bener

Vukovarski dojmovi naših mladih

Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije organizirao je hodočašće za mlade u Vukovar. Odlučila sam posjetiti ovaj grad još jednom. U nedjelju, 17.studenog ujutro u 5 sati okupili smo se ispred katedrale i krenuli prema gradu Vukovaru. Svi smo bili pospani jer se ni noć prije nije spavala (Thompsonov koncert). Pomolili smo se za naš put i ostali u razmišljanju kamo smo mi to ustvari krenuli. Većina je odspavala do prve kave oko 8 sati na odmorištu. Nakon toga polako su svi gledali kroz prozore i komentirali ravnicu Lijepe naše te smo odlučili poozdraviti ulazak u Slavoniju sa pjesmom Lijepa li si. Nešto iza 9 sati krenuli smo na Ovčaru. Upalili smo svijeće, zajedno se pomolili i razmatrali svatko u svojoj tišini značenje mjesta na kojem se trenutno nalazimo za nas. Bilo nas je 50, ali promatrali smo to mjesto u najvećoj tišini sa maksimalnom zahvalnošću osobama koje se nisu vratile s tog mjesta. U zahvalu smo odlučili da ćemo pješačiti do hangara u kojeg su dovedeni i mučeni prije Ovčare.

Putem smo molili krunicu i na trenutak pokušali zamisliti kako su oni išli upravo tim putem, oskudno odjeveni u mjesecu u kojem smo mi imali već rukavice i kape da bi nam bilo toplo. Krunicu smo taman završili pred ulazak u hangar koji je 1991. bio pretvoren u koncetracijski logor jer je bio ograđen sa svih strana i bilo ga je lako čuvati. Unutra je sve tamno, jedino svjetlo koje se unutra nalazi jesu slike svih koji su dovedeni iz bolnice, mučeni i ubijeni na Ovčari. Njihove slike se naizmjenice pale i gase i dobije se dojam da su još uvijek tamo jer se ispod tih slika u staklu nalaze njihovi osobni predmeti koji su nađeni kod njih u vrijeme eshumacije. Predmeti su pomiješani sa slamom na kojoj su ležali u logoru. Među predmetima su satovi, vjenčani prstenovi, slike najdražih, osobni dokumenti, ali najviše je krunica, križeva i svetih sličica. U sredini hangara nalazi se krug s njihovim imenima i na kraju svijeća koja toliko jako svjetli da ti daje snagu da je ta patnja i ta muka imala svoj smisao za grad Vukovar i domovinu. Vrata hangara su zaglavljena iz simbolike da se više nikad ne mogu ni otvoriti ni zatvoriti. Upisali smo se u knjigu posjeta i u tišini krenuli prema autobusu. Otišli smo u obilazak Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata u Vukovaru. Iznad groblja Zračni križ u kojem gori vječni plamen simbol je vječne zahvale ovim ljudima koji su imali toliku hrabrost za braniti grad i domovinu. Pomolili smo se i za žrtve II. svjetskog rata pronađenih u masovnoj grobnici u kojoj je pronađeno preko 980 tijela među kojima je bila najmlađa 6 mjeseci stara beba i 104 godine stara baka. Na groblju smo upalili svijeće i za Blagu Zadru i na njegovom se groblju posebno pomoliti. Jedno pola sata svatko je u tišini šetao alejom branitelja i razmišljao o njihovim patnjama. Toliko patnje, žrtve i boli na jednom mjestu, ali i toliko hrabrosti i ponosa. Odlučili smo da ćemo sljedeće posjetiti vodotoranj. Gledali smo ga onako ranjenog, ali toliko snažnog na kojem se vijorila zastava. Pomislila sam:“ Ona sada na laganom povjetarcu u slobodi pleše jer u mukama se penjala gore zastava moje domovine." Otišli smo do crkve sv.Filipa i Jakova gdje smo imali sv.misu, ali prije smo se susreli sa fra Gordanom u pastoralnom centru gdje smo pogledali dokumentarac. Dokumentarac je bio samo još jedna tragična uvertira u ono što smo čuli od fra Gordana Propadala. Toliko poveznica između patnje Vukovara i onoga u što vjerujemo. Priča Vukovarskog križa je da je križ koji se 1991. nalazio u crkvi nakon rata pronađen među ruševinama i smećem. Pronašao ga je jedan od heroja ovoga grada i odnio do fra Gordana. Križ je bio oskvrnut, Isus nije imao ni nogu ni ruku, izrešetan mecima. Odlučili su da ga neće renovirati jer pokazuje pravu povijest grada i blaženi papa Ivan Pavao II. ga je blagoslovio u Osijeku. „"Isus je patio zajedno sa žrtvama, izgubio je i ruku i nogu da pokaže suosjećanje za ovaj grad,“ riječi su fra Gordana. Zaštitnik Vukovara sv.Bono čije su se relikvije nalazile u župnoj crkvi je krajem rata spaljen ispod kora, dvije koštice koje su ostale danas se nalaze na sporednom oltaru i čuvaju ga dva anđela. Crkva je obnovljena, ali dio desno od oltara ostao je netaknut nakon rata i neće se dirati kao i jedna od 22 rupa u zidu crkve u koju su agresori spremali staviti dinamit da bi raznijeli crkvu do temelja.
