Božićna čestitka gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića

Written by Biskup Mile Bogović on . Posted in Propovijedi i poslanice

Dragi vjernici!
Lijepa je ona božićna pjesma: Ljubav Božja prevelika, primi pravu pût čovjeka. Pût ovdje znači tijelo. Dakle, Božja ljubav, koja je vječna nastanila se u našem ljudskom tijelu (usp. Iv 1, 14). Kako je sve nestalno i promjenljivo u ljudskom tijelu? I tu je vječna Ljubav uzela sebi stan! I poprimila je doista ljudska ograničenja i promjenljivost, ali ono što se nije mijenjalo, čemu je život u tom ljudskom tijelu ostao do kraja vjeran, bila je ljubav. Od početka pa sve do kraja svoga zemaljskog života Isus Krist, utjelovljena druga božanska osoba, Sin Božji, bio je vjerni svjedok Božje ljubavi na svakom koraku svoga zemaljskog puta, u svakom susretu s bratom čovjekom, u svakom trenutku svoga zemaljskog života.

Ovih dana pokrenuli smo službeno glasilo Crkve hrvatskih mučenika koje smo nazvali Hrvatska vjernost. Božić koji je pred nama pruža nam odgovor što je zapravo, vjernost. Vjeran znači ujedno i stalan, dosljedan u početnoj odluci. Dakako, kada se piše božićna čestitka onda treba misliti na koji način je Bog vjeran čovjeku. Kad ne bi bilo te vjernosti Boga prema čovjeku, teško bismo i mogli uopće govoriti što je to vjernost. Nestalnost i prevrtljivost ljudska tako je velika da je lako povjerovati kako vjernost uopće nije primjerena ljudskoj naravi. Bog je od vijeka bio vjeran u svojoj ljubavi prema čovjeku, ali čovjeku ta ljubav nije bila tako uočljiva i prepoznatljiva sve dok se nije pojavila u tijelu, sve dok ona nije bila izložena našim ljudskim ugroženostima. No i u svim ugroženostima ljudskoga tijela, Bog je uvijek ostao vjeran čovjeku, u svakom času i u svakoj prilici.

Bog tu svoju vjernost očituje već u samom utjelovljenju. Ponizi samoga sebe i postade čovjekom. Ljubav će prihvati i poniženje samo da bude lakše shvaćena i prihvaćena; vjerna ljubav pokrenut će neograničenog Boga da prihvati život u ljudskoj ograničenosti. Ne bi bilo prihvaćanja tog poniženja da nije bilo Božje ljubavi prema čovjeku.
Vidimo kako je ta ljubav ustrajna, vjerna i onda kada utjelovljeni Sin Božji nema prikladnog prihvatilišta među ljudima i rađa se u „neljudskim“ okolnostima jedne štale. Ni pred tim neprilikama ljubav prema čovjeku nije se zaustavila. Nije ustuknula ni u slučajevima kada nije bila svuda dobro prihvaćena, pače ni onda kada je bila izložena Herodovoj mržnji s ubilačkim planovima. Ljubav se uklonila toj mržnji, ali nije ustuknula i prestala ljubiti čovjeka. Ostala je vjerna svjedočeći do kraja, da u svim varijantama ljudskog života pokaže što to znači vjerno i vječno ljubiti čovjeka. Zacijelo, Božja vjernost i dosljednost u ljubavi prema čovjeku ne bi imale razloga očitovati se u ljudskoj ograničenosti kada među ljudima ne bi bilo onih koji žele biti otvoreni susretu s tom Božjom utjelovljenom ljubavlju. Tu otvorenost Bog je svakako doživio kod Marije i Josipa, kod šimuna i Ane. Oni su brzo prepoznali očitovanje Božje ljubavi u Novorođenome. Sigurno je još bilo takvih koji su u otvorenosti svoje duše čekali i vapili za svetom nebeskom rosom ljubavi Božje. Oni su je prepoznali i nastojali joj odgovoriti svojom vjernošću. I bogobojazne pastire zahvatila je ta nebeska snaga ljubavi, iako im je još mnogo trebalo da bi dohvatili dimenzije Božjeg silaska u ljudsko tijelo, među ljude. Privlačnost tog govora dosljedne Božje ljubavi, koja je u „zemlji Judinoj“ primila tijelo, osjetili su udaljeni mudraci s istoka i došli su joj se pokloniti.

