Tragom pisane riječi Milana Šimunovića - predstavljanje u Kompolju

Petak, 18. 8. 2017.

U takvom svečarskom, emotivno dirljivom i svetom ozračju nastavljeno je predstavljanje zavidnih dosega pisanih evangelizatorskih nastojanja i sebedarja mons. Milana Šimunovića. Predstavljači su se potrudili prenijeti značaj Šimunovićevih djela (Prenošenje vjere u promijenjenim okolnostima suvremenoga svijeta, Pastoral za novo lice Crkve, Kateheza prvenstvena zadaća Crkve, Promjene u katehetskom pastoralu župne zajednice, Zbornik Milana Šimunovića – Djelatna Crkva...) u kontekstu „nove crkvenosti“.

Uvodnom riječju don Anđelko je vrlo jednostavno opisao izuzetno zahtjevni kontekst današnjice iz kojega izrasta Šimunovićeva pisana riječ. Nova crkvenost znači veću zauzetost vjernika u svojoj župnoj zajednici jer je klerikaliziranu crkvu vrijeme pregazilo. Promjene uvijek idu teško, svi se opiru, čak i neki vjernici. Iako neki katastrofično smatraju, poigrao se don Anđelko riječima, da „novo lice crkava“ znači da kršćanstvo crkava, svjedoci smo fenomena da je zapravo već nastala buduća globalna crkva.

Nemoguće je odijeliti osobu i djelo Milana Šimunovića, kazao je prvi predstavljač prof. dr. Anton Tamarut, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, jer je riječ o mužu punom žara, potpuno posvećenom onome u čemu je dobar, čak najbolji – on je zdravo kritičan i nemiran, očito čovjek Duha Božjega, koji krči nove putove kako bi do novih generacija prenosio vrednote Evanđelja, kako bi ono oduševljenje za Isusa Krista i Njegovo kraljevstvo koje on nosi i druge zahvatilo.

Novošću i svježinom poruka Šimunović je veliki graditelj obiteljskoga lica Crkve, župnih zajednica, on okuplja tako da se nitko ne osjeti zapostavljenim, nevažnim, da svatko može osjetiti ljepotu biti kršćanin, da je zajednica poput obitelji u kojoj su i mali i veliki, i mladi i stari, i zdravi i bolesni, i učeni i priprosti, i u kojoj međusobno podržavaju jedni druge i osjetljivi su jedni na druge. Želja mu je da Crkva bude mjesto susreta, zajednica solidarnosti gdje se rado boravi, i u tome je Šimunović sličan profesoru medicine jer ne samo što predaje, dakle teoretizira, nego i primjenjuje teoriju, prakticira, dokazuje se na terenu. Pritom se korigira, izbjegava svaki oblik zatvorenosti, hermetičnosti, daje da život provjerava teoriju i ispravlja je.

Prvak je katehetskog pokreta na našim prostorima, najprije za vrijeme Jugoslavije kada je bio organizator ljetnih katehetskih škola za svećenike, časne sestre i vjernike laike, dalekovidno shvaćajući da će naša crkva trebati laike, pa i samo da je to učinio, već je puno. Suradnik je svih riječko-senjskih nadbiskupa, uvijek je u prvom redu u prenošenju vjere, sudjelovao je u katehetskom pokretu, posebno u uvođenju vjeronauka u škole, bio je predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK. On je čovjek koji se ne boji, koji nema rezervnog položaja, sam je u onom što čini, čovjek je Crkve, on je Božji spomenik, nije štedio izraze hvale prof. Tamarut.

Predstavljač dr. Richard Pavlić naglasio je kako mu je posebna čast govoriti o Šimunovićevoj pisanoj riječi iz tri razloga, prvo što mu je bio profesor, drugo što je uživao u njegovim predavanjima i divio se govorničkoj karizmi, a treći razlog je sama tema o kojoj govori - 'Novi govor o Bogu i čovjeku u suvremenoj evangelizaciji'. Promatrajući listu Šimunovićeve bibliografije (popis objavljenih djela) od koje zastaje dah, Pavlić je izbrojio da se samo u naslovima djela riječ Bog spominje 106 puta, riječ čovjek 48 puta, a riječ ljubav 23 puta - to su Šimunovićeve najčešće upotrebljavane riječi, to mu je u mislima i na srcu.

Šimunovićev govor o Bogu i čovjeku i ljubavi koja ih spaja otkriva nam tragalački duh za licem Boga, suputnika i supatnika, koji se skriva i otkriva, koji ljubi i prašta, te poziva na propitivanje naše slike o Bogu. Ako imamo krivu sliku o Bogu, ne ćemo moći doprijeti do čovjeka i obratno. Šimunović razmišlja o čovjeku kojega pogađa kriza vjere te postavlja novo vraćanje osjećaja za Boga, zajednicu, zajedništvo, mistiku i svjedočenje. Vjernost Bogu i čovjeku mora biti u žarištu postkoncilske kateheze te predlaže promjenu katehetske paradigme. Posebno važnom smatra antropološku osjetljivost, usmjerenost na čovjeka, djecu i mlade.

