bener

Mučenici

Pastirska poslanica gospićko-senjskog biskupa u povodu izgradnje Crkve hrvatskih mučenika

Mučenici - graditelji zajedništva

Tko su mučenici

1. Naziv mučenik izvorno je kršćanski pojam kojim nazivamo one kršćane koji su radije podnijeli žrtvu vlastita života nego iznevjerili svoju vjeru, svoje zajedništvo s Kristom. U kršćanskoj starini onaj koji je tako završio svoj zemaljski put nazivan je svjedokom (mártys). Budući da je to životno svjedočanstvo bilo povezano s podnošenjem nasilja i mučenjem, u hrvatskom jeziku takve nazivamo mučenicima. Takve je Crkva posebno častila i stavljala za uzore svim kršćanima. Bez obzira gdje se mučeništvo dogodilo, mučenici su bili zajedničko blago cijele Crkve. Njihovo štovanje u svim dijelovima uvelike je pomoglo da se cijela Crkva osjeti čvršće povezana u svom zajedništvu. Dakako da je Crkva sagrađena prvenstveno na vjernom svjedočanstvu Isusa Krista, na njegovoj žrtvi i njegovom mučeništvu, a drugi mučenici su svjedoci Kristove žrtve i Kristova svjedočanstva zajedništva Boga i čovjeka.

U širem smislu mučenicima možemo nazvati i druge ljude koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. I u tim slučajevima je riječ o ulaganju života za jedno zajedništvo, primjerice narodno. Papa Ivan Pavao II. naziva mučenicima i one koji su sve do žrtve života «vjerni čovjeku», one koji su «mučenici kršćanske ljubavi», koji su «mučenici pravednosti», koji su «mučenici istine» i «mučenici mira». O mučenicima se može, dakle, govoriti pod raznim vidovima, a možemo reći da ima raznih vrsta mučenika, već prema tome za koje ideale su izložili i založili vlastiti život. No ono što sve mučenike povezuje jest riječ zajedništvo. Oni nisu nikada borci samo za svoja osobna prava i samo za svoje osobno dobro, nego svojim činom mučeništva svjedoče ljubav prema drugome, pojedincu ili skupini. Svjedoče za neko zajedništvo. Imaju jedan ideal ljudskog zajedništva i za nj su spremni izložiti i vlastiti život, vjerujući da se njihovom žrtvom to zajedništvo afirmira i učvršćuje. Mučenički čin uvijek u sebi uključuje prihvaćanje žrtve života iz ljubavi prema nekome (Bogu, čovjeku, prijatelju, narodu/domovini). U tome je njegova veličina i vrijednost. Bez toga bila bi riječ o nekom stradanju, ali ne o mučeništvu.

Svaki oblik ljudskog zajedništva ima svoje vjerne svjedoke, u nj su ugrađeni ideali za koje se netko žrtvovao. Bez tog doprinosa (žrtve) ljudske zajednice su labave i kratkoročne. Ako se njihov opstanak podržava samo silom, već su unaprijed osuđene na propast, jer «svaka sila za vremena», kako kaže narodna mudrost.

Zašto govor o mučenicima?

2.Poruka mučenika, vjernih svjedoka ljubavi prema Bogu i čovjeku, potrebna je današnjem svijetu, a posebno je aktualnom osjećamo u ovim našim hrvatskim prilikama.

Mučenici u povijesti Crkve najvjerniji su svjedoci tajne koja je bila skrivena u životu Presvetog Trojstva, a po mučeniku i vjernom svjedoku tog života, Isusu Kristu, objavljena je svijetu i naviještana po Crkvi Kristovoj. Ta tajna se sastoji u tome da je bogatstvo života ondje gdje je veća raspoloživost i sposobnost za primanje i darivanje života.

a) Crkva je bila najuspješnija u navještaju radosne vijesti u vremenima kada je imala brojne članove koji su bili spremni svjedočiti svoju vjeru u Krista do mučeništva. Zato je današnji papa Ivan Pavao II. pozvao na pragu trećeg tisućljeća sve narode da popišu svoje mučenike i da njih stavljaju za uzore današnjem i idućim naraštajima. Papa nije mislio u tom pozivu samo na proglašene mučenike vjere, nego na sve one koji su bili spremni izložiti i založiti vlastiti život za dobro drugih. To je «spasonosno trpljenje», kako je to Ivan Pavao II. nazvao jednu od brojnih svojih poruka svijetu. Tjelesno je Papa gotovo nepokretan, ali veoma mnogo putuje i na taj način svjedoči da je glavna kršćanska vrlina znati ići drugome kad je to drugome potrebno, a ne tek onda kada je drugi nama potreban. Kako će se ljudi naučiti takvom koračanju drugome o tome ovisi i kakva će biti budućnost svijeta. Nažalost, danas je premalo «stručnjaka» koji tu pouku uvjerljivo daju u današnjem svijetu. Njihov glas je preslab i u našem narodu. Treba ga pojačati.

b) Potaknuti svim tim razlozima, Crkva u Hrvata, uz podršku šire društvene zajednice, gradi na Krbavi Crkvu hrvatskih mučenika, da ta Crkva bude vidljiv i trajan spomen na sve one koji su na ovom našem hrvatskom prostoru uložili i založili svoje živote za svoju vjeru i slobodu svoga naroda, onima koji su znali koračati drugome zbog njegove potrebe; a ujedno će ta Crkva biti vidljiv i trajan poticaj i izazov našem i idućim naraštajima da cijene te žrtve i da njihove ideale u svom vremenu ostvaruju.

Inicijativa za gradnju te Crkve pokrenuta je 2003. godine, o 510. obljetnici kršćanske i hrvatske tragedije na Krbavskom polju (1493.). Zato se ovdje obrađuje mučeništvo ne samo kao darivanje do kraja za svoju vjeru, nego i darivanje za boljitak, mir i sigurnost naroda ovog našeg hrvatskog prostora.

c) Prošla 2004. godina dala je nov poticaj započetoj inicijativi zato što se ona može s pravom nazvati Godinom mučenika, budući da je prije 1700. godina (304.) bio najveći progon Crkve u prvim stoljećima njezina života. Tada je veliki broj kršćana dao mučeničko svjedočanstvo za svoju vjeru. Brojni su tada bili mučenici i na našim prostorima, od kojih neki spadaju među utemeljitelje organiziranih crkvenih zajednica.

d) U listopadu 2004. godine Papa je u cijeloj Crkvi otvorio Godinu euharistije. Kruh (hrana) i vino (piće) najjači su simboli onoga odnosa prema čovjeku koji je Isus navijestio: biti za drugoga.

Godina mučenika

3.O Papinim porukama i Crkvi hrvatskih mučenika bit će govora u drugom dijelu ove poslanice. Kroz poslanicu će biti također istaknut euharistijski vid: žrtva i zahvala. Prije toga želim reći nekoliko riječi o Godini mučenika.

Prošla bi se godina, kako je rečeno, s pravom mogla nazvati Godinom mučenika u cijeloj Crkvi. Naime, najviše mučenika u povijesti rane Crkve bilo je u vrijeme vladanja cara Dioklecijana i to upravo 304. godine, dakle pred 17 stoljeća. Izgledalo je tada da su progonitelji pobijedili a kršćani da su doživjeli težak poraz. No bio je to pobjednički poraz kršćana, sličan onom Kristovom na Kalvariji. Crkva je iz tih progona izašla ojačana, a uskoro će tu novu snagu i životnost primijetiti i rimski car Konstantin i dati joj (313.) slobodu. Prošle godine ujedno je obilježena i 1700. obljetnicu brojnih mučenika koji su postavili temelje Crkve na današnjem hrvatskom prostoru i spadaju u početke organiziranog kršćanstva na ovim područjima, a neki od njih su i prvi poznati biskupi svojih biskupija. Spomenimo samo one glavne:

U Saloni (Solinu): sv. Duje, biskup, zaštitnik Splitsko-makarske nadbiskupije, i brojni solinski mučenici;

u Sirmiju: sv. Irenej, sirmijski biskup, i njegov đakon Demetrije, zaštitnik Srijemske biskupije, sv. Anastazija – Stošija, zaštitnica zadarske katedrale, i brojni srijemski mučenici;

u Poreču: sv. Mavro, porečki biskup, zaštitnik Porečke biskupije;

u Cibalama (Vinkovci): sv. Polion, lektor. Vremenski je blizu i

sv. Kvirin (+307.), sisački biskup, zaštitnik Krčke biskupije.

