrađena nova drvena kućica za svećenike koji u danima hodočašća dolaze k Svetištu. Isti kaže da je 1860."bunar liep i dosta prostran uz crkvu sazidan"[20]. Godine 1870. sagrađena je kuća za hodočasnike.

Spomenuti Matošec dao nam je prvi opširniji opis krasnarskog Svetišta i hodočašća. Iz njegova opisa se vidi kako je to hodočasničko mjesto u njegovo vrijeme već tako zaživjelo da upućuje na daleku prošlost njegovih početaka. On kaže da onamo hodočasti "sva gornja krajina, primorje i otoci kvarnerski jur od pamtivijeka (podcrtao M.B.)...tako općenito da jih je malo koji nebi bar jednom na godinu posjetili tu vrlo starodavnu crkvicu i poklonili se čudotvornoj slici... Kroz godište se tri puta drži ovdje proštenje, na Svetu Trojicu, na Veliku i Malu Gospoju, a osobito ova dva posljednja puta dolazi i hodočasti ovamo silna množina hravstkoga svieta sa svih okolnih krajevah...Vreve takve od svjetine osim Bistrice i Krapine u našoj hrvatskoj zemlji nigdje vidio nisam... Uoči blagdana jur slegne se svjetina sva oko crkvice, načini si šator, tko može, od zelenih bukovih granah ili ponjavah, pred šatori naloži si vatre, uz koje s malom samo iznimkom po cielu božju noć prepieva si svaki po svoju, Baščani po baščansku, Rabljani po rabljansku, primorci svaki po svoju, tako i Ličani, Krbavci, Kordunaši i ostali raznimi narodnimi pjesmami proslavljuje noć". Na dugom mjestu Matošec kaže: "Usried žrtvenika stoji staklom zatvorena iz drva liepo izrezana prilika čudotvorne na lievoj ruci držeć Sinčića...na glavi joj kruna kao i malomu nebeskomu kralju, oko nje visi sila svakovrstnih znakovah njezinih čudotvornih milosti." [21]

Poseban zamah Svetište je doživjelo nakon što ga je papa Pijo IX godine 1876. obdario novim oprostima.

O svemu tome još će podrobnije pisati poslije (1913) Milan Pavelić, poznati pjesnik koji je dvije godine župnikovao na Krasnu (1907-1909).[22] On je na čast Gospe od Krasna spjevao i lijepu pjesmu "Planinskoj ruži". Uz zborove na Vekiku i Malu Gospu on spominje ljetnu i jesensku kvaternu nedjelju. Na druga dva dolaze vjernici samo iz Krasna i okolnih župa. Spominje da su znali dolaziti i muslimani, a u još većem broju pravoslavci.

Dugo se planiralo da se izgradi prikladan pristupni put. To je u dobroj mjeri i uspjelo za župnikovanja Milana Pavelića 1909. Godine 1969. župnik Pero Bogut doveo je u Svetište struju, a sadašnji župnik Nikola Komušanac planira da se postavi asfalt od Polja do Svetišta. Pripremni radovi su već toliko uznapredovali, tako da tim putem već sada mogu do Svetišta doći autobusi.

Krasnarsko svetište ušlo je i u našu književnost preko senjskih pisaca i pjesnika. Vjenceslav Novak u "Podgorki" daje dirljivu sliku hodočasnika Majci Božjoj od Krasna u njegovo vrijeme. A i mnogi drugi. Nije Krasno zaobišao ni Kranjčević. U pjesmi "Naš čovo" pjeva:

Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno

Pre neg umrem da se skrušim, da ne bude poslije kasno.

U prilogu se najprije iznose važniji podaci iz srednjovjekovne i novovjekovne povijesti naselja Krasno. Potom Autor prelazi na nastanak i razvitak krasnarske župe. Ondje se najprije 1790. uspostavlja samostalna kapelanija u okviru svetojuračke župe, a od 1807. Krasno je samostalna župa.

U trećem dijelu je sažeta povijest krasnarskog Svetišta. Crkva je sagrađena 1631. Kao hodočasničko središte jasnijih podataka imamo tek u drugom dijelu 19. stoljeća, ali nije isključeno da je ondje hodočasničko mjesto još mnogo prije.

Sažetak

U ovom članku Autor, nakon osnovnih podataka iz srednjovjekovne i novovjekovne povijesti naselja Krasno, prikazuje nastanak i razvitak krasnarske župe, potom daje osnovne podatke o povijesti Svetišta Majke Božje na Krasnu i na koncu donosi neka svjedočanstva o samom Svetištu.

