bener

Odgoj za glavna zvanja

(roditeljskim vijećima u katoličkim školama, Krasno 14. X. 06.)

Dragi roditelji i poglavari!
Najprije želim pozdraviti ideju da se roditelji sustavno uključe u odgojno-obrazovni proces naših katoličkih škola. To bi trebalo biti redovna pojava koja proizlazi iz same naravi obitelji i škole, kojima je osnovna zadaća da osposobe mladog čovjeka za život u raznim zvanjima. Svako od zvanja treba biti društveno korisno. Vi ste o tome već govorili i nastavit ćete taj govor. I ja se ovim riječima želim uključiti u takvo promišljanje.

Kršćanin svaki posao započinje: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ U Presvetom Trojstvu otkrivena nam je formula zajedništva i sreće. Zato je Isus naredio apostolima da u to ime krste sve koji povjeruju. Osnova je zajedništva međusobno predanje osoba. Ono je savršeno u Presvetom Trojstvu, a od ljudskih zajednica najbliže mu je obitelj. U ovo nekoliko redaka želim skrenuti vašu pozornost upravo na taj odnos: Presveto Trojstvo-obitelj-društvo jer je tu, na toj liniji osnova za rast u svakom ljudskom zvanju, pri čemu nam pomaže i školovanje.

Mogli bismo reći da postoje dvije glavne škole: obiteljska i ona izvan obitelji. Da je obiteljska škola važnija vidi se i po tome što je stoljećima ona bila jedina. Otac je učio sina sve što treba znati za život, a majka kćer. Sin u biti i nije trebao znati nešto drugo od onoga što je znao otac. To vrijedi i za kći u odnosu prema majci. Današnji Papa posebno je istaknuo važnu ulogu djedova i baka u toj obiteljskoj školi. Ključni predmeti u toj školi bili su: za sina kako naučiti biti otac, a za kći kako naučiti biti majka. Rasti od toga da si u potpunosti potreban drugoga do toga da se u potpunosti predaješ drugome. Nigdje se to ne može bolje naučiti nego u obitelji. Tu se najbolje uči kako poučavati drugoga i kako primati pouku. U toj školi uči se odnos roditelja prema djeci, djece prema roditeljima, odnos starijega prema mlađemu, zdravoga prema bolesnome, jakoga prema slabome. I sve ono drugo što omogućuje da se različitosti usklade u jednu obiteljsku cjelinu. Ti „predmeti“ su zacijelo važni za život, a neće se nigdje bolje naučiti nego u toj obiteljskoj školi. Zato je obitelj i dalje ona temeljna i nužna „školska ustanova“, a druge mogu biti korisne, mogu korisno nadograditi na ono što je u obitelji već učinjeno, ali ne mogu nadomjestiti, odnosno učiniti suvišnom tu obiteljsku školu.

često slušamo kako nam za brži društveni napredak nedostaju neka zanimanja i zvanja. To je bez sumnje točno. Pri tome kao da se zaboravlja na temeljna ljudska zvanja. To su: očinstvo, majčinstvo i sinovstvo (kćerstvo). Sva druga zvanja postoje i razvija su iz tih. Ne samo roditelji i djeca, nego i nastavnici, ravnatelji škola i župnici trebaju ta zvanja pretpostaviti svima drugima. Nijedno obrazovanje ne može zadovoljiti ako o tim zvanjima ne vodi računa.

Glavna naobrazba za ta zvanja stiče se u obitelji, ali joj u sve složenijim prilikama u mnogočemu pomaže Crkva preko vjeronaučne pouke i država preko raznih vrsta škola. Zahvaljujemo Bogu što su se u nas stekli uvjeti da sve te tri ustanove mogu surađivati. Dugo je ta suradnja bila otežavana, a nerijetko i onemogućivana.

Veliki papa Ivan Pavao II. osjetio je važnost tih temeljnih zvanja kada je na prijelazu u treće tisućljeće pozvao sve kršćane da se za odnose unutar ljudske obitelji (zajednice) stalno napajaju onim odnosima koji su unutar božanske zajednice – Presvetog Trojstva.