Neki od mučenika iz 304. godine nisu živjeli na našem području, ali su ih od pamtivijeka naše biskupije ubrojile među svoje zaštitnike. To su:

sv. Vid, zaštitnik Riječke nadbiskupije

sv. Juraj, zaštitnik Senjske biskupije

sv. Florijan, drugi zaštitnik Zagrebačke nadbiskupije

sv. Eufemija, zaštitnica Rovinja i mnogo čašćena u cijeloj Istri

I druge biskupije imaju među svojim zaštitnicima mučenike iz prvih stoljeća

sv. Lovro (+258), đakon, zaštitnik je Požeške biskupije,

sv. Kristofor (+250.) je drugi zaštitnik Šibenske biskupije,

sv. Vlaho (+317), biskup, zaštitnik je Dubrovačke biskupije

Tu su spomenuti samo biskupijski zaštitnici. Mnogi od njih su ujedno i zaštitnici odnosno patroni brojnih župa na našem području. Zato nam je ta obljetnica dala dodatni poticaj da progovorimo o značenju mučeništva. Uz te mučenike ovom prilikom s posebnim kršćanskim ponosom ističemo da u svojoj povijesti Crkva u Hrvata ima tri proglašena mučenika i mnogo neproglašenih. Njima također dugujemo sjećanje i zahvalnost.
{mospagebreak title= Poglavlje 1.}

I. Aktualnost govora o svjedocima ljubavi prema Bogu i čovjeku - mučenicima

Trajna potreba navještaja poruke mučeništva

4.U mučeništvu je izražena spremnost za darivanje sebe za zajednicu, sve do žrtve vlastitog života. U temeljima svakog zajedništva ugrađeni su osobni darovi i žrtve njezinih članova.

Iako smo svi toga svjesni, ipak ranjena ljudska narav podržava u ljudima osjećaj da se trebaju okrenuti sebi i brinuti se samo za sebe. I pored toga što je među ljudima cijenjena nesebičnost i žrtva za druge, ipak je čovjek sklon da svoje spasenje vidi u brizi samo za sebe, da traži u prvom redu svoju sreću i da u tome vidi smisao i vrijednost života. Ta sklonost dobro je ojačana i stavom drugih ljudi iz našeg okruženja koji se odnose prema nama sebično i ne pokazuju da im je vlastito drugima dati na raspolaganje sebe i svoje. Sklonosti sebičnosti tako su prisutne u svijetu da se one često smatraju kao stvarna ljudska normala i primjeren ljudski put. Biti potpuno za drugoga, i to za svakoga, kao da nije put života i sreće. Pače, često se traži život i sreća u negiranju drugoga i u okrenutosti protiv njega.

Drugim riječima, u čovjeku postoje dobre i loše sklonosti. Mogu se aktivirati sad jedne a sad druge. Pitanje je koje ćemo više motivirati na djelovanje i na ravnanje ljudskim životom. Dobrim odgojem mogu se ojačati dobra nagnuća, a lošim ona druga. Slično kao što se u vrtu može dohranom i zalijevanjem pojedinih biljki pospješiti njihov rast, tako možemo pospješivati razvoj ovih ili onih sklonosti, dobrih ili loših, time što im posvećujemo više brige i pažnje. Ključ spoznaje je u razlikovanja dobra od zla, kako to zorno pokazuje svetopisamska slika o prvim ljudima u raju zemaljskom.

Govoriti o idealima za koje su se žrtvovali mučenici, bilo je uvijek korisno, a ništa manje to je korisno i danas. To je potpomaganje da i u suvremenom naraštaju ti ideali postanu privlačni, da se osvijetle i umnože putovi dobrote, a otežaju i smanje putovi zloće. Bolesno je društvo koje je otporno na dobre inicijative, a glatko propušta loše.

Potrebni su graditelji zajedništva

5.Danas imamo dodatni razlog da u svijetu ističemo potrebe života za druge na način kako su to mučenici činili. Svijet sve više osjeća da je jedna fizička cjelina u kojoj je potrebno izgrađivati skladno zajedništvo sviju. Ljudi će moći uživati plodove toga zajedništva samo onda ako u njega ulože darove svoje dobrote, koja se mjeri po tome koliko su spremni žrtvovati za to zajedništvo. Zajedništvo je samo onda jako ako je kod svakog subjekta aktivirano načelo primanje/davanje. Nema zajedništva u kojemu bi jednima pripadalo pravo primanja a drugima samo davanja. Drugim riječima, pretpostavka svakog zajedništva jest da u njemu postoji razvijen osjećaj da(ri)vanja drugome, pojedincu ili skupini.

Kada pogledamo kako se ti procesi danas odvijaju u stvarnosti, ne možemo biti veliki optimisti. U sitnice se razrađuju prava koje zajednica treba osigurati pojedincima. To po sebi nije loše. Loše je kada se jednako tako ne vodi briga o tome što pojedinac treba učiniti za dobro funkcioniranje zajednice. Ona, naime, bez uloga pojedinaca ne može ostvariti sve ono što se od nje očekuje. Drugim riječima, preglasni su zahtjevi za grupna i pojedinačna prava (primanja), a preslabi glasovi za odgovornosti i dužnosti prema zajednici (darivanja); prejaki su vlasnički odnosi prema okolini, a premalo je sijača dobrog sjemena koji će svojim plodovima obogatiti zajedništvo.

Gubitak vjerodostojnosti ideologija i sustava.

6.Najnovije promjene na svjetskoj sceni do te mjere su relativizirale svako uvjerenje da se lako može dobiti dojam kako trajno prianjanje uz neka uvjerenja i ideologije, kao ni stabilni odnosi unutar društva, nisu ni mogući, odnosno da nisu ni potrebni. Svjedoci smo, naime, sloma «velikih» ideologija, koje su za sobom bile povukle i dugo držale ne samo pojedince nego i znatan dio svijeta. Kada su se i one pokazale kao opasna obmana koju treba napustiti, povećala se općenito sklonost za napuštanje i drugih uvjerenja i opredjeljenja, odnosno sklonost praksi da uvjerenja treba mijenjati prema tome kako i kada pojedine situacije diktiraju. Drugim riječima, poruka takva stava jest da jednostavno treba iskoristiti prigode i ono što one trenutačno nude, bez pretenzija da se čine napori za stvaranje novih planova ljudskog zajedništva i da se u te planove sustavno ulaže.

Stav da uopće ne treba imati određeni životni stav, širi se kao zaraza. U takvim raspoloženjima izbor se usmjeruje na trenutačnu korist i zadovoljstvo. Probija se u nekoj mjeri čak i među kršćane stil života koji na svoju okolinu gleda kao na područje ponuđeno za osobno ili skupno raspolaganje i uživanje, stil koji čovjeka usmjerava prema mjestima lakšeg i lagodnijeg života. Prejak je naglasak na primanju i skupljanju, a preslab na darivanju i životu za drugoga. čim za uvjerenje treba nešto pretrpjeti, često se to shvaća kao znak da to uvjerenje treba napustiti i prihvatiti neko drugo koje nije tako zahtjevno, prema logici: kada je teško držati se nekih načela, treba ih napustiti.

Mučenici su se krajnje ozbiljno postavljali prema istini, koju su smatrali nerazdvojivom od ljubavi. Imali su uvjerenje koje su svjedočili do kraja

Traži se život bez križa

7.Ljudi se često postavljaju tako kao da je sasvim normalno da se traži lakše pozicije u životu, da se izbjegava svaki put prema kalvarijama, ne gledajući jesu li one korisne za druge, za širu cjelinu, za dobro naroda i svijeta. «Svatko neka vodi brigu o sebi. Zar da se ja izlažem za drugoga?» - često se čuje. Cvjetaju tvornice lažnih obećanja koja stalno nude i «otkrivaju» mjesta gdje se ta obećanja navodno mogu «uspješno i lako» ostvariti.

Put koji zaobilazi svaku teškoću nije put spasenja nego put propasti i za pojedinca i za svijet. Breme i jaram ne mogu se u životu izbjeći, ali postoji način da breme bude lako i da jaram postane sladak (usp. Mt 11, 30); što znači da se mogu na različite načine nositi. Kada u obitelji, mjestu, narodu prevlada osjećaj da svako breme treba izbjeći, tu nema budućnosti. Stalna je nauka Crkve: ne zaobilaziti teškoće kada je njihovo prihvaćanje potrebno za dobro tvoje okoline! To je spasonosno za svakog pojedinca i za društvo. Treba stajati ustrajno i dosljedno na takvim pozicijama, ne izmicati se odgovornosti i zadacima koje stavlja pred nas naše zvanje, služba, uloga oca, majke, uloga odgovornoga na radnom mjestu, u Crkvi, u narodu. Ustrajati na tom mjestu i onda kada je to povezano s teškoćama - to bi trebalo staviti za uzor svim ljudima. Ono je uvjerenje vrjednije koje u sebi uključuje spremnost da se živi u prilog svoje okoline, sredine u kojoj se živi i djeluje. Treba stvarati takva životna uvjerenja i iza njih stajati u zgodno i nezgodno vrijeme. Ustrajati. Ne mijenjati uvjerenja kao da su ona uvijek nešto privremeno. A najgore je kad se ona mijenjaju prema mjerilu: što je lakše i za ovaj čas udobnije. Kada se ipak pokaže nužna promjena uvjerenja, to treba biti prema mjerilu što je korisnije za opće dobro i za dobro moga bližnjega.

Dok gledamo kako se svijet otkriva kao jedna cjelina, nedostaju cjelovite vizije i jasni stavovi koji bi postavljali temelje za siguran i miran život toga svijeta. Ako se u nekom obliku ti stavovi i pojave, oni su slabi i krhki tako da se lako slome ili bivaju napušteni.

Prema tome svako pravo zajedništvo učvršćuje se ili pada na pitanju jesu li članovi naučili i prihvatili hod drugom čovjeku radi njega, tj. i onda kada je njemu to potrebno. Ako se drugoga gleda samo pod vidom zadovoljavanja vlastitih zahtjeva i potreba, tada je zajedništvo kratkoga vijeka.