Iz onoga što nam je poznato o bogatstvu crkvenog života na prostoru koji pokriva današnji pojam Like, jamačno je i na području današnjeg Krasna postojala samostalna župa, ali nam dokumenti govore samo crkvama sv. Jurja i sv. Marka (1219). Naseljavanje Krasna u novom vijeku ide iz pravca Sv. Jurja i prvi naseljenici potpadat će pod tu župu. Ondje je 1790. osnovana samostalna kapelanija a 1807. postaje Krasno župsko središte. U početku je kao središte okupljanja služila isključivo crkva Majke Božje. Oko 1830. prenosi se središte župe u novosagrađenu crkvu sv. Ante u Polju. Ubrzo će ondje (1834) biti sagrađen i župni stan.

Svetište Majke Božje na Krasnu neki nalaze ondje već u srednjem vijeku. Crkva je vjerojatno sagrađena 1631. Produžena je 1890. U spisima prvi spomen te crkve kao hodočasničkog mjesta spominje se 1795. a jasnije dokaze za veće hodočasničko središte nalazimo od sredine 19. stoljeća. Papa Pijo IX. obdario je Svetište 1876. posebnim oprostima, što će biti poticaj novim hodočasnicima da se o velikim marijanskim blagdanima upute Gospi Krasnarskoj.

Na koncu Autor spominje pojedine krasnarske župnike koji su zaslužni za razvoj Svetišta. O samom Svetištu pisano je u zadnjih 150 godina u raznim novinama i časopisima, a sve je to sažeo u svojoj knjizi "Zvona ispod zvijezda" (Gospić 1989) dr. Ante Rukavina.

Fusnote


[1]Zvona ispod zvijezda, Gospić 1989, str. 20-33.

[2] Ovaj članak ima nakanu da prikaže povijest Svetišta i župe, ali ujedno i da poslu§i hodočasniku

[3] Koliko se vidi, cesta bi trebala proći uz sama ulazna vrata u Svetište, čime se buka motora previše približila mjestu molitve i tišine, što nipošto nije u skladu s duhom Svetišta i njegove tradicije.

[4] Usp. Karl PATSCH, Lika u rimsko doba, Gospi† 1990., str. 96.

[5] "in Crastino ubi est ecclesia sancti Georgii sanctique Marci"(CD III, 175). Kao da je to jedna crkva posvećena dvama svecima? Mo§e biti da je opatija sv. Jurja imala ondje svoje posjede? Ako su bile dvije vjerojatno je ona sv. Marka bila u samom polju (zaštitnik polja) a sv. Jurja negdje na povišenom mjestu (vojnik-stražar i borac protiv zla).

[6] "Terram Crazna nuncupatam, ultra Gozd in parochia de Busan existentem" (CD VI 146-7). Izgleda da to dobro nije pripadalo nijednom plemiću nego izravno kralju koji ga je darivao i prije drugima (Vidu Vučiniću), a sada rečenom Pavlu.

[7] Arhiv Senjskog kaptola F I, br. 26. Kaptol traži povratak imanja 1790 (F B IX, 19), 1792  (F IIIK, 35). 1795. traže da im se u zamjenu dade dobro Rapornok (F IVK, 7) Sličnih će potraživanja biti u vrijeme razvojačenja Vojne krajine, jer su u Senju milili da će posjedi koji su bili do tada pod Krajinom biti vraćeni prijašnjim vlasnicima. Međutim ni te molbe nisu imale pozitivnog rezultata.

[8] Franz BACH, OtoŸaner Regimentsgeschichte, Otočac 1852/53., str. 309.

[9] Petar RUNJE: štovanje Majke Božje u Senjsko-modruškoj biskupiji u srednjem vijeku, "Zvona" 1987/11, str. 12.Neki pisci zastupaju tezu da je na istom mjestu bila crkva Majke Bo§je još u srednjem vijeku (usp. Ante RUKAVINA, Nav. dj. str. 20), ali ne donose neke jasne dokaze u prilog te teze.

[10]  A(ntun) M(atošec), župnik u Donjem Kosinju, inače rodom iz Hrvatskog zagorja. opisao je u Zagrebačkom katoličkom listu (XVII/39,307-309: 40,317-319) članak "Hodočašće na Krasno u Otočkoj pukovniji". U tom članku za početke Svetišta on kaže: "Na ulazu kod vratah dvije su mramorne kropilnice smještene jedna više a druga niže, te na nižjoj stoji liepo i čisto urezana godina 1641. i od tada može se vjerojatno uzeti, da je crkvica morala te godine podignuta biti." (str. 318) Te škropilnice danas, doduše, nema. Vjerojatno je ona uklonjena 1890. za vrijeme produljenja crkve, što ga je 1890. izveo župnik Nagy. I Nagy spominje godinu 1641. kao početak Svetišta.(BAS, Acta 1890., br. 848.)

