bener

'Zlatna misa' mons. dr. Milana Šimunovića

milan simunvic zlatna misa(Kompolje, 26.12.2016.) - POVIJESTNO 'ZLATO' ZA PAMĆENJE - Ovogodišnja proslava zaštitnika naše župe, Sv. Stjepana prvomučenika, 26. prosinca imalo je "razinu povijesnog događaja", kako je istaknuo župnik don Anđelko u uvodnom pozdravu na početku slavlja "zlatne mise", tj. pedeset godina svećeništva našega 'Domaćeg' - mons. dr. Milana Šimunovića, rođenog Kompoljčanina, profesora teologije u miru, koji je i široj hrvatskoj javnosti poznat također kao znanstvenik, publicist i propovjednik.

Župnik je vjernicima - koji su uz domaće župljane dupkom ispunili crkvu Sv. Stjepana, a došli su iz svih župa Gacke doline te iz Međimurja, Zagreba, Rijeke i Vratnika - objasnio razloge veličine toga slavlja te posvijestio kako je malo svećenika koji živi i zdravi dočekaju svoj "zlatni jubilej", jer je svećenički poziv, osim što donosi mnogo radosti, danas također stresan i čovjeka "troši", kao i novinarstvo. A koliki je Božji dar svećeništvo, uz dijeljenje svetih sakramenata, propovijedanje, katehiziranje itd., pokazuje i činjenica da je mons. Šimunović tijekom pedeset godina slavio najmanje 18.250 svetih misa, rekao je don Anđelko.
Podsjetio je također da je zlatomisnik za svećenika zaređen 18. prosinca 1966. u senjskoj katedrali, a mladu misu je slavio 1. siječnja 1967. u Kompolju. Zlatomisnikova je izričita želja bila da jubilej proslavi na skroman način, s naglaskom na misi zahvalnici i to sa svojim mještanima-župljanima, naglasio je župnik, zahvalivši mons. Šimunoviću što je upravo svoju rodnu župu odabrao za svoje jubilejsko slavlje, koje je mogao proslaviti ili u riječkoj katedrali ili čak u Rimu.

Na početku koncelebriranog euharistijskog slavlja, u kojem su bili također Mile Rajković, župnik susjedne Švice i dugogodišnji kompoljski župnik, te don Jure Ladišić, duhovnik slijepih i slabovidnih osoba, mons. Šimunović je zahvalio svima koji su došli na njegovo jubilejsko slavlje, da ono bude zajednička zahvalnica Bogu za dar svećeništva i pedeset godina vjernosti i ustrajnosti. U prigodnoj propovijedi zlatomisnik je najprije kratko opisao okolnosti u kojima se u svojemu djetinjstva odlučio za svećeništvo. Vrlo emotivno se prisjetio svojih roditelja, posebno majke Marije koja je, zajedno s tadašnjim župnikom preč. Mirkom Dinterom, najzaslužnija za njegovo svećeničko zvanje, te je nastavio:

Slaveći Božić, rođendan Isusov, koji je među nama živ, nazočan na ovome skupu i u našemu životu, imamo sve razloge da budemo radosni, uza sve to što nas pritišću različite nevolje. Bog je rođenjem Isusovim do kraja postao "Bog s nama". Naša je povijest odsad i njegova, naša sudbina odsad je i njegova, naši napori odsad su i njegovi. Povijest je svijeta otada, i danas, naše i Božje poprište. Bog ne samo da zna što znači biti čovjek nego je to iskusio, evo od rođenja u betlehemskoj špilji pa do križa, pa nas može i najbolje razumjeti. Ali, bitno u toj velebnoj evanđeoskoj "priči" jest da nam je omogućio da se možemo sigurno nadati pobjedi nad grijehom i zlom te novom životu, koji je započeo Isusovim uskrsnućem.

Isusovim rođenjem rodile su se nove mogućnosti za sve koji se žele ispočetka pokrenuti novim stazama, biti obasjani novim suncem. Upravo je to shvatio današnji veliki svetac, Sv. Stjepan prvomučenik, naš župni zaštitnik. Kao đakon počeo je propovijedati ovu radosnu vijest koja je nekima zasmetala, pa su ga kamenovali, ali mnogi nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio, kako kaže današnje liturgijsko čitanje.

Sestre i braćo! Pozvani smo, poput pastira, poput đakona Stjepana te apostolā i milijunā zaljubljenih u Isusa, naviještati radost života, koji se prelijeva u život vječni, u život s Bogom. I ne znajući što me sve čeka, osobno sam jednoga dana tamo negdje početkom pedesetih godina prošloga stoljeća početo sanjati - potaknut i primjerom svoje dobre majke Marije te župnika preč. Mirka Dintera i dobrih naših župljana onoga vremena - kako se uključiti u 'Isusovu školu'. Postao sam svećenik i pokušavao naviještati na razne načine, u mnogobrojnim prilikama, riječju i perom, tu radosnu vijest našega spasenja u Kristu.