Svijetli primjeri mučenika jasno pokazuju kako se u takvim prilikama treba postaviti.

Ugrožena škola zajedništva - obitelj

8.Obitelj je najstarija i najbolja učiteljica koja uči kako biti i živjeti za druge. Gdje je obitelj u krizi, u krizi je i škola koja čovjeka osposobljava da živi i radi za druge. Danas se ta i takva obiteljska škola bori s velikim teškoćama. Crkva joj može pomoći i na taj način da ističe vrednote za koje su svjedočili mučenici, čija je trajna poruka: biti do kraja za Boga i za svoga bližnjega.

Kako se ta škola održava u krugu obitelji?

Kada se dijete rodi potpuno je na brizi drugih a da samo drugima ne može pomoći u rješavanju njihovih briga. Mudrost je odgoja voditi to dijete tako da postupno preuzima ne samo brigu o samome sebi, nego također da sve više postaje sposobno voditi brigu o drugima. To znači voditi dijete prema njegovoj osobnoj zrelosti. Ako to vodstvo zakaže, dobijemo fizički odrasle osobe, ali one još uvijek računaju da su drugi dužni voditi brigu o njima, odnosno da one nemaju bilo kakvu obvezu voditi brigu o potrebama drugih. Takvih je primjera, nažalost, sve više u modernom društvu. Najgore je kada se takva vrsta nezrelosti počne uvrštavati u popis prava svakog pojedinca. Ta opasnost je danas jako proširena i zato je o njoj potrebno jasno i javno progovoriti.

U takvim prilikama veoma je korisno govoriti o ljudima koji su bili spremni žrtvovati sve za druge, uključujući i vlastiti život. Takvi u svjetovnom smislu imaju razne nazive, a u crkvenom rječniku oni se nazivaju mučenici. Oni nisu usmjereni i okrenuti prema smrti, nego prema životu: svome i svoje braće. Što su takvi brojniji u nekom društvu, to ono može sigurnije i vedrije gledati u svoju budućnost. Oni su najjača snaga u jednoj sredini, jer su cijelim svojim bićem spremni ugraditi se u njezino dobro i u njezinu budućnost.

Naše hrvatske ne/prilike

9.Dobar dio dvadesetog stoljeća hrvatski narod je živio pod režimima koji nisu poštivali njegova osnovna prava. Trebalo je mnogo toga pretrpjeti. Pet političkih sustava kroz to vrijeme formirali su pet vrsta poslušnika, ali i jednako toliko vrsta nezadovoljnika. Raspored poslušnika i nezadovoljnika bio je u svakom od tih sustava drukčiji. Valja slijediti primjer onih koji se nisu poslušno okretali kako su vjetrovi vlasti i moći puhali, nego su bili vjerni svjedoci ljubavi prema Bogu i narodu. Mnogi su tu ljubav platili vlastitim životom. Potrebno ih je popisati i izraziti im javnu zahvalnost. To je naša moralna obveza, a na to nas potiče i današnji Papa.

Istom logikom trebamo ići do početaka naše povijesti.

Za izgradnju sigurnog i pravednog društva potrebno je postupno prevladavati mnoge naslijeđene i u novije vrijeme stečene loše navike - bilo da su one odraz onoga što se zbiva drugdje u svijetu, bilo da su odraz naših posebnih prilika - kako bi se uspostavio skladan i siguran život sviju. Nenaviknuti na dobre običaje demokracije, mnogo snage troši se u traženju grešaka drugih ljudi, stranaka i predstavnika vlasti. Preglasna su izvikivanja osobnih i skupnih prava, a premalo se čuje riječ o prihvaćanju dužnosti i odgovornosti. Ratne prilike i život u progonstvu i izbjeglištvu oslabile su radne navike i svijest vlastite odgovornosti za životne potrebe; previše se očekuje od drugih, pa čak i onih izvan naše države. Mnogi i dalje misle, a neki to i javnosti nameću, da se o nekim političkim opcijama smije pisati samo dobro, a o drugima samo loše, bez obzira na (zlo)djela koja su učinili.

Jedino postojana u svim tim promjenama 20. stoljeća bila je katolička Crkva. To je narod i uočio pa je bio najosjetljiviji na njezinu poruku. Zato je u dobroj mjeri sačuvao temeljne kršćanske stavove. Oni su došli do izražaja i u prošlom ratu kada smo bili svjedoci kršćanskog prihvaćanja tereta progonstva i spremnosti da se za dobro šire zajednice i svoje domovine stavi na raspolaganje i vlastita imovina i vlastiti život. Osjetljivost za kršćanske vrednote narod je posebno pokazao prigodom triju posjeta apostola današnjice Ivana Pavla II. Koliko se do sada može prosuditi, većina je rado prihvatila široku platformu projekta Crkve hrvatskih mučenika, što znači da je narod spreman izgrađivati zajedništvo u kojemu će svaka nacija, svaka vjera i ideologija moći na ovim prostorima imati slobodno djelovanje ako se ne postavi protiv zajedničkog dobra. To ujedno znači da je narod otvoren za poruku koja je u osnovi spomenutog projekta. Zato tu poruku treba glasno navijestiti.

Što Crkva može učiniti?

10.Govor o životu u potpunom predanju za druge jest čisto kršćanski govor jer je od ljudi tako živio savršeno samo Isus Krist. Taj odnos prema čovjeku ugradio je u temelje Crkve i ona ga treba vjerno svjedočiti do kraja svijeta. No taj govor donekle je shvatljiv i drugim ljudima jer postoji neka urođena plemenitost u svakom čovjeku po kojoj je on sklon diviti se onima koji se odlikuju ili su se odlikovali u nesebičnosti i u radu za druge ljude. Najviše su među njima čašćeni oni koji su i svoj život žrtvovali zato da bi druge spasili ili da bi drugima bilo bolje. Nema sredine bez osjećaja priznanja za one koji su se u teškoćama, npr. u ratu, izložili i stradali u obrani svojega kraja i svojega naroda. A uvijek i svugdje je takvih bilo. Na sličan način znaju se žrtvovati roditelji za svoju djecu, prijatelj za prijatelja, pojedinac za svoj narod ili općenito za ljude. No, ta ljudska plemenitost je uvijek ograničena. Roditelj, naime, neće biti spreman žrtvovati se na isti način i za tuđu djecu. Jednako tako onaj koji je spreman žrtvovati se za prijatelja ili za svoj narod, neće biti spreman tako činiti i za druge ljude i za druge narode; pogotovo neće se tako postaviti prema neprijatelju.

U životu za druge dosljedan je bio sve do svoje smrti na križu Isus Krist. Njega su u tome slijedili oni koji su željeli biti njegovi vjerni svjedoci – mučenici. Zato ih je Crkva stavljala za uzore svakom kršćaninu, a današnji Papa stavlja ih za uzore cijelom svijetu. Stavlja ih za uzore nama Hrvatima i katolicima kako bismo na ovim prostorima ostvarili zdravo i trajno kršćansko zajedništvo. To je put i osobnog spasenja svakoga od nas. To je istinska logika života i put prema punini života.

--o--

Poruka mučeništva bila je, dakle, i ostala aktualna za svako vrijeme i za svaku sredinu. Ona je na poseban način aktualna u današnjem ujedinjenom svijetu koji traži formulu života za skladno zajedništvo. Međutim, stvaranju takva sklada suprotstavlja se ljudska sebičnost i sklonost izbjegavanju svake žrtve i napora te relativiziranje vrijednosti svakog stalnog uvjerenja. Poruka mučeništva, tj. poruka ustrajnosti i vjernosti posebno je aktualna za čuvanje najstarije i najsigurnije škole svakog ljudskog zajedništva – obitelji. Na našim hrvatskim prostorima posebno se osjeća aktualnost te poruke jer su u jakom napadu na prošlost ugrožene i diskreditirane vrednote koje su nam omogućile da preživimo i da se izborimo za više sigurnosti i slobode. Potreban je, prema tome, jasan govor Crkve o kreposti vjernosti ljubavi i zahvalnosti prema Bogu i subratu čovjeku u duhu kako je to činio i izveo njezin utemeljitelj Isus Krist, čiji su mučenici vjerni svjedoci.
{mospagebreak title=Poglavlje 2.}

II. Presveto Trojstvo - Izvor i temelj pravog zajedništva

Božja slika u čovjeku

11. Kršćanin će u plemenitoj ljudskoj težnji da se daruje i žrtvuje za drugoga vidjeti potvrdu vjerske istine da je čovjek stvoren na Božju sliku. Ta slika u čovjeku nije zbog grijeha potpuno nestala, ali nije ni sačuvana u svojoj punoj čistoći.