[11] Anno Domini 1716. E(cclesia) B(eatae) V(irginis) M(ariae) restaurata sub Parocho Joanne Vukelić.

[12] Biskupski arhiv u Senju, F. II. br. 7.

[13] Ondje, F. I. br. 28.

[14] Ondje, F I. br. 53.

[15] Filijala Sv. Jurja "ecclesia B. V. Mariae" udaljena je 4 i pol sati od župne crkve, "errectam ante annos circiter 60. Murata est et in bono statu ac provisa necessariis sufficienter. Ecclesia haec quocumque anni tempore arduum habet et a se ad matrem et a matre ad se accessum, immo impossibliem tempore hiemali et cadentibus nivibus vel extergente Borea, neque fideles circumhabitantes, quia valde procul, matrem accedunt ad sacra audienda  vel sacramenta percipienda nisi fors aliquando. Sed recurrunt ad parochum Kutterovensem. a quo una hora aut una et media distant pro sacramentis vel viatico." Preporučuje se povezivanje s Kuterovom.(Ondje, F. II, br. 7.)

[16] Župsko vijeće zajedno s župnikom Nagyjem zamolilo je nadležne vlasti da  da se pristupi obnovi Svetišta. Kotarska oblast u Senju je 18. travnja odgovorila da je potrebno najprije produljiti §upni crkvu, napraviti joj zvonik i druge potrebne stvari a tek onda preći na obnovu hodočasničke crkve. Nagy i odbor obratili su se 29. travnja biskupskom ordinarijatu gdje kažu da hodočasnička crkva ima dovoljno svoga novca za potrebnu obnovu, a taj novac se i ne smije trošiti na župnu crkvu. Ordinarijat se obratio kotarskoj oblasti u Senj da isposluje onako kako je traženo. (BAS, Acta 1890, br. 639) Govori se o tome da je zid od lođe jako loš i treba mjesto lođe u onoj mjeri koliko je ona dugačka produljiti crkvu. To znači da treba srušiti fasadu, a zvonik napraviti na početku nove fasade, koja će se podignuti na mjestu fasade dotadašnje lože. Nagy također kaže da je crkva od 1641. i da se sve od tada uzdržavala onim što su hodočasnici dali. Nije se novac davao u §upnu crkvu. Županijska oblast u Gospi†u izdala je odobrenje u smislu traženoga 24. svibnja 1890. (BAS, Acta 1890., br. 848.)

 17] Budući da se predaja širila od usta do usta a dugo nije zapisivana, ona je danas dosta neujednačena. Gornje navedeno sačinjava najčešće motive u predaji.

[18] "corollam auream fidelium carlopagensium, quam erga voto pro ecclsia B. V. Mariae Krasnensi medio Illustrissimi et Reverendissimi Ordinariatus. in septemdecim numero granis" (BAS,Acta br. 1091).

[19] Manojlo SLADOVIć: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856., str.251.

[20]Zagrebački katolički list 1866, str. 317.

[21] Nav. mj. str.308-309.

[22] Majka Bo§ja od Krasna. Kalendar srca Isusova i Marijina, Zagreb 1913.

Dr. Mile Bogović, Rijeka-Senj


 

BRINJE - Uznesenje BDM

53260 BRINJE, Frankopanska 48

Tel. (053) 700 242; 098 245 587

žk. Pejo Ivkić, rođ. 1.11.1959. zrđ. 15.6.1985., dek. 5.8.2011.,

 

st. 1437, kat. 1399

 

Kapele: Sv. Vid, Sv. Nediljica, Sv. Fabijan, Sv. Stjepan,

Presv. Trojstvo (Sokolac), Sv. Križ (groblje).

Marka Mesića 48 53260 Brinje Tel.: 053/700-242 Žk.: VLč. JURE TUTEK Nadmorska visina 481 m. Površina 52,33 km2. Stanovništvo 1.707 (2001.). Domaćinstava 551.

Brinje je gradić u sjeverozapadnom dijelu Like, smješten u krškoj zavali Brinjskog polja, 32 km istočno od Senja, između ogranaka Velebita i Kapele. Na brijegu iznad naselja nalazi se burg Sokolac, koji se spominje od 1343. U nj se ulazi kroz četverokutnu kulu. Trokatna kapela sv. Marije s gotičkim portalom najbolje je očuvana burgovna kapela u Hrvatskoj. Na gotičkim svodovima u kripti i na katu isklesani su grbovi Frankopana i Gorjanskih. Uz burg su Frankopani podigli naselje, opasano zidinama u obliku nepravilna šesterokuta s četirima polukružnim kulama i bastionom. Poslije 1537. vojna ga je uprava više puta pregrađivala i dograđivala.