Premda sam svjestan da nisam dostojan uspoređivati se sa svjetskim velikanom, negdašnjim milanskim nadbiskupom i kardinalom Carlom Mariom Martinijem (na čijim sam se mislima često nadahnjivao) ipak osjećam potrebu da, uza sve što sam učinio, titule i službe, možebitne uspjehe i drugo, pri 'zalazu ovozemnog životnoga služenja' a to bi svaki kršćanin mogao učiniti, istaknem i usvojim njegove riječi koje je u posebnoj poslanici izrekao pri kraju svoje pastirske službe: "Čini mi se kao da nam je Gospodin povjerio odgovornost i zato da se, glede nas samih, temeljito uvjerimo kako smo odviše krhki, siromašni i nedostatni. Zatičemo se iznenađeni: nisam znao da sam tako slab! Dobiva se dojam da nas Gospodin ogolićuje, čisti i cijedi, lupa po nama kao kad se pere odjeća sve dok ne postanemo svjesni da 'sami od sebe nismo sposobni što pomisliti' i da je 'naša sposobnost od Boga' (usp. 2Kor 3,5). Pritišću nas ne samo naše slabosti i osobni grijesi nego i propusti u mnogim stvarima koje nas prate, te osobito ono 'svakodnevno salijetanje' (kako kaže apostol Pavao, usp. 2Kor 11,28), ona odgovornost za hod Crkve koja nas ponekad tjeskobno ispituje: ma je li baš po evanđelju ono što činim, to što namjeravam? Da nisam možda iznevjerio Isusovo poslanje? Da nisam propustio što bitno? Ne zavarava li nas rutina, lijenost, lažni strah? Ova i slična pitanja razdiru srce i, kad se ne bismo pouzdavali u Božje milosrđe, to bi nas satrlo." Tako ovaj Božji velikan, iznimni biblijski stručnjak, kardinal Martini u "visokim godinama svoga života".

Svi smo pozvani truditi se naviještati i živjeti čovjekoljublje Spasitelja našega Isusa Krista, njegov navještaj o životu u punini, u vječnosti. I raduje me ako sam nešto mogao učiniti u tome, zalažući se da Crkva danas na što primjereniji način odgovori svome poslanju, da se dogode i određene postkoncilske promjene u vidu stvaranja 'novoga lica Crkve', za što je potrebna danas toliko spominjana nova evangelizacija, novi navještaj, novi u izričajima, načinima i žaru, što bi trebalo resiti sve kršćane, posebice nas svećenike, makar doživjeli razna 'nabacivanja' na naš račun, u spremnosti na Isusovu hrabrost koju je slijedio i naš zaštitnik Sv. Stjepan prvomučenik. Ali i da budemo u obrazlaganju naše vjere tako uvjerljivi i gorljivi da drugi ne budu mogli odoljeti a da se za to više ne zanimaju, tj. da se približe Isusu u njegovoj Crkvi.

A ono što sam osobno propustio ili ne tako kvalitetno izveo, nadam se da će Gospodin 'ispraviti', jer, kako sam rekao u svojoj Duhovnoj oporuci (u Pismu povodom moje "Zlatne mise"), riječima moga dragog profesora u Zagrebu o. Bonaventure Dude, volio sam biti njegovim učenikom, i na kraju me ispunja radošću pomisao da se Isus "nikada nijednog svoga učenika nije odrekao, pa ma kako nesavršen bio. I molim ga da me jednom prizna pred Ocem nebeskim".

Na kraju misnoga slavlja, u sklopu gotovo polusatnog programa, mons. Šimunoviću je u ime župljana najprije pozdrav izrekao Tomica Kranjčević te mu zajedno sa župnikom zahvalio i za njegov značajan rad na razini cijele Crkve u Hrvatskoj, i za višestruku pomoć koju je iskazao svojoj rodnoj župi, a to nastavlja činiti i dalje pa je za nastavak obnove župne crkve izdvojio značajan novčani iznos, a župi darovao novu brokatnu misnicu, koju mu je poklonila župa Sv. Jurja s Trsata, u prigodi misnoga slavlja o pedesetoj godišnjici svećeničkoga ređenja. Zlatomisnik je potom - budući da je u pismu-obavijesti o "zlatnoj misi", koje je svojim prijateljima uputio na oko pet stotina adresa diljem Hrvatske, naglasio da ne želi nikakve skupe darove – od svojih mještana dobio skroman poklon: povećanu i uokvirenu repliku sličice-uspomene sa svoje mlade mise, koju mu je uručio Marko Rubčić, dugogodišnji ministrant i student informatike, a vjernici su za uspomenu dobili kopiju te sličice u prirodnoj veličini, koju je priredio župnik.