Potpuno i neograničeno darivanje jedne osobe drugoj osobi ostvaruje se u izvoru svakoga dara i života – u Bogu. Bog je, naime, jedan ali i trojstven, u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Svaka od tih osoba u potpunosti se predaje drugoj osobi. Nema ništa što pripada jednoj a da to ona u ljubavi ne daruje drugoj osobi. Punina dara i punina uzdarja! Upravo je po tome i zbog toga Bog vječan i sretan; zato je tu izvor svakoga života i sreće. Kada jedna od božanskih osoba (što je nemoguće) ne bi u potpunosti svoj život – sve što jest - darivala drugoj osobi, kada svoju sreću ne bi predavala drugoj, ne bi više mogla biti ni izvor života ni sreće – ne bi bila Bog. Objavom da je Bog trojstven, objavljena nam je i formula života i sreće. To znači da sreća nije u zatvaranju u sebe, na okretanju samome sebi, u životu samo za sebe, nego u darivanju drugoj osobi i osobama, u životu za druge.

U svakom zalaganju i izlaganju života za drugoga ima nešto od te slike Presvetoga Trojstva u čovjeku, i svugdje gdje se to razvija i na tome gradi doprinosi se razvoju zdravih odnosa i zdravoga društva. Život je bogatiji ondje gdje je prisutnije darivanje. To nam dokazuje svaki živi organizam: umiranje nastaje kada nestane komunikacije, kad prestanu darivanja i primanja među stanicama. Kao što u tijelu svaka stanica ima dužnost donositi zdravlje onoj bolesnoj, tako i pravednik treba ponijeti križ svoga bolesnog brata.

Naš dom je u Presvetom Trojstvu

12. Presveto Trojstvo jest pravi dom otkupljenog čovjeka. Tu su stanovi koje je svojim vjernima Krist pripravio. On nije došao da nam pripravi neki drugi dom u vječnosti, nego onaj kojemu i on pripada. Onako kako je među osobama Presvetog Trojstva, tako neka bude i na zemlji! S tim zadatkom došao je Sin Božji na zemlju, s tim zadatkom krenuše apostoli u svijet, jer im je uskrsli Krist naredio da propovijedaju svim narodima «krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28, 19). zato je najčešća i najsadržajnija kršćaninova molitva: «Oče naš!»
{mospagebreak title=Poglavlje 3.}

III. Vjernim svjedočenjem odnosa u Bogu, Krist postavlja temelje pravog zajedništva među ljudima

Novi temelji zajedništva

13. Utjelovljenjem Sina Božjega počinje novi tip zajedništva među ljudima. Izgradnja tog zajedništva trajat će do kraja vijeka, a Krist mu je «zaglavni kamen» (1 Pet 2, 7). Krist objavljuje čovjeku izvor života i sreće i uspostavlja zajedništvo neba i zemlje. On na drukčiji način vrednuje pravednost nego je to bilo po «Zakonu», prihvaća također na drugi način ljudsku patnju, razlikuje grijeh od grešnika, ništa dobra nije obezvrijedio, trajno je svjedočio da se život spašava darivanjem, a vrhovni zakon nije pravda (zakon) nego ljubav (milost). Time je postavio temelj pravog i trajnog zajedništva i pozvao sve ljude da takvo zajedništvo izgrađuju.

Krist objavljuje izvor života i sreće

14. Da bi ljudi osjetili odnos darivanja u ljubavi unutar Presvetog Trojstva, netko im je to trebao vjerno posvjedočiti. U punini vremena poslao je Bog svoga Sina koji postaje čovjekom da čovjeku otkrije taj izvor božanskog života i sreće. Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, dosljedno je među ljudima svjedočio onu ljubav koja povezuje sve tri božanske osobe u jedno, ono što je izvor njihove sreće i njihova života.

U Presvetom Trojstvu ljubav nigdje ne nailazi na prepreku. Zato je ondje ostvareno savršeno zajedništvo. Među ljudima ljubav nailazi na velike prepreke: neprijateljstvo, mržnja – općenito nailazi na zlo koje je u svijetu. Utjelovljeni Sin Božji imao je zadatak savladati te prepreke, to zlo. Njemu je bila zagarantirana pobjeda jer je uvijek bio vjeran svjedok ljubavi, ali su ga zato u svijetu čekale patnje i križ. U svijetu - kakav je bio - njegovo svjedočanstvo nije moglo biti ostvareno bez muke, jer je toliko toga bilo drukčije u odnosima u zajedništvu Presvetog Trojstva, koje je on naviještao, i u svijetu. Ipak ne potpuno različito jer, kako rekosmo, nije se izgubila slika Božja u čovjeku. Ona je u njemu rađala takve odnose koji su nošeni ljubavlju i dobrotom prema drugima, bar u određenoj mjeri i prema nekima. U Kristu ta ljubav nije ograničena na pojedine ljude i pojedine situacije. On je svugdje i za svakoga, pa čak i za onoga koji je protiv njega; njegova ljubav se ne mijenja ni u Kani Galilejskoj, ni kada su ga htjeli izvikati za svoga kralja, ali ni onda kada je bio prezren i odbačen. Takvo svjedočanstvo nije bilo nikada dano među ljudima. Možemo reći da je Isus i naspram čovjeku bio potpuni dar kao što je Sin Božji potpuni dar Ocu i Duhu Svetom. Razlika, dakle, između odnosa Sina Božjega unutar Presvetog Trojstva i odnosa utjelovljenoga Sina Božjega prema čovjeku nije u stupnju dara nego u nedostatku primanja i uzdarja od ljudi. Svoj dar Isus nije nikada svodio na razinu ljudskog uzdarja. U njemu je bila uvijek prisutna spremnost darivanja do kraja. Tu ljubav i taj odnos prema drugome naviješta Isus odmah na početku svoga javnog djelovanja i u tome će biti dosljedan do svoje smrti na križu. «Odmah nakon krštenja…otvoriše se nebesa i (Isus) ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina!» (Mt 3, 16-17).

Očito je da je već na početku javnog djelovanja Presveto Trojstvo predstavljeno čovjeku kao cilj njegova putovanja.

Zajedništvo neba i zemlje

15. «Otvoriše se nebesa», uspostavilo se zajedništvo neba i zemlje kakvo do Isusa nije postojalo. Na zemlji je sada stajao «Sin ljubljeni» u kojemu je Ocu «sva milina». Odnosi između Oca i Sina nisu se promijenili. Dinamika ljubavi kakva je u Presvetom Trojstvu između Oca i Sina i Duha Svetoga nije pretrpjela nikakve izmjene. Taj odnos ljubavi prema Sinu uključuje sada i «Sina čovječjega», koji reče: «Sve što ima Otac, moje je!» (Iv 16, 15), uz molitvu: «da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima, i ja u njima» (Iv 17, 26).

Taj odnos kakav je prema Ocu pokazivat će utjelovljeni Sin prema svakom čovjeku. Takav odnos čovjeka prema Bogu i drugom čovjeku nije do Krista bio uspostavljen na zemlji. Poruka ljudima u vrijeme Kristova krštenja bila je: ono što je Adamu i Evi bilo zatvoreno, sada se otvara. Sa zemlje se čuje Kristov govor prema Bogu: «Oče moj!». Taj će govor prerasti u novi govor ljudi prema Bogu u: «Oče naš!», govor svih onih koji su povjerovali u Krista.

Odmah, dakle, od početka Isusova javnog djelovanja počinje on naviještati ljudima na zemlji ono i onakvo zajedništvo koje ima kao Sin Božji u Presvetom Trojstvu. To što je na nebu, treba ostvarivati i na zemlji: Kako na nebu tako i na zemlji - molimo u Očenašu. Kako se to može ostvarivati očitovalo se ne samo u govorima nego i u djelu utjelovljene Božje Riječi - Isusu Kristu. On je pokazao da je za drugoga cijelim svojim bićem. To je prava ljubav o kojoj sveti Pavao pjeva da će na kraju ostati, pa i onda kada nestanu vjera i nada (I Kor, 13, 13). Isus Krist je živio onaj odnos prema čovjeku koji je imao prema Ocu i Duhu unutar Presvetog Trojstva: potpuno se predati njemu i za njega.

No u isto vrijeme dolazi i do sukoba Krista i svijeta zla. On je prihvatio svijet («dođe k svojima»), ali svijet je u sebi imao svojevrsnu snagu (zlo), koje odbacivalo Krista («ali njegovi ga ne primiše») (usp. Iv 1, 11). Tu je izvor sukoba i u konačnici mučeništva Kristova.

Krist ne istjeruje pravdu

16. U svijetu u koju je Sin Božji ušao bilo je dosta nepravde koja je stalno ranjavala međuljudske odnose i stavljala prepreke izgradnji pravog zajedništva među ljudima. Isus je tražio uspostavu pravednih odnosa među ljudima, ali nije svoje djelovanje na to ograničio. Još manje je bio zauzet istjerivanjem pravde prema onima koji su ga krivo optuživali i smetali mu u radu. Nije on po tome postao spasitelj što je nametnuo red po kojemu bi svaki dobio po svojim zaslugama. Po tom redu nije bilo moguće donijeti spasenje svijetu. Krist je jasno navijestio da se spasenje ostvaruje tek onda kada se mjerila podignu na višu razinu, na razini ljubavi prema čovjeku. Pravdu treba tražiti, ali ne očekivati od nje rješenje svih svjetskih problema.

Nije ni Crkva bila obuzeta brigom kako bi svijetu dokazala da je krivo učinio osudivši Isusa, niti je insistirala da budu kažnjavani oni koji su joj kroz povijest nanosili nepravde. Tim putem mogla je samo svijet osuditi, ali na taj način bi izdala svoje poslanje: biti sakrament spasenja u svijetu.