Današnja župna crkva sv. Marije podignuta je oko 1700. na mjestu crkve iz 1476.; u njoj se nalazi nadgrobna ploča Matijaša čubranića iz 1511. Na obližnjoj gotičkoj kapeli sv. Vida iz XV. st. nalaze se grbovi Frankopana i Divinskih. Kapele: sv. Vid, sv. Nediljica, Sv. Fabijan, Presv. Trojstvo (Sokolac), sv. Križ (groblje).


 

BRLOG - Pohod BDM (spaljena 1991. obnovljena 1998.)

Upravlja: Anđelko Kaćunko iz Kompolja

dek. 25.7.2011.,

 

st. 500, kat. 270


Brlog 146
53226 Kompolje

Nadmorska visina 479 m.
Površina 28,58 km2.
Stanovništvo 127 (2001.).
Domaćinstava 47.

Mrežna stranica: http://www.zupa-kompolje.hr

/Brlog, naselje u donjem toku rijeke Gacke, 12 km sjeverozapadno od Otočca. U selu i njegovoj okolici su brojni pretpovijesni tumuli i gradine - naselja i nekropole ilirsko-keltskih Japoda. Brlog je vjerojatno rimsko naselje Avendo (ostaci zidova i opeka, nadgrobni spomenici). Srednjovjekovni utvrđeni grad u Brlogu (danas ruševina) imao je četverokutni tlocrt. U blizini sela su ruševine Gusić-grada, koji su 1575. osvojili Turci. Uskoci su obnovili Brlog i napravili od njega još jaču utvrdu, oko koje se sačuvalo ponešto starosjedilačkog stanovništva. U vrijeme turskih navala, pored starog katoličkog življa u Brlog su se naselili i pravoslavci. Kad je minula turska opasnost nastaje jače naseljavanje. Tada u brloški kraj dolaze i tzv. Bunjevci.

 

U izvješćima katoličkih misionara brloška župa se spominje kao primjer za suživot katolika i pravoslavaca. Dugo vremena su se koristili istom (katoličkom) crkvom. Na brdu na kojemu je bila stara brloška tvrđava sagrađene su pravoslavna i katolička crkva: pravoslavna Sv. Save i katolička Pohođenja Marijina. Župa je u kontinuitetu sa srednjovjekovnom katoličkom zajednicom na tom prostoru. Na području župe nalaze se tragovi starijih katoličkih crkava sv. Ilije i sv. Pavla. Današnja katolička crkva sagrađena je 1855. godine. Župa je dosta nastradala u drugom svjetskom ratu. Godine 1939. broji 1.444 katolika, dok ih je 1974. samo 718, a prema popisu 1991. tek oko 300 (pravoslavaca je 1991. oko 600). Župni stan sagrađen 1770. nastradao je još u prošlom ratu i poslije nije popravljan. Poslije rata upravljana je iz Kompolja i švice.

Župna crkva je potpuno obnovljena 1984. godine. U rujnu 1991. godine u napadu jugoslavenske vojske i pobunjenih Srba zapaljena. Izgorjela je sva drvena građa u tornju i na krovu crkve. Budući da su nad lađom volte, sačuvalo se nešto od inventara. Jer se nije odmah moglo pristupiti obnovi, dosta je nepokretnog inventara naknadno oštećeno i uništeno.


 

ČANAK – BDM od Sv. Krunice
(srušena 1991., sagrađena nova 2002.)

Nema župne kuće

Upravlja: Stanko Smiljanić iz Sinca

dek. 25.7.2011.,

 

st. 46, kat. 46

Nadmorska visina 633 m.
Površina 34,48 km2.
Stanovništvo 91 stanovnik.
Domaćinstava 40.

U Malom čanku bilo je u srednjem vijeku naselje sa župnom crkvom. Godine 1915. župa je brojila 1.298 katolika. U drugom svjetskom ratu mnogi su stradali, a poslije rata nastupilo je iseljavanje, tako da 1974. ondje bilo tek 632 katolika. Taj broj neznatno je povećan prema popisu 1991. – njih 645.

