bener

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije

Dan Ličko-senjske Županije 2017.

U odlomku iz „Djela Apostolskih“ slušamo jedan mali djelić nevolja koje je proživio apostol Pavao i njegovi pratitelji. Kada apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima nabraja sve nevolje kroz koje je prolazio, i što je sve pretrpio, spontano se nameće pitanje: kako je sve to mogao izdržati i preživjeti? Tu je i drugo pitanje jednako teško: zašto Bog dopušta da tako stradava njegov prijatelj, njegov vjerni učenik?

Više od svega ovoga začuđuje snaga koju ima Pavao i drugi učenici u podnošenju svakojakih nedaća. Drugima se zbog toga doimaju kao čudni i nerealni ljudi, ljudi sa nekog drugog planeta.

Pisac Djela apostolskih navodi kako su Pavao i Sila prvo bili dobro išibani. Nije to bilo neko bezazleno šibanje kako se prije davalo djeci. Ostavljalo je to šibanje trajnije ožiljke.

Pavao i Sila su išibani, a potom su bačeni u najgori dio tamnice, i k tome još svezanih nogu za klade da se ne mogu niti micati.

No, ono što je od svega najčudnije jest da su njih dvojica oko ponoći počeli glasno moliti i pjevati svete pjesme. Pisac veli samo da su ih drugi uznici slušali. Slušali su ih i zasigurno su se čudili i, kako mi kažemo, križali su se i lijevom i desnom, u smislu kako je tim ljudima u ovakvom stanju do pjesme. Što su tada mislili o njima nije baš teško pogoditi.

Istina, ljudski gledano, njihovo ponašanje nije normalno. To su stanja u kojima je normalno da čovjek jeca i plače, a ne da pjeva.

Ali nije lako razumjeti što sve Bog proizvodi u nutrini čovjeka koji ima pouzdanje u Boga u nemogućim situacijama. Ponašanje Pavla i Sile nije uzrokovano ljudskim snagama, nego Božjim.

Njih dvojica nisu molili i pjevali Bogu zato što su znali da će se dogoditi potres, da će s njih pasti okovi, ka će se vrata tamnice otvoriti.

Oni su jednostavno imali pouzdanje u Boga, sigurnost da nisu ostavljen od Boga, a što će Bog dopustiti ili što će učiniti, oni nisu mogli znati.

Nakon čudesnog događaja, stražari su bili sigurni da se to nije dogodilo samo od sebe, nego posebnim interventom moćnog božanstva koje oni ne poznaju.
Taj događaj je bio poziv ovim ljudima da uzvjeruju. Oni se tada ponizno obraćaju Pavli i Sili sa pitanjem: „Što mi je činiti da se spasim“.

Jednom je i Pavao postavio to isto pitanje kada ga je Gospodin srušio sa konja, nakon čega se obratio.

Ovo je zasigurno temeljno pitanje koje bi trebao postaviti svatko od nas u svom vlastitom srcu: „Gospodine, što mi je činiti da se spasim?“ Ne trebamo čekati neke životne nedaće da bismo si postavili takvo pitanje, postavimo ga si na vrijeme. Bog nas poziva da to učinimo još danas. Ovo je i glavna poruka Božje riječi danas upućena svima nama.

U današnjem misnom slavlju molimo posebno za našu Županiju koja slavi svoj dan, a to je rođendan oca domovine dr. Ante Starčevića, sina našeg podneblja.

Ponosni smo da je jedan takav velikan našega naroda rođen na ovoj našoj ličkoj grudi, da je sazdan od ove naše zemlje. Zahvaljujemo Bogu da smo imali jednog takvog čovjeka.

Ali, on nama nije danas samo lik s kojim se ponosimo, nego prije svega lik na kojemu se nadahnjujemo kada je u pitanju naša ljubav i naša zauzetost za izgradnju naše slobodne i neovisne domovine o kojoj je on samo sanjao.

Živio je u teškim vremenima povijesti našega naroda. Zauzimao se maksimalno za narodnu slobodu i neovisnost, ali u tim kompleksnim političkim okolnostima nije bilo nimalo lako naći pravi put. Trebalo je igrati različite političke igre između većih sila od kojih smo kao narod bili posve uvjetovani.

U takvim okolnostima, traženje puta slobode često je bilo i lutanje, često se slijedilo tragove koji nisu vodili pravome cilju. I dr. Starčević je često plivao u tim neizvjesnostima.

Međutim, ono najbitnije jest to da je iskreno tražio samo dobro naroda, ne svoje osobno. Da je tražio svoje osobne interese mogao se vrlo dobro snaći i imati miran i komotan život.

No, on je sve poduzeo da narod učini svjesnim vrijednostima slobode i neovisnosti, i da se isplati podnijeti sve žrtve za te ideale.

Tako se i obraća narodu govoreći: „Najstrašnije su vam riječi da ćete mene slijediti. To ne! Ako trebate goniča tražite ga sebi negdje drugdje. Ja niti koga vodim niti gonim. Ovo je baš glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela i programa. Zato je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao ... Mi ćemo jedan za drugim u zemlju, a program i narod trebaju živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do svojih nazora koliko vi, nego razmišljam kako mogu i kažem iskreno kako znam. Tako trebamo svi raditi. Kada se mišljenja obrežu i izbistre: držimo se onoga koje je najbolje, i najpogodnije za sav narod. Tako ću biti ja s vama i vi sa mnom: svi ćemo biti jedno za dobro domovine“.

On ne traži da se njega slijedi nego ideale. Do ideala se dolazi zajedničkim razmišljanjem i vrednovanjem. On će ustvrditi da mi kao narod imamo dvije mane koje su izvor svih naših nesreća, a jedna od tih je:

„Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo“. Ovdje on ne sugerira da imamo nepovjerenje jedni prema drugima, nego da ne vjerujemo naslijepo. On želi da se kroz argumentiranu diskusiju iskristaliziraju najbolja rješenja za sav narod. Ovo je itekako mudro, jer ovo zahtjeva od svih da razmišljaju i traže, a ne samo da slušaju i slijede. Kada bi bilo više dijaloga, gdje u prvom planu nisu osobni, nego narodni interesi, napredak ne bi mogao izostati.

Kod Starčevića stalno odzvanja ono što je, kako veli, „najbolje i najpogodnije za sav narod“. Tu je i njegov veliki vapaj, uvijek aktualan, a danas posebno: „biti svi jedno za dobro domovine“.

Na drugom mjestu veli da je „svaki sin domovine dužan služiti svome narodu i primiti svako mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima, i na kojem može domovini kakvo dobro iskazati“.

Naglasak je na „primiti ono što odgovara sposobnostima“, a ne podobnostima, a cilj je uvijek opće dobro.

Ovo su pravi ideali. Kako bi bilo dobro da svi imamo u srcu ovakve ideale! Napredak bi sigurno bio veći, a solidarnosti ne bi uzmanjkalo.

Neka ove želje oca Domovine, sina naše Like, zažive i zasjaju najjače u našoj, odnosno, njegovoj Županiji, i bace svoj bljesak na cijelu Domovinu, da budemo više „svi jedno za dobro Domovine“.

Neka nam dragi Bog svima u tome pomogne, a napose onima koji su najodgovorniji za Županiju, njezin napredak i njezino blagostanje.

Tags: Ličko-senjska županija, dr. Ante Starčević

Ispis E-mail

CookiesAccept