I tako se ta dosljedna i vjerna ljubav Božja prema čovjeku izražavala sve jasnije i jasnije svakim korakom Isusa Krista, a najjasnije zabljesnula upravo u onom momentu kada je na križu u potpunosti postala skrivena Božja veličina a očitovana ljudska nemoć i slabost. Svemogući Bog nije želio da budu uvijek vidljiva njegovi svemoć i njegova vječnost, njegova uzvišenost i ljepota, ali u svakom činu utjelovljenog Boga Isusa Krista, od rođenja pa sve do Kalvarije, mogla se jasno očitati vjerna Božja ljubav prema čovjeku; ljubav koja pronalazi nevjerojatan ali snažan način predanosti za čovjeka, da sam Bog uzima ljudsko tijelo, rađa se u skrovitom i neuglednom mjestu, nemoćan je i potreban ljudske pažnje i pomoći. Prihvatio je ta ograničenja, ali nije nikada želio ograničiti svoju ljubav prema svakom čovjeku. Naprotiv, svakome želi biti životni pomoćnik i spasitelj.

U ovoj Godini duhovnih zanja molimo se Gospodaru žetve da pošalje na ove naše njive vjerne djelatnike i svjedoke takve ljubavi Božje prema svakom čovjeku, prema ovom našem čovjeku na području Gospićko-senjske biskupije. Božić nam ujedno pokazuje što možemo mijenjati, a čemu trebamo biti stalno vjerni, u čemu trebamo biti dosljedni i ustrajni. Neka svaki vjernik ovog Božića još bolje uoči tu Božju vjernost u ljubavi i neka u istom duhu pokuša odgovoriti i Bogu i svome bratu s kojim živi. čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu želi vjernicima svoje biskupije i svima drugima do koga dođe ova moja božićna poruka i čestitka.

+ Mile Bogović
Biskup gospićko-senjski
U Gospiću, na prvu nedjelju Došašća 2006. godine.

Božićna čestitka!

Vječna ljubav izložena ograničenostima ljudskog tijela
Dragi čitatelji Hrvatske vjernosti!
Lijepa je ona božićna pjesma: Ljubav Božja prevelika, primi pravu put čovjeka. Put ovdje znači tijelo. Dakle, Božja ljubav, koja je vječna nastanila se u našem ljudskom tijelu (usp. Iv 1, 14). Kako je sve nestalno i promjenljivo u ljudskom tijelu. I tu je vječna Ljubav uzela sebi stan! I doista je poprimila ljudska ograničenja i promjenljivost, ali ono što se nije mijenjalo, čemu je život u tom ljudskom tijelu ostao do kraja vjeran, bila je ljubav. Od početka pa do kraja svoga zemaljskog života Isus Krist, utjelovljena druga božanska osoba, Sin Božji, bio je vjerni svjedok Božje ljubavi na svakom koraku svoga zemaljskog puta, u svakom času svoga zemaljskog života. <7p>

Ovih dana pokrenuli smo službeno glasilo Crkve hrvatskih mučenika koje smo nazvali Hrvatska vjernost. Božić koji je pred nama pruža nam priliku da objasnimo što to zapravo znači vjernost. Vjeran znači ujedno i stalan, dosljedan u početnoj odluci. Dakako kada se piše božićna čestitka onda treba misliti na koji način je Bog vjeran čovjeku. Kad ne bi bilo te vjernost Boga prema čovjeku, teško bismo i mogli uopće govoriti što je to vjernost. Nestalnost i prevrtljivost ljudska tako je velika da je lako povjerovati da je vjernost uopće nešto primjereno ljudskoj naravi. Bog je bio od vijeka vjeran u svojoj ljubavi prema čovjeku, ali čovjeku ta ljubav nije bila tako uočljiva i prepoznatljiva sve dok se nije pojavila u tijelu, sve dok ona nije bila izložena našim ljudskim ugroženostima. No i u ljudskom ugroženom tijelu i životu Bog je ostao vjeran čovjeku u svakom času i svakom prilikom.