Crkva BDM od sv. Krunice, sagrađena je 1728., župa ustanovljena 1719. Dana 10. prosinca 1991. navalili su četnici i jugovojska iz pravca Korenice. Sutradan je minirana crkva tako da je ostala samo gromača kamenja. Ništa nije spašeno osim dvaju zvona. Crkva, manjih dimenzija, ponovno je sagrađena i posvećena 13. listopada 2002. Župni stan je uništen još u veljači 1942. {/slide}


DABAR - Sv. Mihovil Arkanđeo

Nema župne kuće

Upravlja: Tomislav Šporčić iz Otočca

dek. 14.7.2004.

st. 126, kat. 62

Nadmorska visina 552 m.
Površina 53,85 km2.
Stanovništvo 207 (2001.).
Domaćinstava 107.

Dabar je naselje na rubu istoimenog polja, 21 km sjeveroistočno od Otočca. Na brijegu Vučjaku su ostaci tvrđave koju narod zove Sokolić; tlocrtno kvadrat s jednom cilindričnom ugaonom kulom. Prvi se put spominje 1499. kao utvrda Frankopana i ostaje krajiško granično uporište sve do izgona Turaka iz Like. God. 1773. već je "posve razvaljeni grad".

Godine 1857. živi ondje 1.904 žitelja. Godine 1939. katolika je 999, a 1974. župa broji 403 katolika. Crkva sv. Mihovila sagrađena je 1730. Župa je ustanovljena 1807. Prije osnutka katoličke župe bila je ondje kapelanija koja je pripadala otočkoj župi. Godine 1802. crkva je restaurirana i dograđen je toranj. Crkva u Domovinskom ratu nije bila izravni cilj neprijateljskih napada, ali je u ratnom vihoru ipak pretrpjela štetu. 2004. podignut toranj s lukovicom, a 2009. završena obnova ponutrice i 3. 10. 2009. posvećen novi oltar.

Dabarski brevijar
U Vatikanskoj knjižnici čuva se Brevijar u dva dijela s dvije signature (Borg. Ilir. 5 i Borg Ilir. 6) koji su pisani u Tribihovićima u Lici, kao što saznajemo iz bilježaka u samim kodeksima. Prva je knjiga napisana 1379., a druga dovršena 1387. Tako na izvješćuje na 217. list drugoga kodeksa pisar Fabijan koji kaže da je on napisao drugi dio, ali ne i prvi. Pisani su kaže Fabijan, u vrijeme kneza Anža, gospodara Krka, Gacke i Senja. Prva knjiga ima 248, a druga 217 listova i pisane su dvostupačno. Dimenzije ima se neznatno razlikuju: prvi ima 31,1x21,8, a drugi 31x22,1 cm, što znači da knjigoveža nije savršeno obavio svoj posao. U obje knjige ima puno ukrasa, ljepši su u prvoj nego u drugoj knjizi.

Turci su zaplijenili brevijar, pa su ga „dobri muži Okrugljane i Tribihovćane“ otkupili 1487. što je jedna od dirljivih slučajeva iz hrvatskoga srednjeg vijeka kada hrvatski puk skuplja i daje sva dobra da bi mu se vratila njegova knjiga: „Let Gospodnjih 1487. tečaše, kada ove knjige otkupismo ot popa Luke z Otišja, ke bihu Turci vzeli, a biše je zgubil pop Radoš. I otkupiše je dobri muži Okrugljane i Tribihovićane, zač učiniše pomoć ki čim more. Ja pop Benko biha va to vrime plebanuš… i učinih pomoć va jedan star pšenice… a dobre žene, te pomogoše nika grošem a nika sočivom, Bog pomozi i sveti Ivan, te im budi pomoćnik i vsim, ki pomogoše va te knjige, da ne zgiboše od svetago Ivana. A va to vrime biše odvitnik v Okruglah Ivan Mesodić, dobar muž, a vi Tribihovićah Petar čislić, ka oba dobro nastojahota crikvi svetomu Ivanu. Ztato, gospodo redovnici, ki budete službu va te knjige vršili, molite Boga za vsih, ki pomogoše va te knjige, da ne pogiboše, ot crikve svetoga Ivana, i toliko molite Boga za popa Radoša, ki zgubil te knjige, da ga Bog opomene…“ Oko 1510. brevijar je dospio u Vrbnik, a 1627. poslan u Rim.
Kao i u drugim hrvatskoglagoljskim knjigama i u ovoj nalazimo puno bilježaka. Pisci tih bilježaka nisu zapisivali samo važne događaje, nego i svoja raspoloženja, pa je npr. Na 137. listu prve knjige neki Žakan zabilježio „to pisa on, ki voli, nego vodu“. No ovaj je brevijar jedan od rijetkih u kom je sačuvan himan u čast slavenskim prvoučiteljima ćirilu i Metodu (mada ih i mnogi drugi misali i brevijari imaju u kalendaru 14. veljače i u sanktoralu, tj. u dijelu gdje se nalaze službe pojedinim svecima). Himan je, međutim, rijedak pa donosimo prvi dio:
Raduj se, grade višnji, Jerusolime,
Veseli se, svetinja mati crikav, Sione,
Jako čeda tvoja va visotje mnozje i krastoje
U samogo višnjago cesara imuti se.
Sveti jereji Tvoji, Gospodi, ćuril i Metodij
Slavu vijeka otvrgu
Togo radi priti utegu
Toboju šćedraćim
K svršenago jerejsta stepenu.