Za kršćanina je normalno da mu svijet ostaje dužan, da mu svijet nije uzvratio jednakom mjerom za sve što mu je darovano. Pogotovo neće kršćanin istjerivati svaku pravdu po trenutačno važećem zakonu. Zakoni se mijenjaju. Bilo ih je, a ima ih i danas, po kojima se i pravednika može osuditi. Po jednom ljudskom zakonu je i Krist trebao umrijeti. Moćnici su se uvijek u povijesti poigravali s pravdom čineći u njezino ime velike nepravde. Po raznim zakonima stradali su brojni mučenici i na našim područjima od sv. Venancija do Stepinca. Mnogo zla zakon može prekriti, sakriti, pa čak i opravdati; jednako tako može on mnogo dobra pregaziti, onemogućiti i osuditi. Možemo reći da se u konačnici ne ne spašavaju pravednici – u smislu da imaju pravo na to - nego vjernici, koji vjeruju da im je spasenje Krist zaslužio. Krist je došao da navijesti veću pravdu od one svjetovnog poretka i zakona. On je teški oklop zakona i ljudske pravde prevladao unijevši u odnose među ljudima zakon ljubavi, bez koje su često slijepi i zakon i pravda.

«Svu pravednost» (Mt 3, 15) ne može se ispuniti po zakonu. To se očituje i u postupcima modernih demokracija kada izabiru jednu pravdu a zanemaruje drugu, već prema političkim prilikama. Tražeći na taj način ispunjenje pravde, lako se može počiniti nova nepravda jer se znade dogoditi da veći krivci izbjegnu sankcije, pa čak da oni budu suci manjim krivcima. Osim toga, iluzija je da će se legislativom, makar ona bila besprijekorna, ostvariti puna pravednost. Nju može ispuniti samo ljubav.

Očistio je patnju

17. Postavši čovjekom, Sin Božji postao je u svemu nama jednak, «iskušavan svime osim grijehom» (Heb 3, 15). Istina je da ga tama ovoga svijeta nije obuzela (usp Iv 1, 5), ali je došao na dohvat zloći, na udar svijeta grijeha i laži. Postavši čovjekom, postao je podložan trpljenju, pa i samoj smrti. No on je do kraja vjerno svjedočio, u takvom svijetu, odnose koji su u Presvetom Trojstvu, odnose potpunog predanja drugome u ljubavi. U tom duhu ponio je ljudsku patnju i ljudsku smrtnost. No tu patnju nije nosio na način kako su to drugi činili. On ju je očistio od svakoga zla: mržnje, osvete, neprijateljstva. Snaga patnje samo je još više činila «opipljivom» ljubav prema Bogu i čovjeku. U Kristovom križu bilo je snage za opraštanje svih grijeha. Križ je ujedno jasan znak svim grešnicima da se nalaze pred Bogom ljubavi i da mogu povjerovati u moć i domet te ljubavi. Zato je Kristov križ u središtu vjerničkog okupljanja; on je ujedno poziv svakom kršćaninu da i on svoj križ, svoje patnje, očisti od svakog zlog osjećaja. Pravo je umijeće života otkriti tajnu pretvaranja patnje u «profit», znati okoristiti se upravo time što si i kad si patnik.

Može se reći da nijedna patnja ne treba biti beskorisna. Ima, naime, ne samo beskorisnih nego i štetnih patnji, kao što ima beskorisnog i štetnog novca u svijetu. Beskorisne su one patnje koje su ispražnjene od ljubavi i dobrote, poput posuda bez sadržaja, ili još gore sa štetnim sadržajem.

Razlikuje grijeh od grešnika

18. Krist je dobro razlikovao grijeh od grešnika. Bio je najžešći protivnik zla i grijeha, ali je bio sav na pomoć grešniku da se oslobodi od grijeha. Kada su mu doveli grešnicu uhvaćenu u očitom preljubu (Iv 8, 1-11), nije ni tada previdio sliku Božju u njoj, kao i onu dobrotu za koju se ona zalagala, s manjim ili većim uspjehom. Tužitelji su vidjeli samo grijeh, poistovjećujući ženu s grijehom; bili su slijepi za dobrotu. Krist ne samo da nije bio slijep za njezinu dobrotu nego ju je želio osloboditi da postane djelotvornija i jača. Nije u ženi izazvao potrebu da brani svoj način života, da iskoristi svoj obrambeni sustav, nego je ju je odmah uputio u graditeljske akcije na temeljima dobrote koju je imala, a nadasve na temeljima dobrote kojom je tim susretom bila obdarena.

Kristov učenik drukčije stoji pred svojim grijehom i grijehom svoga brata. On vidi razlog za priznavanjem svojih grijeha, ali i razlog da onome koji se o njega ogriješi ne uzvraća na isti način.

Gradi na spašenoj dobroti

19. Na ljubavi i dobroti gradio je Isus budućnost žene Samarijanke, ali nije joj zaboravio reći da se oslobodi onoga što ju vodi u propast - od grijeha. Vidio je on njezin grijeh i bolje od njezinih tužitelja. No on nije došao da istražuje način kako ljude osuditi, nego da pokaže kako ih može spasiti. A spasenje dolazi po milosti koja snaži dobrotu a oprašta grijehe.

Isus nije ni svoju obranu na suđenju gradio na slabostima svojih sudaca. Mogao je Pilatu, Kaifi i Herodu, dakako i svjetini, ukazati na zlobne konstrukcije koje su smišljali da bi ga mogli osuditi. Bio je svjestan da se više uspijeva boreći se za dobro, nego boreći se protiv zlih ljudi. I kada se borio protiv zla, nije se borio protiv čovjeka koji je to zlo učinio. I onda kada su ga mnogi osuđivali, on nije osuđivao nikoga. U svakome je budio dobrotu da ojača i uzmogne ponijeti zadatak svoga spasenja. I tu je ostao dosljedan gradeći sve na ljubavi, a nipošto na nečemu u čemu nema ljubavi. Nije naviještao grijehe ni Židova ni Rimljana, nego oproštenje grijeha. Nije nikada poistovjećivao zlo i čovjeka, zlo i instituciju, zlo i narod. Pobjedu nije tražio u tome da dokaže tuđu krivicu, nego u snazi ljubavi koja je u stanju krivicu oprostiti. Time je on bio vjerni svjedok one ljubavi koja je između njega i Oca.

Nisu ni apostoli poslije bili zaokupljeni brigom da dokažu kako je sud prema Isusu bio nepravedan pa da se time hvale. Važno je da se u svemu očituje ljubav, a ona se u Kristovu djelu jasno očitovala i nju su oni naviještali. Znali su da nije u Kristovu duhu istraživati tuđe grijehe i njima se sustavno baviti i zanimati. To je veoma opasan posao, pogotovo kada to postane potreba, kada se u nedostatku dovoljnog broja tuđih krivica «otkrivaju» nove, odnosno podmeću se i konstruiraju takve koje mogu opravdati pred javnošću već zauzet neprijateljski stav. Na toj liniji lako se dogodi da se dobro proglasi zlim, a zlo dobrim, odnosno da se uzme pravo određivati što je dobro a što zlo. To je omiljeli posao grešnika. To je onda jednostavno đavolski posao, jer je đavao uvijek «tužitelj braće naše» (Otk, 12, 10). U tom smislu možemo reći da je zabluda kako Kristova Crkva ne bi bila napadana kad bi bila bez krivice. Kristov primjer jasno pokazuje da i pravednik može biti optuživan, čak i na smrt osuđen.

Život se spašava darivanjem i opraštanjem

20. Apostolima je bilo teško shvatiti Isusov govor da opraštanje nema granica. Ako je to bilo teško shvatiti čak i apostolskom prvaku (usp. Mt 18, 21-22), još je to bio tvrđi govor za one koji Isusa nisu tako izbliza poznavali. Teško je ljudima bilo, a teško je to i danas, shvatiti da se život spašava darivanjem a ne čuvanjem, da je moguće život dobiti ako ga se izgubi (usp. Lk 9, 24-25). Kristova ljubav prema čovjeku bila je mnogo puta i neshvaćena, i neuzvraćena, i pogažena, i odbačena, i prezrena, ali ona je u njemu uvijek ostala čista ljubav, bez natruha prezira, neprijateljstva i osvete. Kada bi ikakav zli osjećaj zarazio Kristovu ljubav, ne bi po njemu s neba potekao izvor života i sreće među Adamove sinove. Što znači da se život i sreća za čovjeka nalaze u vjernom i ustrajnom nasljedovanju Isusova odnosa prema čovjeku i, dakako, prema Bogu. U svijetlu te nauke shvaćamo da biti protiv grešnika, onoga koji te vrijeđa, koji te podcjenjuje, ne znači činiti sebi dobro, nego znači dopustiti da te zloća obuzme i nosi; znači ne samo činiti drugome zlo nego i sebi. Tek kad si za njega, kada si u svakom slučaju okrenut prema njemu s pažnjom i ljubavlju, tada radiš i za svoje dobro. I onda kada te krivo optužuju, kada te bičuju, trnovom krunom okrunjuju, teški križ na tvoja leđa stavljaju, vrijeđaju i razapinju, i tada ne mijenjaj odnos predanja i žrtve za čovjeka i njegovo spasenje. Bog je jasno rekao da mu je takav odnos mio, jer je Krista koji je takav put prošao kao pobjednika uskrisio i postavio sebi s desna. A onima koji su taj put prihvatili kao svoje životno usmjerenje, poslao je dar Duha Svetoga.