Bog je vjeran već u samom utjelovljenju. Ponizi samoga sebe i postade čovjekom. Ljubav će prihvati i poniženje samo da bude lakše shvaćena i prihvaćena. Ne bi bilo prihvaćanja toga poniženja da nije bilo Božje ljubavi prema čovjeku.

Vidimo poslije da je ta ljubav ustrajna, vjerna i onda kada utjelovljeni Sin Božji nema prikladnog prihvatilišta na među ljudima i rađa se u „neljudskim“ okolnostima jedne štale. Ni pred tim neprilikama ljubav prema čovjeku nije se zaustavila.

Ne samo da nije svuda dobro prihvaćena, ljubav Božja izložena je Herodovoj mržnji s ubilačkim planovima. Ljubav se je uklonila toj mržnji, ali nije ustuknula i prestala ljubiti čovjeka. Ostala je vjerna da do kraja svjedoči, da u svim varijantama ljudskog života pokaže što to znači vjerno i vječno ljubiti čovjeka.
Zacijelo da ta Božja vjernost i dosljedna ljubav prema čovjeku ne bi imala razloga očitovati se u ljudskoj ograničenosti kada među ljudima ne bi bilo onih koji žele biti otvoreni susretu s tom Božjom utjelovljenom ljubavlju. Tu otvorenost Bog je svakako doživio kod Marije i Josipa, kod šimuna i Ane. Oni su brzo prepoznali očitovanje Božje ljubavi u Novorođenome. Zacijelo je još bilo dosta takvih koji su o otvorenosti svoje duše čekali i vapili za svetom nebeskom rosom ljubavi Božje. Oni su je prepoznali i nastojali da joj odgovore svojom vjernošću. I bogobojazne pastire zahvatila je ta nebeska snaga ljubavi, iako im je još mnogo trebalo da dohvate dimenzije Božjeg silaska u ljudsko tijelo, među ljude. Privlačnost toga govora dosljedne Božje ljubavi, koja je u „zemlji Judinoj“ primila tijelo osjetili su udaljeni mudraci s istoka i došli da joj se poklone.

I tako se ta dosljedna i vjerna ljubav Božja prema čovjeku izražavala sve jasnije i jasnije kroz svaki korak Isusa Krista, a najjasnije zabljesnula upravo u onom času kada je u potpunosti bila skrivena Božja veličina a očitovana ljudska nemoć i slabost u Isusu Kristu. Svemogući Bog nije želio da uvijek bude vidljiva njegova svemoć i njegova vječnost, njegova uzvišenost i ljepota, ali u svakom činu utjelovljenog Boga Isusa Krista, od rođenja pa do Kalvarije mogla se jasno očitati vjerna Božja ljubav prema čovjeku; ljubav koja pronalazi nevjerojatan ali snažan način u pokazivanju brige za čovjeka , da sam Bog uzima ljudsko tijelo, da se rađa u skrovitom i neuglednom mjestu, da je nemoćan potreban ljudske pažnje i pomoći. Sva je ta ograničenja prihvatio, ali nije nikada želio ograničiti svoju ljubav prema svakom čovjeku, svakome želi biti životni pomoćnik i spasitelj. Božić nam ujedno pokazuje što možemo mijenjati, a čemu trebamo biti stalno vjerni, u čemu trebamo biti dosljedni i ustrajni.

Neka svaki vjernik ovoga Božića još bolje uoči tu Božju vjernost u ljubavi i neka u istom duhu pokuša odgovoriti i Bogu i svome bratu s kojim živi. čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu želi vam

U Gospiću, na prvu nedjelju Došašća 2006. godine.