JEZERANE - Sv. Juraj mučenik

53262 JEZERANE 51

Upravlja: Mario Vazgeč iz Križpolja

dek. 25.7.2011.,

 

st. 302, kat. 300

Nadmorska visina 505 m.
Površina 40,31 km2.
Stanovništvo 375 (2001.).
Domaćinstava 114. Naselje na sjevernom rubu Stajničkoga polja u sjeverozapadnom dijelu Like, 10 km sjeveroistočno od Brinja.

Župna crkva sv. Jurja mučenika izgrađena je 1821. i obnovljena 1961. u istoimenoj župi koja je osnovana 1790. godine.


 

KOMPOLJE - Sv. Stjepan mučenik

53220 OTOČAC, Kompolje 84

 (053) 573 533; 095 903 1474

žk. Anđelko Kaćunko, rođ. 31.7.1954., zrđ. 24.6.1979.

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

dek. 25.7.2011.

st. 426, kat. 421



Nadmorska visina 426 m.
Površina 11,23 km2.
Stanovništvo 386 (2001.).
Domaćinstava 125.

Župna crkva sv. Stjepana mučenika sagrađena je 1802. Župni stan je sagrađen 1818. godine. Do 20. siječnja 1992. nije bilo većih oštećenja na crkvi ni na župnom stanu.


KRASNO POLJE - Sv. Antun Padovanski

U župi Svetište Gospe Krasnarske

53274 KRASNO POLJE 58
 i faks (053) 851 007; 098 492 306

 

st. 680, kat. 674



Nadmorska visina 714 m.
Površina 104,93 km2.
Stanovništvo 535 (2001.).
Domaćinstava 177.

Krasno Polje, naselje na sedlu između Velebita i Senjskoga bila u Lici. Spominje se u pisanim izvorima u XIII. st. U Lomskoj dulibi, u blizini Krasnog, nađeni su tragovi rimske kulture. Osobito je zanimljiv latinski natpis u živoj stijeni o granici između ilirskih plemena Ortoplina i Parentina. God. 1527. kralj Ferdinand daruje ga senjskoj crkvi, u čijem vlasništvu ostaje do turskih osvajanja. Ponovno je naseljeno u XVIII. st., a od 1790. opet je župno središte; crkva sv. Antuna Padovanskoga je iz XVIII. st.

U Krasnom, do kojega je cesta izgrađena tek 1992., nekadašnja je župna crkva Gospe od Krasna, poznato hodočasničko mjesto, koje se spominje od 1641.; poslije dograđivano. U crkvi je kasetirani svod koji su 1759. oslikala braća Lukinović. {/slide}


KRIŽPOLJE - Sv. Križ

KRIŽPOLJE 
53261 Križpolje 19
tel. 053 791-020
mob. 099 8236 919

st. 846, kat. 844



Nadmorska visina 555 m.
Površina 27,68 km2.
Stanovništvo 655 (2001.).
Domaćinstava 202.

Župna crkva Našašća sv. Križa izgrađena je 1821 u istoimenoj župi koja je osnovana 1820.


KUTEREVO - BDM Karmelska

53225 ŠVICA, Kuterevo 45

tel. 053 799-102
mob. 091 5802-174

St. 780, kat. 775

Kapela: Sv. Petar (Crno Jezero)


Nadmorska visina 559 m.
Površina 31,72 km2.
Stanovništvo 634 (2001.).
Domaćinstava 130.

Naselje u Lici, 14 km jugozapadno od Otočca. U selu su sačuvani osebujni narodni običaji koji zbog izoliranosti naselja sežu u daleku prošlost. Prva crkva je izgrađena 1707. Župna crkva Majke Božje Karmelske izgrađena je 1724., a župa osnovana 1820.


 

LETINAC - Sv. Antun Padovanski

Nema župne kuće

Upravlja: Pejo Ivkić iz Brinja
dek. 25.7.2011.

st. 192, kat. 192

Kapela: Sv. Duh (ruševna)


Nadmorska visina 630 m.
Površina 24,97 km2.
Stanovništvo 222 (2001.).
Domaćinstava 78.