Djelovanje milosti

21. Mučenička smrt bila je kršćanima najsigurniji znak da je pokojnik ušao u zajedništvo Oca i Sina i Duha Svetoga. To ne znači da je sve prije te žrtve bilo savršeno; ne znači čak ni to da je u času žrtve bio u svakom pogledu zreo kršćanin. Spasenje se postiže ne djelima zakonske pravednosti, kao da bi čovjek svojim djelima spasenje zaslužio, nego vjerom u milosni Božji dar. Mučenik je vjerovao da će milost usavršiti ono što je u njemu nesavršeno, da će se zbog svoje vjere moći uključiti u logiku života koja je u Očevom domu. Mučenik, naime, nije zdravo zrno po tome što su njegova humanost i vjera dovedeni do savršenstva, nego što je povjerovao u preobražajnu snagu Božje milosti koju dobivaju vjernici. Velika je razlika između onoga što je mučenik imao ostvareno u času prijelaza u vječnost i onoga što će on biti kada se uključi u «nebesko društvo Očevog doma».

Milost djeluje svojom snagom i za vrijeme zemaljskog putovanja. Ona pomaže da kršćanin raste i jača se u dobru. Petar i drugi apostoli u vrijeme Kristove muke bojali su se poistovjetiti s njegovom sudbinom. Taj strah je kod Petra i kod brojnih mučenika bio u suradnji s milosti prevladan. Zato ih se nije moglo ničim prisiliti da slijede laž. Prava sloboda, za koju nas je Krist osposobio, sastoji se u tome da je kršćanin u stanju slijediti istinu u ljubavi.

Mojsije je izveo jedan narod u novu domovinu; Isus je otvorio put cijelom čovječanstvu u novu domovinu, iako nije nikada prešao granice svoje zemaljske domovine. Bio je to izlazak ne iz jednog prostora u drugi, nego iz okupacije grijeha na slobodu djece Božje. Sačuvati tu slobodu makar izgubio područje (tijelo), to je potpuni izlazak, to je pravo svjedočanstvo: za punu slobodu (Božje obećanje) mučenik je spreman napustiti i svoje tijelo (svoj Egipat). Taj izlazak izveli su i naši mučenici, od sv. Venancija do bl. Alojzija Stepinca.

Poziv na nasljedovanje

22. Prava je veličina čovjeka, dakle, u tome koliko će on u svom životu biti što vjerniji svjedok onoga odnosa prema Bogu i čovjeku kakav je imao Isus Krist. Zato je Isus na rastanku sa svojim učenicima izdao nalog: «Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dap 1, 8)

U čemu svjedoci? U onom odnosu koji je Krist imao prema ljudima i prema svome Ocu, ili još bolje: u onom odnosu koji je on iz srca božanskog života, iz Presvetog Trojstva, spustio svojim utjelovljenjem među ljude. Zato ljude treba krstiti u ime Presvetog Trojstva, tj. «U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga!» (Mt 28, 19).

Mučenik je svjedok koji se svojski zauzima za ostvarenje odnosa prema Bogu i čovjeku kakav je Krist promovirao. Takav način svjedočenja bit će uvijek na iskušenju. Biti svjedok i po cijenu gubitka zemaljskog života - to je najveće iskušenje koje je trebalo nadvladati. Biti riječju i životom svjedok Kristova odnosa prema Bogu i čovjeku, postala je za Crkvu temeljna odrednica.

Isus je sve ljude pozvao da krenu za njim. Vježbanju čovjeka u hodanju njegovim putom, posvetio je on svega sebe. Nije to bila laka škola ni za njegove najbliže učenike, a kamo li za one koji su ga s nevjericom promatrali, s odstojanja. I apostoli su pokušavali skloniti Isusa da ublaži taj svoj dosljedni stav. Kad je to Petar pokušao učiniti, odgovorio mu je Isus: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mk 8, 33). Mnogo toga su apostoli morali svladati da bi se osposobili u hodanju prema svakom dobru i darivanju Bogu i čovjeku. Isusu je, svakako, taj hod bio lagan. On na tom putu nije u sebi osjećao sputanosti, ali je na sebi osjetio pritisak svoje okoline koja ga je gurala s pravoga puta, tražeći da se i on uklopi u struju zloće koja je u svijetu jaka. No on je do kraja ostao vjerni svjedok.
{mospagebreak title=Poglavlje 4.}

IV. Mučenička (svjedočka) era Crkve

Nasljedovatelji Krista

23. Kršćanski mučenici prihvatili su onaj način zajedništva među ljudima koji je Krist proklamirao i za koji je do kraja vjerno svjedočio. To zajedništvo se izgrađuje samo s Kristom i po Kristu. Biti vjeran do kraja Kristu, znači izboriti trajno zajedništvo života s Kristom, odnosno s Presvetim Trojstvom, zajedništvo koje je Krist navijestio ljudima. To zajedništvo ljudi nisu u stanju ostvariti svojim sposobnostima. Zato kažemo da je to zajedništvo nadnaravno. No ljudi postaju dionici tog zajedništva ako vjeruju da se ono po Kristu može ostvariti i i da se ostvaruje.

Najočitiji je znak da kršćanin postaje dionik tog zajedništva ako svoju vjernost Kristovom planu spasenja, odnosno samom Kristu, plati vlastitim životom. On vjeruje da za to blago može založiti sve što ima, svoj život. Zbog te vjere «Gospodar Kraljevstva» oprašta mu sve grijehe i propuste koje je imao prije toga čina. Bog, dakle, ne postupa tada po pravdi, jer bi pravda tražila nagradu za ono što je dobro učinio, a kaznu za ono što je bilo loše učinjeno. Jednako možemo reći da se mučenik nije «dignuo» svojom snagom i hrabrošću u zajedništvo Presvetog Trojstva, nego milošću. To je djelo milosti kojim Bog nagrađuje iskazani čin vjere mučenika. Božji odnos prema vjerniku nije izražen zakonom pravde, nego logikom ljubavi i milosti.

Mjerilo kršćanske veličine: koliko si vjeran svjedok

24. Kao zajednica ljudi imala je i Crkva ustrojstvo slično drugim ljudskim zajednicama: u njoj su postojale više i niže službe, više i niže vlasti i ovlasti. No, osnovna vrijednosna ljestvica bila je koliko je netko vjerni svjedok Isusa i njegova djela. To svjedočenje nailazit će na otpor, pa čak i na odbijanje svijeta koji je nošen drugim duhom. Zato svjedok ima muke, na što je Isus unaprijed upozorio učenike: «U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33). Što je to u svijetu pobijeđeno? Ono što nije na liniji Očeve volje, odnosa koji vladaju u Očevom domu.

Škola mučeništva – svjedočenja

25. Mučeništvo se nije događalo tek slučajno. Za nj se trebalo pripremati. Nije mučenik tek tako stekao slobodu opredjeljenja za dobro. Ono pretpostavlja dugotrajan ustrajan rast u vjeri i vježbanje u kreposnom životu: u svladavanju sklonosti na zlo u sebi, jačanju altruizma, držeći se pritom Kristova primjera. Mučeničkim (svjedočkim) duhom Crkva treba biti uvijek bogata, bez obzira živi li u vremenima mira ili progona. Mučenici su trebali savladavati sklizak i hrapav teren gdje je bilo lako izgubiti kontrolu nad «upravljačem». Na životnim raskrižjima nudili su se «lakši i bolji» putovi. Mučeništvo je raslo u protivštinama i naraslo do te snage da ih može savladati. Nije lako bilo ostati na tom putu dobrote i onda kada je kršćanin pred sobom gledao brodolom zemaljskog života. Vjerovati da nema drugoga puta osim dobrote i ljubavi, osim puta kojim je Krist prošao, to je najsnažnije svjedočanstvo. Prisutnost toga duha u prvoj Crkvi vidljiva je i po tome što su u njoj mučenici bili u velikoj cijeni. Možemo dodati: ona vremena u povijesti Crkve bila su evanđeoski plodnija u kojima se više cijenio duh mučeništva. Kada takva odnosa ne bi bilo, kada bi pala cijena toj kreposti, značilo bi da je nastupilo slabljenje kršćanske prisutnosti u svijetu.

Krštenje i mučeništvo

26. Krštenje i mučeništvo bitno su oblikovali pobožnost prvih stoljeća kršćanstva. Krštenje se smatra kao izvor, a spremnost na mučeništvo kao dokaz istinskog kršćanskog života. Iz istinski proživljene krsne pobožnosti izrastaju dva držanja koje rano kršćanstvo izvanredno cijeni: prava ljubav prema bližnjemu i ljubav prema Bogu do spremnosti na mučeništvo. To su zapravo temeljni stavovi Kristovi prema Bogu i čovjeku. Vjernim svjedočenjem do krvave smrti kršćanin se na poseban način sjedinjuje s Kristom i postaje njegov svjedok, tj. svjedok one ljubavi prema Bogu i čovjeku koju je Krist svjedočio sve do smrti na križu.