Dragi čitatelji i prijatelji!
Javljamo vam se na nov način. Zahvaljujući vlasniku i uredništvu „Vile Velebita“ do sada su dva broja tog časopisa bila u cijelosti posvećena projektu Crkve hrvatskih mučenika. Budući da „Vila Velebita“ želi svojim čitateljima ponuditi i druge sadržaje, dogovorili smo se da u brojevima koji slijede – sve dok se to bude pokazalo prikladnim – tematika o Crkvi hrvatskih mučenika bude u posebno prilogu s vlastitim naslovom i vlastitim uredništvom. Naslov priloga je: Hrvatska vjernost – glasilo Crkve hrvatskih mučenika.
Zašto: Hrvatska vjernost?
Tražeći najpogodniji naslov za glasilo Crkve hrvatskih mučenika, učinio nam se taj naslov najbolji. Biti vjeran jest vlastitost koja je u objavi Isusa Krista spasonosni vez kojim se pali čovjek može dignuti do vrhunca svojih dometa – do vječne sreće u krilu Očevu. Krist je pak svoje apostole i učenike vodio i poučavao da i oni u svijetu mogu biti svjedoci: Bit ćete mi svjedoci! (Dj 1, 8) I najveći su u Crkvi bili oni bili vjerni svjedoci do kraja – mučenici. Nije njihovo svjedočanstvo bilo vezano za jedan ili više događaja, nego za cijeli jedan život koji je od početka do kraja bio očitovanje one ljubavi koju Bog ima prema čovjeku. U Kristu je ta ljubav bila vidljiva jer je bila u ljudskom tijelu. Svjedočanstvo, naime, nije bilo dovoljno dati govorom ili pismom (riječima), nego životom. Vjerno svjedočanstvo, dakle, u kršćanskom smislu ne može se dati ako u njemu nema njegove bitne vlastitosti – ljubavi. Gdje toga nema prekida se onaj vez s vječnošću, s Bogom. Tu je onda krivo svjedočanstvo, ne istina nego laž, ne vjernost nego pronevjera (izdajstvo).

Kršćanin se na krštenju obvezao da će biti vjerni svjedok u Kristovu duhu. No ljubav je Božja razlivena na sva stvorenja. Zato i nekršćanin može biti svjedok bratske ljubavi time što se zalaže za dobro svoje braće, što se bori za njihovu slobodu i mir.
Vjernost, dakle, znači biti ustrajan, dosljedan, stalan, ali ne u bilo čemu. Netko može bit ustrajan, dosljedan i stalan u zlu, mržnji, nepravdi. Prava vjernost ne može biti odijeljena od ljubavi. Ona može biti nesavršena, jer je nesavršeno svako ljudsko djelo, ali ne može postojati ako nema u njoj ljubavi, odnosno ona postoji samo onoliko koliko ima te osobine. To znači da istinska vjernost postoji svagdje gdje je ljubav prema čovjeku, makar svjedok takve vjernosti i ne bio kršćanin. Dakako, vjerni svjedok u savršenom smislu je samo Isus Krist jer je on savršeno svjedočio sa samoga Boga – koji je Ljubav.

Crkva je u svojoj dugoj povijesti svoje vjerne svjedoke doista cijenila kao dragocjeno biserje. To je njezina dragocjena ogrlica. Popisivala ih, okupljala se na mjesta njihove žrtve, bilježila dane njihova stradanja (tako je nastao kalendar!).
I mi imamo takvih velikana. Na naslovnoj stranici ovog broja Hrvatske vjernosti vidimo u sredini Meštrovićev lik Hrvatske povijesti ili Hrvatske domovine. Lice te naše Domovine obasjano je mučeničkim sjajem naših vjernih svjedoka. To je naša dragocjena ogrlica. Želimo da današnji i sutrašnji naraštaj bude obasjan tim svjetlom jer jedino se tako može čuvati nacionalni, vjerski i kulturni identitet naroda na ovim prostorima.

Kada govorimo o hrvatskoj vjernosti, mislimo na sve Hrvate, u domovini i inozemstvu. Ali ne samo na njih. Mislimo i na sve pripadnike drugih narodnosti koji su na ovim prostorima dali svjedočanstvo svoje vjere i čovjekoljublja prema svojim suvremenicima i prema onima koji će na ovim prostorima živjeti poslije njih.
Bilo je više preporuka da se u naš medijski prostor pošalje jedan časopis, ili jedne novine, koji bi gajio odgovornost, postojanost i vjernost nasuprot duhu koji ne priznaje neke stavove i tradicionalne vrednote nego u teoriji i praksi ne prihvaća privrženost ni vjeri ni naciji, niti u praksi poštuje ikakav svjetonazor. Osjećamo da je tako nešto potrebno, ali na takvu potrebu ne možemo kroz ovaj časopis odgovoriti. Bit će nam drago ako uspijemo i tome dati naš skromni prilog.

Mile Bogović

Ispis