bener

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije

Nagovor biskupa Zdenka svojim svećenicima

bis ZdenkoMeđudekanatski susret, Otočac, 30. svibnja 2016.

Draga braćo svećenici!
Prije svega želim vas pozdraviti na jednom ovakvom većem skupu, jer znadem da ste mnogi bili na mojem ređenju, ali to mi nije bila dobra prigoda da se bolje vidimo i upoznamo. Prije svega zahvaljujem na bratskom prijamu kao vašega novog biskupa, što ste izrazili javno preko generalnog vikara mons. Šporčića na dan ređenja, a što sam i sâm mogao osjetiti u osobnim susretima s određenim brojem vas koje sam imao prilike susresti, što je za mene posebno ohrabrenje i radost.

Sa svoje strane sam se dosta opirao da prihvatim ovu službu, ne zato što se radilo o Gospićko-senjskoj biskupiji, nego zato što se ja nisam nikako osjećao za to poslanje, a činjenica što je riječ o Gospićko-senjskoj biskupiji bila mi je olakšavajuća okolnost kod moga prihvaćanja. Govorim ovo najiskrenije.
Više novinara mi je postavilo pitanje, u smislu je li me bilo strah kada sam prihvaćao "jednu tešku biskupiju" kao što je Gospićko-senjska. Malo su me, zaista, plašili s tim. Kako biskupiju nisam poznavao, nisam znao što bi to značilo, tj. u čemu je Gospićko-senjska biskupija "teška" u usporedbi s drugim hrvatskim biskupijama. Kada sam upoznao jedan broj svećenika biskupije i barem stekao prve dojmove, osjetio sam se sretnim što mi je Providnost dodijelila da surađujem s ovim ljudima u ovoj biskupiji. I to ponavljam ljudima koji me zovu i pitaju kako mi je.
Ne vjerujem da sam samo slučajno na početku upoznao samo neku "prvu klasu", u duhovnom smislu, svećenika biskupije i da tek trebam upoznati neku "petu klasu". I biskup Mile mi je u nekoliko navrata rekao da među svećenicima biskupije nema nekog strančarenja, nekih podzemnih napetosti i sukoba, da su odnosi dobri i pozitivni, uz sve slabosti koje kao ljudi nosimo.

Za mene je teška ona biskupija u kojoj ima previše nezadovoljnih i površnih svećenika, gdje je dobar dio svećenika površne vjere i još površnije molitve. Svećenici bez molitve i duhovnosti su oni kojih se treba bojati jer takvi, nemajući dobar odnos s Bogom, neće imati niti dobar odnos s vjernicima ni s kolegama svećenicima. Jer ako se ne živi ono što se vjeruje, sigurno se završi tako da se vjeruje ono što se živi, a to može ne imati nikakve veze s Evanđeljem.
Jer naša životna praksa, naše ponašanje utječe na naše razmišljanje. Deformiran život nužno deformira i logiku kod osobe, njezine kriterije vrjednovanja, njezine prosudbe. To je ono što Sveti Pavao govori za pogane da se "pomrači bezumno srce njihovo" (Rim 1,21) i da ih je Bog "predao pokvarenom shvaćanju te čine što ne dolikuje" (1,28), tj. više ne mogu zaključivati ispravno pa se tako samo ide iz zla u gore. Kada postoji previše ovoga, to je onda ono što jednu biskupiju čini "teškom".

U ovom smislu su moje molitve i moje želje: da naši svećenici budu ljudi vjere i molitve. Neka nas je malo, ali ako smo zauzeti na planu vjere, učinit će se puno. To je bolje nego imati puno svećenika, a među njima puno mlakih i površnih, koji djeluju bez radosti, bez poleta, gdje se lako uoči da osoba radi samo zato što mora. Znate, Duh je nevidljiv, ali duhovnost nije. Vrlo lako se zapaža tko je ima više ili manje.
Isto tako se jasno vidi razlika između župe koja je imala dobrog i zauzetog svećenika i one koja je imala samo nekog službenika koji radi za plaću, i koji doživljava narod više kao smetnju nego Božji dar. Zato Papa poručuje svećenicima i biskupima: "Nemojte odbijati susrete s narodom... nemojte štedjeti snage da ih pratite na usponima života." Znamo iz Biblije: kada se Mojsije, učitelj naroda u vjeri, malo udaljio, narod je završio u idolatriji. Svećenik među narodom je sigurnost vjere i pouzdanja u Boga.
Isto tako vidimo, kada svećenik nije istovremeno i prorok, znak Božje prisutnosti u narodu, onda će on prvi voditi narod u idolatriju. Mojsije je prije svega prorok, Aron je svećenik. Svećenik bez proročkog elementa nije dostatan. Na koncu on samo postaje stručnjak za proizvodnju idola. Narod ide svećeniku Aronu da im on napravi idola. Vidimo, svećenik može pomalo postajati najveći stručnjak za idolatriju.
Jednom je zgodom kardinal Puljić citirao biskupa Kosa koji je rekao (ne sjećam se koji je broj točno naveo) da ima deset svećenika viška, a petnaest manjka. Ja vjerujem, braćo, da nijedan od vas nije, u tom smislu, višak u našoj biskupiji. Mi zasigurno imamo samo manjka.

Braćo svećenici, moj prioritet ste vi. U ovom smislu ću djelovati, biti vam maksimalno na raspolaganju, otvoren dijalogu, ali ovo ne znači da ću moći uvijek odgovoriti pozitivno na sve želje. Ono što mogu jamčiti jest to da moje odluke neće nikada biti posljedica neke antipatije prema nekomu ili zbog pomanjkanja respekta. Bio bi to moj težak grijeh. Trudit ću se da svaku svoju odluku dobro pred Bogom odvagnem, i da za nju od njega dobijem dopuštenje. Trudite se i vi razumjeti mene, jer me obvezuje moja savjest koju ću uvijek provjeravati i s drugima.
Stoga će moji prvi koraci biti da se susretnem sa svakim od vas, da čujem kako ste, koje su vam teškoće, kako bismo zajednički tražili rješenja. Jednako tako, želim vidjeti kako vi vidite našu biskupiju, što mislite na čemu bi se trebalo više zauzeti, koje inicijative nedostaju, bi li trebalo nešto promijeniti, nešto poboljšati, itd.

Nadam se dobroj suradnji s vama za dobro Gospićko-senjske Crkve i naroda koji nam je povjeren. Hvala na pozornosti!

Ispis E-mail

CookiesAccept