bener

Petar Kružić - 470 g. od smrti

470. obljetnica smrti Petra Kružića (1537. - 2007.),

Trsat, 11. ožujka 2007.

 

{tab=1.} Danas smo se okupili kod Gospe Trsatske da odamo počast jednom ratniku. Nije samo to razlog da smo se našli ovdje što je sagradio stube, pa čak ni to što mu je ovdje grob. Kružić nas je privukao na ovo mjesto jer je u nama prisutna svijest o njemu kao branitelju. Veliki i neustrašivi ratnik zacijelo je i sam često molio: Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice, Gospo Trsatska!

U ono vrijeme sveopće ugroženosti često su Mariju umjetnici predstavljali kako svojim plaštom štiti sve vrste ugroženog naroda. Zacijelo je i na ovom mjestu jačao svoju želju da i on bude drugima branitelj i zaštitnik.

Ne zna se gdje je rođen Petar Kružić. Ima mišljenja da je rođen u lapačkom kraju u mjestu Kruge, od čega i prezime Kružić. Drugo je mišljenje da je upravo s Trsata jer je vezan uz ovo mjesto i svetište, a u okolici i danas ima prezimena Kružić. Treće je mišljenje da potječe iz Istre. Ne zna se kada je rođen, ali se znade da je stradao 12. ožujka 1537. kada je došao u obranu Klisa. Svakako je njegovo ime povezivalo sve krajeve od Istre preko Trsata i Senja do Klisa. On je središnja osoba one skupine koja će formirati jedan poseban način obrane Hrvatske i biti čitavo stoljeće snažan čimbenik u „predziđu kršćanstva" na ovom našem području. Poznati su pod imenom uskoci, odnosno senjski uskoci, jer je nakon pad Klisa 1537. njihovo središte i uporište bilo u Senju.

{tab=2.}Pitat ćete se ima li u svemu tome propovjedničke građe, jer je na meni da održim propovijed, a ne povijesno predavanje. Odgovaram da ima dosta pobuda u tom vremenu, a posebno u životu i stradanju Petra Kružića, koji je poginuo na sutrašnji dan pred 470 godina pod Klisom.

Kružić je bio nepismen čovjek, ali se i pored toga podigao do jedne od značajnijih osoba u našoj povijesti u prvoj polovici 16. stoljeća. Možemo reći da je na tom njegovom usponu bilo poteza zbog kojih ga ne trebamo veličati. Došao je u sukob i s crkvenim i svjetovnim vlastima. Senjski biskup ga je jedno vrijeme izopćio iz Crkve, a kralj Ferdinand ga zatvorio. Ima mišljenja da se nije najbolje ponio prema biskupu i banu Berislaviću u vrijeme kada je bio opkoljen na Plješivici od turske vojske. Dovoljno razloga da ga se osudi po ključu kako danas znamo osuđivati branitelje.

{tab=3.}No i pored toga ima još više razloga da budemo ponosni na njega. Taj ponos želio bih još više u vama probuditi. Ja ću iznijeti samo dvije vrline  koje zaslužuju da budu trajno ugrađene u našu memoriju, u naše sjećanje. To su:

            a. nije se opustio i prepustio vremenu i prilikama, nego se izložio i založio za dobro svojih suvremenika;

            b. bio je branitelj. Stao je u obranu nemoćnih i ugroženih

Te njegove osobine nemaju samo usko nacionalnu, hrvatsku vrijednost, one su opće ljudske i kršćanske vrijednosti. I zato je dobro da se o njima progovori i u jednoj propovijedi, u jednom svetištu.