Svjedok se latinskim jezikom naziva confessor, pa se i mjesto gdje se mučeničko svjedočenje dogodilo, odnosno gdje su smješteni zemni ostaci ili moći mučenika (relikvije) zvalo konfesija (confessio). To je isprva zatvoren sarkofag zazidan u oltaru ili ispod njega. Kasnije se u zidu oltara pravi prozorčić (fenestella confessionis) kroz koji se može vidjeti sarkofag s relikvijama mučenika. Nerijetko su se mogle vidjeti i same relikvije. Iz te konfesije se poslije razvija posebna prostorija za sarkofag koja postaje pristupna ljudima, a u romanici je to već oveći prostor ispod crkve sa svodovima i stupovima. Na glavnom mjestu u toj prostoriji je sarkofag u funkciji oltara, a pored njega su uz zidove grobovi drugih Božjih ugodnika i istaknutih članova zajednice.

Tako je sveti prostor podijeljen na dvije razine. Gornja na kojoj se oko Kristova oltara okuplja na bogoslužje živa zajednica, i donja na kojoj su tijela pokojnika iz te zajednice (ili neke druge) koji su Krista do kraja nasljedovali u njegovoj ljubavi prema Bogu i ljudima. Donja razina nazvana je kripta (od grčkoga: kryptein – sakriti) jer je u središtu pažnje i štovanja ono što je bilo i uglavnom i dalje ostalo skriveno (moći svetaca).

Sveti «pragovi» (limina)

27. Mjesto vjernog svjedočenja za Krista, kako vidimo, najsvjetlija je točka za kršćanina jer je to prag (latinski: limen) preko kojega on iskoračuje u vječno sjedinjenje s trojstvenim Bogom – u vječni život. To je mjesto i za kršćane koji su ostali na zemlji u putujućoj Crkvi bilo nadasve sveto pa su ga od početka posebno obilježavali i okupljali se na njemu. Posjet tim mjestima nazivali su pohod pragovima (visitatio ad limina), ili Pohod ad limina.

Pojam «Pohod ad limina» još se danas sačuvao u nazivu posjeta biskupa «Ad limina apostolorum» (apostolskim pragovima). Naime, svi biskupi svijeta dužni su u određeno vrijeme (danas svake pete godine) posjetiti mjesta u Rimu gdje su apostoli Petar i Pavao mučenički (svjedočki) prekoračili prag vječnosti. Na tim mjestima nastale su poslije veličanstvene bazilike. Točno nad mjestom na kojem su po predaji u Rimu mučenički završili apostolski prvaci Petar i Pavao nalaze se danas glavni oltari u njihovim crkvama, a ispod oltara je konfesija. Jako je znakovito da svi predvodnici katoličkih zajednica iz cijeloga svijeta trebaju posjećivati ta mjesta (pragove – limina), ondje se nadahnuti istim duhom kojim su umirali apostolski prvaci i taj duh prenositi na zajednicu kojoj predsjedaju.

Upravo primjer izgradnje crkve sv. Petra u Rimu najbolje pokazuje smisao i značenje koje su kršćani pridavali mjestu mučeništva. Arheolozi su otkrili mjesto gdje je bio mučen i pokopan sv. Petar. Oko njegova groba zgusnuti su grobovi drugih kršćana, koji su željeli biti što bliže onome pragu preko kojega je njihov natpastir prekoračio u vječnost. Na tom mjestu postavljen je najprije, u vrijeme progonstva, mali spomenik, zatim veće obilježje, a kada je car Konstantin dao Crkvi slobodu, izgrađena je ondje velebna bazilika tako da je glavni oltar bio točno iznad Petrova groba. Ta bazilika je u vrijeme renesanse srušena i izgrađena ova današnja, ali se dobro pazilo da žrtvenik (oltar) ostane točno iznad prijašnjeg oltara, tj. iznad Petrova groba. Nad tim mjestom slavni Michelangelo je u 16. stoljeću postavio impozantnu kupolu, simbol neba u koje se Petar preselio nakon svjedočke, mučeničke smrti.

Dakle, grobovi mučenika bili su za kršćane mjesta okupljanja i molitve. često se sveta misa služila upravo nad grobom Na taj način je znakovito povezana jednim žrtvenikom (oltarom) i žrtva Isusova i žrtva njegova sljedbenika – kršćanina.

Translatio – prijenos

28. Grobovi kršćana, kao i drugih ljudi, bili su u prvim stoljećima izvan gradskih zidina. Zajednica je, dakako, imala svoje bogoslužne prostore u samom gradu.

Nakon što su kršćani stekli slobodu prenosili su tjelesne ostatke mučenika iz groblja u gradske crkve. To je bila posebna svečanost i svaka zajednica ju je slavila pod imenom prijenosa (translatio). Mjesto novog pokopa u gradskoj crkvi bilo je često ispod same oltarne ploče, na kojoj se slavila Kristova žrtva. Oni koji su život prinijeli Bogu u neograničenom predanju, trebali su počivati u najtješnjem dodiru s mjestom na kojem se slavio spomen Kristove žrtve u kojoj se Njegovo tijelo «predaje» i njegova krv «prolijeva». U misne molitve (kanon mise) uključuju se i imena mučenika, kako je i danas očito u Rimskom kanonu. Oltar i grob mučenika bili su, dakle, već tada stavljeni idealno i realno u onu usku vezu koja će kasnije prema liturgijskom pravu morati biti uspostavljena svuda gdje bude kršćanskih oltara. Nastat će, naime, pravilo koje će važiti sve do reforme Drugog vatikanskog sabora, da u svaki oltar nužno trebaju biti pohranjene moći mučenika. To je iziskivalo darivanje dijelova tijela mučenika drugim crkvama koje nisu imale mučenika. Na taj način izražavala se vjera da je spremnost na mučeništvo temeljna vrijednosna osobina kršćanske zajednice i pojedinih njezinih članova.

Hrvati preko mučenika uspostavljaju vezu s Rimom

29. U slučajevima da su zbog nekih neprilika kosti mučenika bile izložene opasnosti da ih netko obeščasti ili ukrade, trebalo ih je skloniti na sigurno. To se često događalo u vrijeme Seobe naroda kada je sve izvan zidina bilo nesigurno. Kod nas imamo slučaj da su poganski Hrvati (Slaveni) početkom 7. stoljeća zauzeli slavnu Salonu (Solin) gdje je 304. godine bilo mnogo mučenika, koji su poslije čašćeni i slavljeni ne samo u Dalmaciji nego i mnogo šire. Iz bojazni da Hrvati nedolično postupe prema ostacima mučenika, šalje papa Ivan IV (640.- 642.) opata Martina da prenese kosti mučenika u Rim. Opat Martin je obavio taj posao, izgleda, bez naročitih opasnosti, što znači da su ti prvi kontakti Hrvata s Rimom bili miroljubivi. Moći tih solinskih mučenika, među kojima i sv. Duje, pohranjene su u krstionici kod crkve Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Tako su prvi kontakti Hrvata s Rimom uspostavljeni preko mučenika.

U čemu je snaga Crkve

30. Snaga Crkve nije tek u brojnosti njezinih članova, nego prvenstveno u dosljednosti svjedočenja one ljubavi koja je po Kristu zaživjela među ljudima. Tu istinu najjasnije izražava rečenica koja se pripisuje Tertulijanu, crkvenom piscu na pragu trećeg stoljeća: «Krv mučenika sjeme je kršćana» («Sanguis martyrum – semen christianorum»). Spremnost na mučeništvo bio je uvijek izraz snage Crkve, kao što se Crkva nakon progona u kojima je bilo više mučenika osjećala mnogo jača. Imajući u vidu da je pred 1700. godina, u vrijeme cara Dioklecijana 304. godine, bilo najviše mučenika u povijesti kršćanstva, nije čudo da je tadanji svijet osjetio snagu kršćanstva i da je uskoro rimski car dao Crkvi slobodu (313.).

Štovanje ostalih svetaca

31. U četvrtom stoljeću počela je crkva častiti i one koji su u svojem životu nasljedovali Isusov odnos prema Bogu i ljudima, ali nisu mučenički prekoračili prag vječnosti. To su bili u prvom redu oni koji su za progona mnogo pretrpjeli, ali su progone preživjeli. Njihov život i smrt mogu se donekle usporediti sa životom i smrću mučenika. Tim priznavaocima ili ispovjedaocima (confessores) pridružili su se uskoro pojedini asketi i monasi, čiji se život rado vrednovao kao nekrvno mučeništvo. Potom su u taj krug pribrojeni i mučenici bez krvi (sine cruore), oni koji su se potvrdili kao hrabri pristaše i marni navjestitelji prave vjere. I njima se namjenjuje liturgijsko slavlje na dan njihove smrti, koji dan kršćani nazivaju rođendanom (dies natalis). I taj rođendan ubilježen je u kršćanski kalendar, a na mjestu smrti građene su kapelice i crkve u kojima su se vjernici okupljali.

U takvom ozračju posebno se mogla razviti pobožnost i čašćenje Isusove suputnice i supatnice, njegove majke Marije. To će se štovanje posebno proširiti nakon što je na općem saboru u Efezu 431. Marija proglašena Bogorodicom, tj. da je rodila ne samo Krista čovjeka, nego i Krista Boga.