Naselje u općini Brinje, 8 km istočno od Brinja. Na mjestu današnje kapele Sv. Duha nekada je bio pavlinski samostan. Župa je ondje osnovana 1807. a današnja crkva sagrađena je stotinu godina kasnije. Letinačka crkva je u Domovinskom ratu oštećena od jakih eksplozija koje su bile u njenoj blizini 6. studenoga 1991. Popucali su prozori a bilo je i manjih oštećenja na fasadi. Kapele: sv. Duh.


 

LIČKO LEŠĆE – BDM od Sv. Krunice

53224 LIČKO LEŠĆE 118

 (053) 787 318; 098 903 5127

žk. Ivica Miškulin, rođ. 10.8.1959., zrđ. 15.3.1986.

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

dek. 10.7.2008.

st. 1400, kat. 1390

Kapela: Sv. Franjo (Vrilo)


Nadmorska visina 463 m.
Površina 28,90 km2.
Stanovništvo 891 (2001.).
Domaćinstava 301.

Naselje 10 km udaljeno od grada Otočca, smješteno na jugozapadnom dijelu Gackoga polja. U mjestu postoje arheološka nalazišta iz brončanoga i željeznoga doba, a iz rimskoga perioda miljokazi. Župna crkva BDM od svete krunice je sagrađena 1780., obnovljena 1913. Župa je ustanovljena 1779. U Vrilu je crkva sv. Franje Asiškog sagrađena 1721. g.


 

LIPICE - Sv. Ivan Krstitelj

Nema župne kuće

Upravlja: 

dek. 25.7.2011.

st. 156, kat. 156



Nadmorska visina 617 m.
Površina 15,10 km2.
Stanovništvo 254(2001.).
Domaćinstava 91.

Naselje 14 km istočno od Brinja. Župna crkva sv. Ivana Krstitelja izgrađena je 1878. u istoimenoj župi koja je osnovana 1871. {/slide}


PROZOR - Uzvišenje Sv. Križa

53220 OTOČAC, Prozor

Upravlja Ivica Miškulin iz Ličkog Lešća

dek. 3.9.2008.

st. 470, kat. 469


Nadmorska visina 466 m.
Površina 34,97 km2.
Stanovništvo 935 (2001.).
Domaćinstava 299.

Prozor, naselje 5 km jugoistočno od Otočca. Nekropola iz željeznog doba; otkriveno je više skeletnih grobova i nekoliko grobova s urnama; pronađeno 76 grobova japodske kulture. Tragovi antičkog naselja, kasnijega rimskog municipija Arupiuma, nađeni su na sjevernim obroncima gradine. Veliki vital. Otkriveni su dijelovi stambenih i gospodarskih zgrada, ostaci manjeg termalnoga sklopa s očuvanim podnim mozaicima i ulomcima fresaka. Zanimljiv je sklop antičkih kamenoloma, kao i više spomenika isklesanih u kamenu živcu među kojima se posebno ističu dva monumentalna mitreja s reljefno oblikovanim prizorima. Na brdu Prozorini su ruševine srednjovjekovnoga frankopanskoga grada koji se prvi put spominje 1449.

Godine 1915. u Prozoru je 1.315 stanovnika, sve katolici, a 1939. stanje se nije promijenilo. Polije rata taj broj osjetno pada, tako da je stanovnika u Prozoru 1974. tek 741. Prema popisu 1991. katolika ima oko 600. Crkva je sagrađena 1794., župa ustanovljena 1807., župni stan sagrađen 1818. Godine 1769. kapelanija simplex otočke župe. Crkva sv. Križa, podignuta zajedno sa utvrdom od pamtivijeka. Granatirana je 17. rujna 1991. iz Poduma, te opet 31. prosinca 1991.{/slide}


RAMLJANI - Sv. Mihovil Arkanđeo

53224 LIČKO LEŠĆE, Ramljani 74

Upravlja: Stanko Smiljanić iz Sinca

dek. 25.7.2011.,

st. 160, kat. 160



Nadmorska visina 811 m.
Površina 43,30 km2.
Stanovništvo 212 (2001.).
Domaćinstava 87.