a. Kružićevo vrijeme bilo je ispunjeno opasnostima na svim razinama. Posebno je nesigurno i opasno bilo živjeti na prostorima koji su bili izloženi stalnim turskim napadima i pljačkama. To je bilo cijelo hrvatsko područje koje već nije bilo već zauzeto. Mogao je Kružić tražiti svoj mirni kut negdje u zavjetrini, otići u inozemstvo, dogovoriti se s jačim i prihvatiti njegove uvjete. Mogao je naći pogodno mjesto gdje bi poput neplodne smokve širio svoje grane, ne dajući nikakva ploda. Mogao je reći: ništa se ne može, prilike su takve, što ja tu mogu, neka voda nosi sve. Kružić nije krenuo u tom smjeru. On je poput Mojsija osjetio nevolju naroda svoga i prihvatio njegov križ na svoja leđa. To je važno za svakoga koji je na vodstvenom položaju: da sluša kako je njegovu narodu i da na svoja leđa prihvati obveze koje su potrebne. Morao je Mojsije slušati i glas faraona, ali da je samo taj glas slušao ne bi mogao voditi svoj narod. Kružićev kršćanski i ljudski osjećaj nije mu dopustio da se opusti i prepusti, nego da se izloži i založi. Odgovoran je i za svoga bližnjega. Darove koje je primio treba znati odgovorno koristiti. On je krenuo, dakle, težim putem, napornim putem zato da bi drugima svojim životom stvorio više sigurnosti, da bi drugima stvorio zaklon i mir. To simboliziraju i njegove stube: ne opustiti se i prepustiti, nego se penjati, savladavati uspone, tražiti izlaze u teškoćama svoga brata. Zar ne treba i danas isticati, i u Crkvi i u društvu, takve vrline?

b. Kružić je dragovoljno prihvatio ulogu i službu branitelja: braniti Klis, braniti Senj, braniti ugroženi narod duž cijele hrvatsko-turske granice.  Takvi ljudi naći će u svako vrijeme načina kako razviti svoju braniteljsku želju na bilo koji način. Kružić je u ono vrijeme procijenio da će se ta braniteljska želja najbolje očitovati ako u ratu prihvati ulogu ratnika. Svako vrijeme pruža svoju sliku branitelja. Jednom to znači uzeti u ruke pero, drugi put mač, treći put plug itd. Ima vremena kada te ljubav prema tvome bližnjemu navodi da uzmeš i oružje u ruke. U njegovo vrijeme trebalo je ratnika. Zar nije trebalo da se netko prihvati, u interesu naroda, da se netko prihvati toga posla? Turci su tada govorili da branitelji uopće nisu potrebni. Imamo i danas takvih koji govore da 1991. Hrvatsku i nije trebalo braniti.

Prihvatiti ulogu branitelja doista je vrlina nad vrlinama. To je tako nešto uzvišeno da je i Isus obećao svojim apostolima i onima koji povjeruju evanđelju da će im poslati Branitelja. Time je on obilježio ulogu Duha Svetoga u Crkvi. On je Branitelj. Bilo bi neumjesno poistovjetiti ulogu branitelja Duha Svetoga s ulogom Kružića ili naših branitelja, ali nije neumjesno tražiti tu neku sličnost. Stati u obranu svoga brata kad je napadnut - to je božanska osobina i ljudska vrlina.

Ratno stanje je vrijeme kada su branitelji potrebni, jer je mnogo tada ugroženih i na različite su načine ugroženi. Jasno je da će napadač reći da su branitelji nepotrebni, odnosno nastojat će njih kažnjavati. No ratno stanje je i vrijeme kada su jake napasti da se braniteljstvo pretvori u napadanje. Nije uvijek lako uočiti granicu između obrane i napada - to je božanska osobina i ljudska vrlina.  

{tab=4.}Pogledajmo zato osobine napadačkog i braniteljskog mentaliteta.

a. Napadački mentalitet ide za tim da se na drugoj strani uočavaju samo slabe strane. što manje dobra a više zla, veći je razlog za napad. Treba stvoriti dojam da na drugoj strani i nema dobra. Zato se napadom samo dobiva jer se time zlo uklanja. Napadač sužava vrijednost onoga kojeg napada na ono što ne valja, na ono što treba uništiti. Cjelina ga ne zanima. Nastaje potreba za više zloće na drugoj strani. Onda se ona povećava i umnaža. Prisjetite se kakva je bila predratna propaganda o hrvatskom narodu i hrvatskoj državi (genocidan narod i zločinačka država!). To je napadački mentalitet  koji ima za cilj uništavanje.

Takav mentalitet dolazi do izražaja i u vrijeme kada oružje miruje. I tada se drugim sredstvima ističu negativnosti onoga kojega se želi napasti. Dobro je razrađen sustav optuživanja, a nerazvijen osjećaj za praštanje.  Cilj je isti kao i u ratu, samo što su metode drukčije. Uvijek se moglo razjariti svjetinu da traži krv; uvijek će biti Pilata koji time opravdavati svoje osude nedužnih.

