bener

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije

Propovijed iz Škabrnje

skabrnja 181115Škabrnja, 18. studenoga 2015.

Prepoznati Boga u svijetu i čuvati vlastite vrjednote

(Homilija na čitanja od ponedjeljka 33. tjedna: 1 Mak 1, 10-15, 41-43, 54-57, 62-64; Lk 18, 38-43)

Nakon što smo izrekli i izmijenili uobičajene misli o nevinim žrtvama Škabrnje i Vukovara, stojimo ovdje kraj žrtve(nika) Isusa Krista. S te točke gledišta najlakše je shvatiti i osmisliti svaku žrtvu, pa i škabrnjansku. Jer ovdje na oltaru ne samo da se slavi pobjeda nad neprijateljem (smrću) nego i spremnost da se živi za drugoga i da se život položi za drugoga. U tom svijetlu nam škabrnjanska žrtva postaje kudikamo osmišljenija i vrjednija.

Sve nas ovih dana potiče da više promišljamo o prolaznosti svijeta i da se usmjerimo na vječnost. Kraj je crkvene godine, i u liturgiji slušamo kako je sve prolazno, kako će se zemaljske sile poljuljati, ono što je vremenito propast će – i na čemu smo onda? Tada će se pokazati vidljivim i moćnim Sin čovječji, Isus Krist u kojega smo stavljali svoje povjerenje, oko kojega smo se okupljali. To je vjera naša, to je vjera Crkve, nju ispovijedamo i njome se dičimo.

Bilo je doista vremena kada smo osjećali da se sve oko nas poljuljalo, da nismo osjećali čvrsto tlo pod nogama, da su sile ovoga svijeta podivljale i sve uništavale. Na neki način takva su vremena i danas. Sjećamo se ovih dana velikih stradanja, sjećamo se u cijeloj Hrvatskoj velikih stradanja, a posebno onih u Vukovaru, Škabrnji, Gospiću, Slunju... Mi se molimo da se oni koji su stradali suoče s Isusom Kristom, gospodarom života vječnoga, mi vjerujemo da zadnju riječ o njihovim životima nisu rekli njihovi mučitelji nego njihov Spasitelj Isus Krist. Zato smo se i danas okupili, zato molimo i svijeće palimo.

1. Uočiti „Sina Davidova“.

Današnje evanđelje govori nam o slijepcu koji je i pored tjelesne sljepoće prepoznao u svojoj sredini svoga Spasitelja, „Sina Davidova“. Bilo je oko Isusa mnogo ljudi koji i pored zdravih očiju, to nisu uočili. Gledali su sad u Isusa, sad u nešto drugo, bavili se ovim i onim. Često smo slijepi za očite stvari, gluhi za ono što zvoni u našim ušima. Još uvijek je očita sljepoća da se vidi što se to događalo krajem Drugog svjetskog rata i u poraću, pa i u vrijeme Domovinskog rata iako se o tome već dosta piše i govori. Slijepac nije ni mogao biti rastresen da bi se bavio nevažnim stvarima. On je želio vidjeti, on je tražio onoga koji bi mu u tome pomogao. Tražio je i našao. Kuda li sve nisu lutale oči drugih ljudi, na čemu se sve one nisu zadržavale, ali im je zato promaklo da uoče i upoznaju onoga glavnoga u svojoj sredini - Isusa Krista.

Zar ne, braćo, da se mnogima događa da lutaju pogledima ovamo onamo, zadržavaju se na nevažnim stvarima, a ne prepoznaju nazočnost u ovome svijetu Gospodara vremena i vječnosti. Zanemare ljudi o tome misliti. Neki su Boga otpisali i s njime ne računaju u svojem životu. Iako čovjeka okružuju divna Božja djela, čovjek olako povjeruje da je to sve ljudsko djelo, ne prepozna Boga u svojoj sredini. A to se onda bolno osjeti.

Postoji danas razrađena tehnika kako čovjeka uvjeriti i nagnati da prihvati laž. Već je sv. Pavao pisao da su se neki okrenuli od istine i okrenuli se lažima, odnosno koji laži podmeću pod istinu. Sve je to moguće kada se makne Boga, kada čovjek uzme sebi pravo da se igra Božje uloge.