O duhovnosti zajedništva u temeljima Crkve i župne zajednice koja prožima Šimunovićeva djela govorio je mr. Željko Faltak iz Zagreba.

- Knjižni put 'našega domaćeg' kako ga naziva don Anđelko nije plod želje da upali svjetlo, a onda ga stavi pod posudi ili spremi u ladicu, nego da ga postavi na vrh svjetiljke da svijetli svima u kući, da posvjetljuje svakog čovjeka i zajednicu vjernika okupljenu oko Isusa Krista i prožetu Duhom Svetim. Metodom poučljivosti otvara čitatelju prostore kreativnosti u daljnjemu promišljanju i propitkivanju što je temelj, rekao je mr. Faltak.

Duhovnost zajedništva je posljedica onoga što izrasta iz vjere župne zajednice, ona je plod zajedništva Presvetoga Trojstva (Boga Oca Stvoritelja, Sina Otkupitelja, Duha Svetoga Posvetitelja). Od trojedinoga Boga učimo živjeti u zajedništvu jer smo stvoreni na njegovu sliku i priliku. Isus je došao ne samo da nas otkupi nego i okupi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio... Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici!“

Po toj se duhovnosti zajedništva župna zajednica razlikuje od ostalih grupa i zajednica, političkih stranaka, sportskih i ostalih udruga. Kad je uskrsnuo, Isus nije raspustio zajednicu na zemlji nego je poslao novog zaštitnika. Primivši Duha Svetoga prva je crkva živjela kako je učio Isus Krist. Danas su mnogi prihvatili iskrivljeni stav da župnik treba biti na usluzi i izvršiti što se već od njega zahtjeva, a u drugo da se ne petlja. Tu nema duhovnosti zajedništva, tu je zajednica u borbi sa strukturama, takvi nekritični zahtjevi dolaze do izražaja prilikom krizme, prve pričesti, vjenčanja itd. Zaboravljajući na vodstvo Duha Svetoga današnji vjernik je u opasnosti ostajanja na razini navijačke skupine. Duh Sveti ne razara nego stvara, ne koči nego potiče, daruje različite darove, a isti duh. Knjižni put Šimunovića vrlo je aktualan jer odgovara na mnoge izazove današnjice.

Zahvaljujući na nadahnutim izlaganjima predstavljača, svim gostima, izvođačima i okupljenim vjernicima na dolasku, mons. Šimunović je kazao kako mu je sada lakše jer ima velike nade za Crkvu bez obzira na određenu apatiju, a izdvojio je i kako mu je 200 svećenika uputilo čestitke u povodu zlatne mise. Sam je želio skromno obilježavanje zlatomisničkog jubileja u svome Kompolju, ali je ispalo drugačije, predstavljanje je već bilo u Zagrebu, a još će biti u Rijeci, Splitu, Đakovu i Osijeku.

Najavio je i da se posvećuje pisanju nove knjige o povijesti evangelizacije na ovim prostorima.

Kako su program uvelike obogatili glazbenim izvedbama kompoljski župni zbor (Zvijezda Hrvata, Hvala za..., Oj ti vilo, vilo Velebita) i prof. Zvonimir Tonković na tamburi (Velebitska praskozorja, Krasna zemljo, Istro mila), mons. Šimunović im se posebno zahvalio kazavši da je Tonkovićeva izvedba skladbe Krasna zemljo, Istro mila (i to virtuozna izvedba) bila njegova želja s razlogom jer su godine mladosti provedene u sjemeništu u Pazinu bile njegov najljepši dio života.

Također je kazao kako 'ne može sebi doć' slušajući odličan kompoljski zbor. Već je pomišljao da će 'lađa potonuti', ali don Anđelko je 'kriv' što nije, posve je preokrenuo situaciju.

Župnik don Anđelko najavio je za kraj iznenađenje za Šimunovića. Grupa prijatelja iz Rima odlučila ga je iznenaditi i založili su se kod pape Franje da dobije papinski blagoslov za zlatni pir (od Ivana Pavla Dragog već je dobio papinski blagoslov za srebrni pir). Original papinskog blagoslova u povodu 50. obljetnice svećeničkog života don Anđelko je uručio slavljeniku, a okupljenima ga je pročitao i potom preveo na hrvatski mr. Faltak.

Druženje i razgovori nastavljeni su u kvartiru uz čašćenje.

stipanja simunovic14

  Vijesti - Sve