Danas ne slušamo pucnjavu topova i pušaka, ali i dalje smo svi u napasti da olako sudimo i osuđujemo svoju braću, a teško nam je javno stati u njihovu obranu. Neki smatraju da su stekli pravo da i javno pucaju po ljudima jer da postoji opravdana sumnja da su počinili nešto zlo. I krenu nemilosrdne postrojbe da obračunaju s njime. često s novinskih stupaca i s TV ekrana čuju žestoki rafali po ljudima kojima nije dokazana krivica. Ljudi su nemoćni, skrivaju se od drugih, ranjene duše liježu i ustaju. Prijatelji ih napuštaju. Dobro je da nas smeta ubijanje pasa, ali se još više trebamo zgroziti kada se često puca  i ranjava nevine ljude.

Trebalo je hrabrosti Kružiću da se suprotstavlja stalnim napadima do zuba naoružanom neprijatelju. Znajmo se i mi danas moliti s Kružićem: Gospo Trsatska, jačala si volju Kružićevu da brani ugroženi narod; daj i nam snagu da uvijek stanemo u obranu onih na koje se nemilosrdno puca u našim sredinama! Daj da budemo branitelji svoje braće.

b. Braniteljski mentalitet ide za tim da se zaštiti ugroženo dobro: pravda, sloboda, mir; tj. da se ljudima osigura pravda, život u slobodi i miru. Branitelj gleda ljude i vrijednosti koje treba zaštititi, spasiti. Kod branitelja je razvijen osjećaj spremnosti na opraštanje i za zaštitu vrijednosti koje napadač posjeduje.

Za taj osjećaj nije potrebno veliko znanje. Kružić je bio nepismen. Poznato nam je da prve redove obrane napadnutih u Domovinskom ratu nisu ispunili oni najškolovaniji. Ne javljaju se tako brzo ni sada kada se ranjava bez oružja. Vidimo da neki visoko školovani kadrovi govore da i nije važno jesi li bio branitelj ili napadač, dapače da pojam napadača i ne postoji u međunarodnom pravu. Pokazuje se snaga istočnog grijeha: mnogi smatraju da imaju pravo uzeti ulogu Boga i određivati što je dobro a što zlo.

Biti napadač nešto je nečasno i za osudu; biti branitelj to je časno i za svaku pohvalu. Zato je i Isus zbog načina djelovanja Duha Svetoga u svijet nazvao ga Braniteljem.

Dakako da se braniteljem ne postaje samo lijepljenjem etiketa uz neko ime. No društvo koje ne pravi razliku između obrane i napada slijepo je za razliku između dobra i zla. U tu krizu  upalo je ovo vrijeme, a mi osjećamo i te kako posljedice takvih nejasnoća.

{tab=5.} Mi ne znamo je li i u kojoj je mjeri Petar Kružić u ono dugotrajno ratno vrijeme podlegao napasti da se pretvori u napadača, ali svakako ostaje neprijeporna činjenica da je u njemu živio braniteljski osjećaj. To nam kaže povijesna znanost, a to su u svoje vrijeme osjetili Klis i Senj i cijelo područje kojim se kretao Kružić od Lupoglava do južne Hrvatske.  To je potvrdio i napadač jer mu je odrubio glavu i slavio to kao uspjeh svoje agresije. Bio je svjestan da je uklonio velikog branitelja. Na ovom mjestu gdje je hodočastio, gdje je gradio stube i tako omogućio mnogima da se svojim osjećajima i svojim korakom približe Trsatskoj Gospi, otpočinulo je njegovo braniteljsko tijelo, a tu je nakon nekog vremena donesena i od Turaka otkupljena njegova glava. Pokopan je u kapelici sv. Petra koju je sam sagradio. Vjerujemo da ga je sveti Petar dobro primio na nebeskim vratima.

Petra Kružića naš je narod prihvatio mučenikom za svoju slobodu. Njemu je mjesto u Crkvi hrvatskih mučenika. Dakako ne u bogoslužnom prostoru - u kojem su samo od Crkve proglašeni - nego u kripti koja će biti posvećena upravo ovakvim braniteljima kao što je Petar Kružić, koji su svoj život do kraja izložili i založili za slobodu, pravdu i mir na ovim našim hrvatskim prostorima.{/tabs>

Ispis E-mail

CookiesAccept