Kad sam ovih dana vidio ljude kako mole u crkvi Notre-Dame u Parizu, nakon što se dogodio masakr u tom gradu, sjetio sam se prizora iz vremena Francuske revolucije kada su revolucionari došli 10. studenoga 1793. upravo u tu crkvu, unijeli na nosilima jednu glumicu kao božicu Razuma, nasuprot „vjerskoj zaslijepljenosti“ i odali joj božansko poštovanje. Nema Boga, postoji samo čovjek kojemu pripada svaka čast i slava – mislili su. Nisu tada vjerojatno, predviđali kako čovjek može postati okrutni krvolok svome bratu. Već nakon nekoliko dana onaj koji je bio na čelu povorke bio je osuđen i odrubljena mu je glasova od onih istih koji su ga malo prije veličali. U svijetu su vidjeli samo čovjeka, a ne Boga, i gradili svijet samo vodeći računa i oslanjajući se samo na čovjeka. No opasno je kada čovjek prisvoji sebi božanska prava, da je gospodar života drugih ljudi, kada dobije ime Staljin, Hitler, Tito, kada dostojanstvo svoje braće spusti na razinu gnjida, štakora, ušiju, a ne prizna da je svaki čovjek Božja slika. A takvi nisu negdje daleko, oni su došli na vrata Vukovara i pjevali ljudožderske pjesme a tako su se i vladali; oni su se pojavili i na vratima Škabrnje i masakrirali ni krive ni dužne. Takvi su ušli u Slunj i došli pred Gospić. Takvi su spremni i milijune pobiti. Takvima nije ništa sveto, a vidimo pred sobom kako su na kipu iz stare škabrnjanske crkve, koji je pred nama izložen, sjekirom odsjekli glavu Majci Božjoj i Isusu u njezinom naručju. Sjekira i kip nađeni su zajedno. Nije zgodno s oltara reći gdje se sve to nalazilo.

Naš odgovor nije u osveti i mržnji nego da, poput jerihonskog slijepca, tražimo lice Božje, u nj' stavljamo svoje povjerenje, tražimo ga da ispravno vidimo i sudimo, ali da konačni sud prepustimo onome kojega je slijepac uočio. Mi vjernici ne mislimo da su nasilnici rekli zadnju riječ o našim stradalima, mi vjerujemo da su naši stradali došli pred lice milosrdnog Suca, ali i da oni koji su tako nemilosrdno postupali prema našim stradalnicima bez suda, da neće izbjeći sud Boga pravednoga. Na njega se oslanjamo, njega osjećamo u svojoj sredini poput onoga jerihonskog slijepca koji je bio pun nade kada je spoznao da je „Sin Davidov“ u njegovoj sredini. Ponavljao je vapeći: Sine Davidov, smiluj mi se! To je naša molba i naša molitva.
Mi smo se okupili oko ovoga oltara koji predstavlja onoga istoga koji se našao kraj slijepca. I mi danas složno vapimo: Sine Davidov, smiluj se nama i našim pokojnima!

2. Zašto su se digli Makabejci?

U čitanju čuli smo kako je kralj Antioh htio uspostaviti kraljevstvo u kojemu će se svi odreći svojih običaja i vjere i prihvatiti jedinstveni kult i kulturu, kao da ništa od onoga što su prije držali nije korisno čuvati i štititi. Valja zbrisati svu povijest i početi iznova – gledati samo u budućnost.

Zar i nama danas ne govore slično? Nedavno sam u novinama čitao pohvale školi koja je učenicima dala zadatak da pismeno odgovore na pitanje: Kako biti džentlmen a ne biti seljačina? Drugim riječima: Kako se odreći svojih korijena? Znademo kako nam neki prigovaraju da imamo previše povijesti. Nude nam ili da se te povijesti odrečemo ili da prihvatimo onakvu kakvu će nam oni napisati.

Opasno je kada ljudi ne odbacuju ono što je loše u društvu i pojedincima, ali je također opasno kada ljudi ne znaju čuvati vrijednosti koje imaju, svoje dragocjenosti, svoju vjeru, kulturu, svoju povijest, kada do toga ništa ne drže. To je od Židova tražio Antioh, ali zar nešto slično ne slušamo i od suvremenih Antioha? Neće biti ni granica ni identiteta. I mnogi se povinuše, ali neki ustrajaše u vjeri i svojim običajima. Ali uvijek se događalo kada se relativiziralo stečene vrjednote, običaje, vjeru naroda i njegovu povijest da je to bio uvod u totalitarizme, diktature i nasilja nad ljudima, nad njihovim životima i savjestima. Kada se potiralo bogoljublje i domoljublje, stradavalo je i čovjekoljublje. Nije li to upravo, sve tamo od Francuske revolucije, vodilo prema diktaturama 20. stoljeća (komunizam, fašizam i dr.)? Ako se na čovjeka prenese pravo koje pripada Bogu, onda se rađaju Hitleri, Staljini, Tite i titići slični onima koji su uništili Škabrnju, Vukovar, Gospić, Slunj, koji su palili i rušili po Hrvatskoj. Ne bez razloga papa Franjo govori da je i ovo što se danas događa dio 3. svjetskog rata. Uvijek se nevolje javljaju kada osveta i mržnja postanu pogonsko sredstvo za djelovanje, dakako i onda kada se to dogodi u našem dvorištu i od naših ljudi. Još gore je ako netko sebi preuzme pravo da mrzi, osvećuje se, ubija nevine ljude u ime Boga, što papa Franjo s pravom naziva bogohuljenjem.