Riječi iz Evanđelja te nedjelje bile su prikladne:“ Tada im kaza: „Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.““ (Lk,21,5-19) Povjerenik za mlade zagrebačke nadbiskupije u homiliji je naglasio značenje ovoga grada i njegovih ljudi:“ U ovome gradu ne postoji kuća, ne postoji obitelj koja za slobodnu domovinu nije dala barem jednog člana. Na najgore načine ljudi su mučeni i gaženi do zadnjeg dostojanstva čovjeka, ali u tom mučeništvu i u toj krvi rođena je sloboda, zato je ona posebno vrijedna. Vi mladi se potrudite da se to nikada ne zaboravi, ali i da se nikada ne ponovi.“Nakon sv.mise, odlučili smo se spustiti do centra. U ulici u samom centru trenutno je u izgradnji cesta te je promet za vozila u tome dijelu zabranjen, ali za pješake slobodan. To je ulica u kojoj još ni jedna zgrada nije obnovljena, imate osjećaj da ste se vratili u ratno vrijeme, u pustoš, ruševine.....ali jedan detalj ulijeva nadu za ovu ulicu, ovaj grad. To je cvijeće na prozorima jedne razrušene zgrade. Gledajući u taj detalj mislima su mi prolazili stihovi:“Iz krvi i bola niknut će cvijeće.“ Doista, iz te pustoši i ruševina niče nada, niknula je sloboda ove domovine. Snagu ljubavi ništa ne može spriječiti da pobjedi. Pomolili smo se i uz bijeli vukovarski križ koji se izdiže nad gradom. S tog mjesta puca pogled na Dunav. Dunav zna puno tajni, čuva ih i dalje. Njime su pokušali plivati mnogi u nadi da će s druge strane pronaći spas, pa su pali u ruke okrutnih neprijatelja ili se utopili i njihova tijela nikada nisu nađena. Bilo je maglovito od studeni nad Dunavom i kao da se ponovno i ovim detaljom vraćamo u 91. Naš posljednji posjet bio je vukovarskoj bolnici. Osobno mi je to palo najteže. Mnogi hodočasnici nisu mogli ući dalje od vrata, mnogi nisu mogli gledati uvodni dokumentarac. Teško je ići hodnikom u kojem je bilo smješteno preko 200 ranjenika i njihove obitelji. Na pločicama hodnikom ispisana je kronologija događaja u Vukovaru kojeg je vodila dr.Bosanac iz kojeg se jasno vidi koliko je Vukovar apelirao na pomoć. Na pločicama nalaze se i imena odvedenih iz bolnice na Ovčaru. Postavljene su slike i video sadržaji točno na mjestima na kojima se trenutno nalaziš se ponovno vraćaš u to vrijeme i taj dan kad je Vukovar izdahnuo. Ulaskom u prostorije u kojima je sve ostalo kako je i bilo jednostavno zastaneš i preplavi te mješavina emocija. Lutke su od gipsa, ali je pribor isti, kreveti, inkubator za novorođenčad...ponovno su mi zapali detalji za oko. Par gipsanih lutki i beba u inkubatoru imaju krunice oko vrata pa me podsjetilo na riječi koje nam je rekao fra Gordan:“Mnogi su nosili krunice oko vrata, tu je bila snaga i vjera da ih Gospa čuva, mnogi su je nosili, a nisu je znali ni moliti, ali su vjerovali.“ Izašli smo iz bolnice, ali mislim da ne iste osobe kao što smo ušli, ali u smislu osjećaja. Branitelji su prikupljali potpise, znamo za što. Potpisali smo ih jer kako ne potpisati i ne sudjelovati u tome da taj narod ne mora ponovno gledati pismo s kojem su došli okrutni agresori. Kako reći majci koja je dala svoje sinove, udovici koja podiže djecu bez oca, djeci koja su odrasla na pričama o hrabrim očevima, kako njima ne pomoći svojim doprinosom? Ušli smo u autobus i pozdravljali grad Vukovar gledajući plakate sa natpisima VUKOWAR (war, eng.rat). Gledali smo kuće koje su se nalazile uz cestu dok smo napuštali grad, svaka je imala zastavu vani, sada stoje ponosno na prozorima i balkonima kuća, a pred 22 godine su ih agresori palili i gazili. Pitam se gdje je Vukovar našao snagu za oporavak u duhu, ali odgovor pronalazim u riječima Siniše Glavaševića :“ "I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

Dijana Beganović

Ispis E-mail

CookiesAccept