Učili smo da je istina o Presvetom Trojstvu tajna vjere, što znači da tu istinu nismo u stanju proniknuti do kraja, no objavljeno nam je ono za nas najvažnije: sve tri osobe unutar Presvetog Trojstva, Otac, Sin i Duh Sveti, međusobno se jedna drugoj u potpunosti daruju. Tu je razlog njihove vječnosti i blaženstva.

Ako je čovjek slika Božja, nisu li u njega uslikani i ti odnosi? I među ljudima je život najbogatiji ondje gdje je najjače izraženo međusobno darivanje. A to je, dragi roditelji, najprisutnije unutar obitelji gdje su tri glavna odnosa/zvanja: otac, majka, dijete (sin/kći). Crkva želi taj odnos učvrstiti u obitelji i proširiti na širu zajednicu, a škola ima zadaću da se ti odnosi mogu lakše primijeniti u različitim i složenim sredinama.

S vremenom su nastale potrebe za raznim zanimanjima za koje se nije moglo dobiti dovoljno znanja unutar obitelji. Tada priskaču roditeljima u pomoć razne škole. Danas je školstvo veoma razgranato. U školi se učenici pripremaju kako bi se uspješno nosili s teškoćama u kojima žive ili će živjeti. Nakon osnovnog obrazovanja izabrat će neko životno zvanje za koje će se opet moći osposobljavati u posebnim školama. No, ni vi, dragi roditelji, kada dijete šaljete u školu nemojte misliti da ondje treba promijeniti odnos prema drugima. Ono treba ostati djetinje poučljivo prema starijima: učiteljima i nastavnicima. Vi pak nastavnici i odgojitelji, nemojte misliti da vaša pouka može i treba nadomjestiti ono što su djeca donijela iz obitelji. Vaša pouka treba im pomoći da rastu kako bi mogli biti što veći dar široj zajednici, kako bi se prema njoj mogli odnositi očinski i majčinski. Vi trebate razvijati i nadograđivati na onome što je od temeljnih vrjednota dijete donijelo iz obitelji. Najuspješnija će dogradnja biti ako tijesno surađujete s roditeljima.

U rječnicima su riječi: otac, majka, sin-kći najsiromašnije obrađeni, jer se misli da je to općepoznato. Ako već treba neko tumačenje, onda se reče da je otac roditelj muškoga, a majka roditelj ženskoga spola; sin je dijete muškoga, a kći ženskoga spola. Bez sumnje da je kategorija spola ključna za "trojstveni" odnos među ljudima, ali je veoma važno shvatiti bitni sadržaj tih odnosa.

Složit ćemo se da je bitno za očinstvo i majčinstvo da želi imati dijete i da mu želi pripremiti uvjete u kojima će sin ili kći moći rasti. Govoreći slikovito: otac se brine da sin ima siguran dom. Prirodno je da muškarac od sinovstva raste prema očinstvu. No ni onaj koji ili ne može biti tjelesni otac ili se toga odrekao, ne smije se odreći bitnog sadržaja očinstva: omogućivati drugima da od tebe, uz tebe i po tebi rastu. U tom smislu valja gledati i ulogu učitelja, nastavnika, profesora, odgojitelja. S tog vida gledanja lako uočavamo i neke uzroke društvene krize: premalo je "očinske i majčinske“ relacije (odnosa) u društvu i zato je ono siromašno, unatoč brojnosti i raznovrsnosti zvanja te materijalnog bogatstva. Premalo se očinskog i majčinskog osjećaja ugrađuje u razna zvanja. Razne specijalizacije i usavršavanja u uskoj struci mogu postati (tehničke) vještine u kojima je oslabio osjećaj za služenje čovjeku. Kako kaže sveti Pavao: Znanje napuhuje, ljubav izgrađuje.

Tu valja također reći da očinske i majčinske osjećaje može imati i onaj koji nije tjelesni otac ili majka; pače – po kršćanskom shvaćanju – čovjek se smije u nekim prilikama zbog viših ciljeva odreći tjelesnog očinstva (a nipošto zbog nižih!). Netko se može očinski i majčinski odnositi prema svojoj sredini iako nije tjelesni otac ili majka. Spomenuti papa Ivan Pavao II. itekako je imao očinske odnose prema ljudima iako nije bio zasnovao obitelj. I tjelesnog se majčinstva može netko odreći samo zbog viših ciljeva. Majka Tereza nije zanemarila svoj majčinski osjećaj kada se odrekla tjelesnog majčinstva.