Naselje smješteno na jugoistočnom rubu Gackoga polja, 19 km jugoistočno od Otočca. Župna crkva sv. Mihovila sagrađena 1730., župa ustanovljena 1807. Potpuno nova crkva sagrađena 1851., a župni stan 1840. Lakše je oštećena od granata koje su padale oko nje 1992. godine. Popravljeni su oštećeni krov i unutrašnjost. Ponutrica crkve sanirana je 2003., a toranj i fasada 2004. godine.{/slide}


SINAC - Sv. Ilija prorok

53224 LIČKO LEŠĆE, Sinac 336

 (053) 787-816; 099/576-4427; E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Žk. Stanko Smiljanić, rođ. 6.3.1974. zrđ. 27.6.2010., dek. 25.7.2011.,

st. 548; kat. 540

Kapela: Sv. Mihovil arkanđel



Nadmorska visina 460 m.
Površina 41,15 km2.
Stanovništvo 630 (2001.).
Domaćinstava 207.

Sinac, naselje 11 km jugoistočno od Otočca. Na lokalitetu Gradina na Rudinama pretpovijesno je utvrđeno naselje. U okolici su u živoj pećini usječena dva mitreja (oltari) s reljefom Mitre Tauroktona. Prvi put se pod tim imenom javlja 1408., ali je naselje na onom prostoru mnogo starije. U vrijeme kada je u blizini bila turska granica (1537-1689), kraj je opustio, ali je poslije naseljeno dosta domorodačkog stanovništva iz okolice, što se primijeti u sinačkom govoru.

Prigodom popisa stanovništva 1857. Sinac je imao 2.106 stanovnika, sve katolici osim 9 pravoslavaca. Na prijelazu stoljeća bilo je jako iseljavanje u Ameriku, tako da 1910. broj pada na 1.485 stanovnika. Godine 1939. broj se popeo preko 2.800. Tada opet dolazi do opadanja. Godine 1974. župa je imala 1.300 katolika, a od njih je čak 500 na radu izvan župe.

Crkva sv. Ilije 1707. poslije demolirana i 1841. sagrađena nova. Ondje je bila od početka 18. stoljeća lokalna kapelanija, koja je 1767. podignuta na župu. U župnoj crkvi sv. Ilije (1841.) tri su barokna oltara; na glavnome je slika sveca zaštitnika, djelo Fortunata Berganta; bočni je oltar sv. Franje Borgije dao podići kapetan Duinović (1768). Crkva je današnji izgled dobila 1900. godine.

Crkva je više puta u sadašnjem ratu gađana iz Poduma. Dana 18. rujna 1991. oko 10. sati bačena je iz aviona kazetna bomba koja je najviše oštetila crkvu u predjelu kora. Orgulje su skroz uništene. Ima oštećenja na krovu i udaraca u zidove. Pred župni stan na Badnjak pala je granata i gelerima oštetila pročelje i stakla.{/slide}


STAJNICA - Sv. Nikola biskup

53262 JEZERANE, Stajnica 17

Upravlja: Mario Vazgeč iz Križpolja,

dek. 25.7.2011.,

st. 199, kat. 199

Kapele: Majka Božja Karmelska, Sv. Petar i Pavao, Sv. Marija Magdalena


Nadmorska visina 504 m.
Površina 39,25 km2.
Stanovništvo 301 (2001.).
Domaćinstava 107.

Naselje smješteno na južnim padinama Male Kapele, 14 km sjeveroistočno od Brinja. Župna crkva sv. Nikole Biskupa obnovljena je 1933., a župa je osnovana 1789. Kapele: M. Božja Karmelska, sv. Petar i Pavao, sv. Magdalena.{/slide}


ŠVICA - Sv. Ivan Krstitelj (spaljena 1991. Obnov., 1994.)

53225 ŠVICA 58,  i faks (053) 777-134; 091/153-2115

Žk. Mile Rajković, rođ. 1.1.1945., zrđ. 12.7.1970., dek. 8.2.1974.

St. 850; kat. 646



Nadmorska visina 502 m.
Površina 17,99 km2.
Stanovništvo 526 (2001.).
Domaćinstava 168.

Selo i župa nedaleko Otočca, na cesti koja ide za Krasno. Pripadalo je u 18. stoljeću otočkoj župi. Ondje je najprije postavljen lokalni kapelan, a od 1807. švica je samostalna župa. Crkva na čast sv. Ivana Krstitelja sagrađena je 1786. a obnovljena 1940. godine. Župa je 1915. brojila 1.543 katolika, 1939. broj je na istoj razini, samo što se 100 broji kao privremeno odsutni. Broj je gotovo prepolovljen 1974. svega 851. Zbog blizine bojišnice, mjesto je pretrpjelo velike štete na stambenim objektima. Dana 15. rujna 1991. raketirana je crkva s jedne i druge strane. Zbog više proboja i strop je bio na mjestima srušen.{/slide}

Ispis E-mail

CookiesAccept