Danas gledamo povorke koje idu tamo od Antiohova grada preko naših krajeva, križajući granice i identitete. Jasno je da treba pokazati razumijevanje i milosrđe prema ljudima koji spašavaju goli život. No, imaš li ti Europo, Hrvatska, neke svetinje koje treba štititi i braniti, koje treba spasiti za sve one koji će na ovom području živjeti, koje ćeš kao dragocjeni dar prenijeti na nove naraštaje i na nove stanovnike? Imaš li ti Hrvatska danas vrjednota koje treba sačuvati za iduće pokoljenja, za koje se treba i boriti kao što su se borili naši branitelji? Ponavljam: opasno je kada se ne odričemo svojih slabosti, ali je opasno i kada se odričemo svojih vrijednosti. I u vrijeme velike seobe naroda područje današnje Europe naselili su došljaci najviše s Istoka, ali je to područje imalo vjerske i civilizacijske vrjednote koje su prenijeli na nove narode i oplemenili ih. Bilo je to mnogo više nego materijalna sigurnost koja se danas nudi i pruža.

3. Kršćanstvo stavlja žrtvu u središte svoga govora i okupljanja.

Ovdje je mjesto gdje treba postaviti pitanje kako i zašto je moguće da se ovako nešto dogodi, da čovjek ovako okrutno postupa prema drugom čovjeku? Ovdje je mjesto i prilika gdje trebamo postaviti sudbinska pitanja ne samo ubijenih nego i onih koji su ostali, sviju nas.

Na pragu trećeg tisućljeća prorok našega vremena Ivan Pavao II., koji je volio sve ljude, teško se mučio gledajući silinu zloće u svijetu, gledajući što će se prenijeti preko praga novog stoljeća i tisućljeća: koliko oružja, neprijateljstva, tražeći put prema boljoj budućnosti nije rekao ljudima da slijede svoje športaše, svoje glumce, političare, znanstvenike, nego da svaki narod popiše one koji su znali umrijeti za druge, svoje mučenike. Onaj koji ljubi ljude, nije im ni mogao nešto drugo ponuditi. Na Kalvariji je prikazana žrtva iz ljubavi prema ljudima, za njihovo spasenje. Križ u znaku kojega smo kršteni znači vjeru u tu žrtvu. Znak križa stavljamo na sebe kao znak vjere u pobjedu života.

Mi smo se odazvali pozivu tog velikog pape koji je posebno volio naš narod, i podignuli smo na Udbini hram na čast svih hrvatskih mučenika, i onih proglašenih i onih ne proglašenih. Pred crkvom je kip Ivana Pavla II. kako prelazi prag tisućljeća s uzdignutim križem, znakom spasenja, znakom pobjede života. A u CHM Kuzma Kovačić izradio je oltarni reljef s uskrslim Kristom u sredini kojemu dolaze, kao dionici njegove slave, mučenici iz svih vremena i prostora naše domovine, posebno s Krbave, Bleiburga i križnih putova, Vukovara. Tu su i mučenici Škabrnje kojih se danas posebno sjećamo. Taj prizor je slikom i tekstom prikazan u najnovijem broju Hrvatske vjernosti, glasilu Crkve hrvatskih mučenika i Komisije za hrvatski martirologij. Posebno je to izraženo na Kalendaru hrvatskih mučenika za iduću godinu.

Ovih dana mnogi idu na grobove svojih poginulih u vrijeme Domovinskog rata: u Vukovaru, Škabrnji, Gospiću i drugdje. Ali ima i onih koji ne znaju kamo se okrenuti jer ne znaju gdje su grobovi njihovih, odnosno, kamo su bačeni. Takvih još ima mnogo. No, još ih je više iz vremena Drugog svjetskog rata. Mnoga grobišta su još neotvorena, ali i ona iz kojih su iskopani ostaci žrtava otvaraju pitanje ne samo nama vjernicima nego i cijelom narodu: kamo s tim kostima? Lako je ako su identificirani – a takvih je malo – a kamo s onima za koje se ne zna ni ime ni prezime, ni mjesto rođenja? Za takve već odavno predlažem Svehrvatski grob na Krbavskom polju, na mjestu gdje je inače naše veliko groblje jer je ondje 1493. poginulo oko 10.000 branitelja u roku od par sati. Nalazi se to nedaleko Crkve hrvatskih mučenika.

Škabrnja je mjesto gdje treba spomenuti i ova pitanja jer njezina stradanja nisu samo rana ovoga mjesta i ovog kraja nego su rana na tijelu naše zajedničke domovine Hrvatske koju ranu svi osjećamo i svi nosimo. Amen

Mile Bogović

skabrnja 181115 b

Fotografije Zadarska nadiskupija

Tags: propovijed, Domovinski rat, mons. dr. Mile Bogović, Škabrnja

Ispis E-mail

CookiesAccept