Veoma je poučno da su sinovski i očinski odnosi unutar Presvetog Trojstva trajni odnosi. Trajan osjećaj dara gaji i trajan osjećaj zahvalnosti. Ondje gdje se očituje plaćenički odnos, gdje se gubi osjećaj dara, gubi se i osjećaj zahvalnosti i sinovske odanosti. Ako učenici dobiju dojam da je odnos učitelja i nastavnika prema njima uvjetovan isključivo visinom plaće, zatajilo je ono temeljno zvanje – i očinsko i sinovsko.

Nema sumnje da sigurnost i zadovoljstvo ljudskoga roda najviše ovise o ta tri zvanja: očinstvo, majčinstvo i sinovstvo-kćerstvo. Sva druga zvanja za koja nas razne škole pripremaju trebaju rasti na tim temeljnim zvanjima. I dobro bi bilo da se svaki od nas najozbiljnije zapita kako ostvaruje tu svoju temeljnu relaciju-zvanje: roditelji i djeca u obitelji; župnik i vjernici u župi, nastavnici i učenici u školi.

Vratimo se projektu obnove svijeta koji je zacrtao Ivan Pavao II. On nas je pozvao da se na temelju odnosa unutar Presvetog Trojstva učimo kako biti otac, majka, sin/kći. Zato je na pragu novog stoljeća i tisućljeća odredio da se vjernici pripremaju za novo vrijeme razmišljajući o osobama Presvetog Trojstva: Godina Boga Oca, Godina Boga Sina i Godina Duha Svetoga, tj. treba se učiti kako biti otac, kako biti sin i kako biti međusobno povezan (ljubav Duha Svetoga). Ako ne zataje ti temeljni odnosi, lako ćemo osposobljavati u školama i druga zvanja potrebna današnjem čovjeku i društvu.

Obiteljska i sve druge škole imaju trojstvenu zadaću, tj. da u društvu izgrađuju one odnose koje su u Ocu i Sinu i Duhu Svetome, koji su po utjelovljenu, životu, smrti i uskrsnuću Sina Božjega ugrađeni u ljudsku zajednicu kao najbolja formula zajedništva, kao svjetlo koje osvjetljava naš put prema punoj istini i životu.

Živjeti tu trojstvenu dimenziju u ljudskom društvu praktički znači biti spreman umrijeti za drugoga. Vrhunac ljudskoga rasta je upravo ta spremnost, to potpuno predanje. Isus je taj vrhunac ne samo dorastao, nego je doista i umro za nas. (Unutar Presvetog Trojstva potpuno predanje osobe osobi ne dotiče smrt, nego je izvor životni!). Taj vrhunac dosegnut je za pojedinca u njegovu mučeništvu. Zato je Crkva uzimala za uzore ta svoja vrhunska dostignuća i stavljala ih u svoje kalendare – popise uzora vjernosti ljubavi prema Bogu i braći do kraja. Zato je Ivan Pavao II. na prijelazu u novo stoljeće i tisućljeće pozvao sve narode da popišu upravo svoje mučenike i da im oni budu uzori u vremenu u koje ulaze. Nije pozvao da uzmu za uzore ni političare, ni športaše, ni glumce, pače ni znanstvenike, ni umjetnike! Mi smo se odazvali na taj poziv i napravili projekt crkve hrvatskih mučenika. Nije to tek projekt jedne građevine, nego poglavito projekt duhovnog rasta našega naroda. Tu ideju ugradili smo i u svoj kalendar za iduću godinu: Mučenički sjaj na licu Hrvatske. Posebno će nam biti drago ako taj kalendar, taj popis uzora bude u svakoj našoj katoličkoj školi. Mučenici su dosegli vrhunce prema kojima treba voditi svaki kršćanski odgoj.

IspisE-mail

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.