Don Anđelko je zatim objavio da je zlatomisniku već u Rijeku, prije njegova polaska u Gacku dolinu, stiglo stotinjak čestitki. Među njima posebno značenje ima pismo đakovačko-osječkog nadbiskupa dr. Đure Hranića, predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, a čijem radu sudjeluje i zlatomisnik. Nadbiskup Hranić žali što osobno ne može doći, ali izražava veliko priznanje mons. Šimunoviću za njegovo služenje na području vjerskoga odgoja u cijeloj Crkvi u Hrvata te mu također u ime tisuća vjeroučitelja i vjeroučiteljica zahvaljuje na predanom radu u promicanju vjeronauka u školi i župne kateheze. Zanimljiva je i čestitka porečko-pulskoga biskupa u miru Ivana Milovana, koji se – istaknuo je don Anđelko - divi zlatomisnikovoj posebnosti u cjelokupnom životnom djelovanju zbog njegovih inovativnih podhvata u Crkvi, ali i zbog načina obilježavanja 50. obljetnice svećeništva na skroman način, što je jedna od naših posebnosti za ovo vrijeme.

Dio čestitaka stigao je zlatomisniku i u Kompolje. Među njima su veoma znakovite one od riječkoga nadbiskupa dr. Ivana Devčića, koju je don Anđelko pročitao u cijelosti, i bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka.
Mons. Devčić tako, među ostalim, ističe da svojim čestitkama pridružuje zahvalu Bogu za sve dobre što je po zlatomisnikovu neumornom služenju podario svojoj Crkvi - Riječkoj nadbiskupiji i Gospićko-senjskoj biskupiji – kao i cijeloj Crkvi u Hrvata, jer je otpočetka svoga svećeništva djelovao i izvan. granica nadbiskupije u koju je bio inkardiniran. "Od Istre do, Dubrovnika i Vukovara, svagdje 'si bio tražen i rado viđen kao svećenik koji cijelu Domovinu i cijelu Crkvu nosi u svome srcu. Formiran u duhu Drugog vatikanskog sabora koji se održavao za vrijeme Tvojeg studija,-nisi prestao do današnjeg dana raditi na implementiranju koncilskih smjernica u našu Crkvu i pastoralnu teoriju i praksu. Neumorno si tražio nove pastoralne odgovore na izazove novih vremena. U tom si bio učitelj mnogim generacijama svećenika i laika kojima si predavao katehetiku i pastoral. Sudjelovao si kao organizator i predavač na mnogim simpozijima i tečajevima permanentnog obrazovanja svećenika i laika, kako u našoj. nadbiskupiji tako i širom cijele Domovine."
Na kraju svoje čestitke mons. Devčić je zlatomisniku zaželio da mu Gospodin podari još mnogo godina u dobrom zdravlju da može "u duhovnoj džungli današnjeg vremena uvijek inovativno tražiti sve prohodnije putove evangelizacije i sve nas na njih usmjeravati onako kako samo ti znaš i umiješ".
Uz čestitku mons. Devčića don Anđelko je naveo kako je nadbiskup često pričao da je njegov otac prije pedeset godina po velikom snijegu iz rodnoga Krasnog Polja išao pješice u Kompolje na mladu misu Milana Šimunovića, jer je silno poštivao svećenike želio primiti mladomisnički blagoslov.
U sklopu toga programa župni zbor, koji je, na čelu s Glorijom Kranjčević za orguljama, vodio pjevanje na svetoj misi, pod župnikovim je ravnanjem kao dar zlatomisniku izveo tri duhovne pjesme uz pratnju na tamburi i gitari – Pastoralu (F. Couperin), Spavaj mali Božiću (božićna iz Bačke) i Hvala (s posebno napisanim stihovima za tu prigodu). U završnoj riječi don Anđelko je zahvalio svima na dolasku na "zlatno slavlje", onima koji su pridonijeli organizaciji slavlja, zboru na lijepom glazbenom doprinosu, a posebno zlatomisniku koji je svojoj župi omogućio radost povijestnoga događaja.

Na kraju misnoga slavlja mons. Šimunović još jednom je svima, a posebno župniku zahvalio za organiziranje proslave zlatomisničkoga jubileja. Rekao je da je, unatoč želji da slavlje bude skromno i jednostavno, ipak ugodno iznenađen visokom razinom koju nije očekivao. Nakon zajedničkog pjevanja Narodi nam se Kralj nebeski te fotografiranja ispred oltara, druženje je nastavljeno u velikoj dvorani župne kuće, gdje je zlatomisnik zajedno sa župljanima počastio nazočne raznim pićima i kolačima (kojih je ostalo u tolikom obilju da je župnik njima razveselio štićenike Doma u Brlogu!), uz božićno čestitanje, pjesmu i ugodan razgovor. S jedinstvenim zaključkom i dojmovima svih nazočnih - bio je to događaj za pamćenje i povijest!


Created with Flickrset for Joomla.

Tags: zlatni jubilej, Kompolje, mons.dr.Milan Šimunović, zlatna misa

Ispis E-mail

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.