Kriterij za svetost

32. Iako se tako krug vjernih svjedoka proširio, uvijek je ostao jasan kriterij po kojemu je netko u taj krug mogao biti ubrojen: svjedočenje one ljubavi prema Bogu i čovjeku kakvu je zasvjedočio Isus Krist. Sud o tome davala je sama kršćanska zajednica u kojoj je pojedinac živio i umro. Njihovo štovanje često je prelazilo lokalnu zajednicu i poprimalo opći značaj, odnosno ulazilo u svetački kalendar cijele Crkve. Tek u 13. stoljeću crkveno je učiteljstvo propisalo obvezatni način na koji se može neki bogougodnik proglasiti svetim. Prvi proglašeni svetac je sv. Antun Padovanski (1232.).
{mospagebreak title=Poglavlje 5.}

V. Naši uzori i nada trećeg tisućljeća

Nadvladati napasti svijeta i grijeha

33. Put na koji nas Bog i Crkva zovu nije neprohodan. Njime su poslije Krista prošli brojni kršćanski heroji koji svojim primjerom pokazuju kako se nadvladavaju prepreke na životnom putu, kako se nadvladava zlo. Zlo, naime, ima svoju privlačnost, svoje sirene koje žele čovjeka skrenuti s pravog puta, da ne stigne onamo gdje je njegov cilj. Mučenik također osjeća u sebi tu svjetovnu struju koja želi skrenuti životnu lađu od puta k Bogu, koja svojim obećanjima želi odvući čovjeka kršćanina od vjernosti Kristovu pravcu. Kristov pravac je put koji je istina i vodi u život. Ali postoje i stranputice sa svojim lažima – koje nisu bez svoje uvjerljivosti – koje vode u propast. Vjetrovi zla, prisutni katkada i u javnom mnijenju, znaju biti toliko jaki da se na životnoj lađi trebamo privezati uz jarbol (Krista) da i sami ne dademo suglasnost krivom i opasnom putovanju. I apostole je Isus upozorio: «Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu!» (Lk 22, 31).

Pšenično zrno

34. Način djelovanja svjedoka božanskih odnosa među ljudima možemo upoznati iz evanđeoskih prispodoba o sijaču (Mt 13, 4-9, 18-23) i onu o zrnu pšenice (Iv 12 24-25). Nebeski Sijač stavio je po Kristu u zemlju zdravi plod, zrno, koji plod nije bio zaražen nikakvom bolešću.

Znademo da zrno bez buke pokreće novi život. Ono ne traži da ga se gleda, da mu se divi, da ga se hvali; bačeno je da nestane da bi donijelo plod, život. Zrno nestaje onda kad je cijela okolina zahvaćena tim «projektom» i kada je u stanju da ga dovede do kraja. Ono ne žudi da vidi kakvi će ti plodovi biti, u očekivanju nagrade i priznanja; ono ne djeluje da mu se drugi dive nego da drugi žive; ono ne traži da uživa plodove svoga puta (usp. Mojsije kako umire ne ušavši u obećanu zemlju!). Zdravo zrno pokrene i organizira sve pozitivne snage u svojoj okolini da se uspostavi takav skladan red koji omogućuje donošenje ploda. Bez pokretanja i angažiranja tih pozitivnih snaga u okolini ne bi se uspio uspostaviti takav proces koji vodi prema deseterostrukom, četrdeseterostrukom i stostrukom urodu.

U «zrnu» Kristu bila je ljubav koja je od većine ostala neshvaćena, neuzvraćena, često prezrena, odbačena i pogažena, ali je uvijek ostala ljubav, bez natruha prezira, mržnje i neprijateljstva. To sjeme Crkva sije po njivama ovoga svijeta. Ako je zdravo sjeme i na starom panju može niknuti mladica novoga debla (Usp. Iz, 11, 1).

Svaki mučenik, vjerni svjedok, bio je poput takva zdravoga zrna koje je donosilo veliki urod i jačalo Crkvu. U njemu evanđelje nije svijetom modificirano jer je založio sve na vjernost Kristu.

Nije toliko važno da Kristov svjedok prouči sve prilike oko sebe kako bi se onda mogao prema njima ispravno postaviti, koliko je važno da on bude zdravo zrno, zdrava stanica u tijelu Crkve koja nikada ne paktira sa zlom nego se od nje po cijelom tijelu, bez primjesa zloće, širi zdravlje; da bude zdrava stanica koja je radije spremna umrijeti nego biti zaražena zloćom i tu zarazu prenositi drugima.

Smisao proglašenja svetaca

35. Smisao proglašenja svetaca u Crkvi jest u tome da se izrazi zahvalnost ljudima koji su svoj život posvetili ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Drugi je razlog, koji je uvijek povezan s prvim, da oni koji ostaju na «zemaljskom putu» imaju u svecima uzor ponašanja. Kad nema pravih uzora, nametnut će se loši. Uvijek je bilo u društvu dobrih i loših ljudi. Društvo je tim zdravije što dobri uzori u njemu mogu lako «isplivati» na površinu da se vide. Bolesno je društvo koje gradi pozornice za promociju loših uzora, gdje takvi visoko kotiraju.

Poziv Svetog Oca

36. Svi smo na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće razmišljali što je potrebno prenijeti preko toga praga, a što bi bilo dobro da ostavimo i da ne ugrožavamo budućnost svijeta onim što je opasno. Nisu u pitanju samo bombe i tenkovi, pitanje je i usmjerenje čovjeka. Ima li on jasan i ispravan cilj? Koji su mu uzori?

Tu je Sveti Otac uvidio opasnost. Svijetu se nameću loši uzori. I prije je bilo loših ljudi u društvu, ali su oni na vrjednosnoj ljestvici društva bili niže. Loše je kad oni koji su siromašni u ljudskosti, ma koliko u nekim vidovima otišli naprijed, uživaju visoku cijenu na toj ljestvici. Nije riječ o tome da se nekoga spusti niže snagom nekog zakona, nego da se na pozornicu dovedu prave vrednote, pravi uzori.

čemu li se sve danas ne osigurava promocija i gromoglasna promidžba? Zato Ivan Pavao II. ide svijetom i proglašava svete i blaženika, da pokaže koji su pravi uzori. Papa Ivan Pavao II. pozvao je cijeli svijet, pa i naš narod, da popiše svoje svjedoke vjere i čovječnosti i da njih stave pred sebe kao uzore. «Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo», poručuje svima prorok našeg vremena Ivan Pavao II. (Apostolsko pismo «Tertio millenio adveniente», br. 37). Tek ako imamo prave uzore, naša nada u ovom tisućljeću ima prave temelje. Vidio je Papa kako je čovjek stvorio jako mnogo sredstava kojima može svome bratu nauditi, jako mnogo eksploziva koji može u novom tisućljeću svijet raznijeti. Potrebno se ugledati na one koji su spremni svoje snage i sami sebe ugraditi da bi nadolazećim generacijama osigurali bolji i sigurniji svijet. To su ponajprije oni ljudi koji su bili spremni za svoga bližnjega, za svoje uvjerenje, za svoju vjeru staviti na kocku i vlastiti život.

Poziv Hrvatima

37. Ako gledamo na suvremene uzore, zaprepastit ćemo se kao što se zaprepastio i Sveti Otac. I k nama je došao i ukazao nam na uzore u našem narodu. Tu su sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić; drugi su proglašeni blaženicima, kao bl. Alojzije Stepinac, Ivan Merz , Marija Petković od Propetoga. i drugi.

Ta misao, na razne načine formulirana, nalazi se u Papinim porukama i prije i poslije toga poziva, a nama Hrvatima je o tome govorio napose prigodom svojih posjeta Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Navedimo ovdje i riječi koje je izrekao u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. prigodom proglašenja našeg mučenika bl. Alojzija Stepinca: «Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljeća nikli u ovim krajevima, počevši od vremena Rimskoga carstva, s likovima kao što su Venancije, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanu, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremena među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom, ujedinjenom s Kristovim patnjama, posebno svjedočanstvo koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu. Osim njih ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu. Pripadaju velikom mnoštvu onih koji , odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred Prijestoljem i pred Jaganjcem» (Otk 5, 9).

Naši biskupi o mučenicima

38. I naši biskupi su na razne načine prenijeli Crkvi u Hrvata tu poruku. Spomenimo samo neke od brojnih misli izrečenih na tu temu.

Nadbiskup Bozanić je, među ostalim, ovim riječima pozdravio na istom skupu Svetog Oca: «Zahvaljujemo Vam što u ovom Vašem drugom apostolskom posjetu spajate dva velika središta hrvatske i državne i crkvene povijesti - Zagreb i Split, da nam tako označite potrebu i zadaću i crkvenog i državnog jedinstva. U isto vrijeme ponovno nas – osobito po svetom mučeniku Dujmu, utemeljitelju Crkve splitske, upozoravate na drevne kršćanske korijene na koje se u VII. stoljeću pricijepilo hrvatsko kršćanstvo. A opet upirete prstom na suvremenog mučenika svjedoka vjere i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvu, na zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve Alojzija Stepinca.»

A splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić slično je rekao na dočeku Pape u Splitu 4. listopada: “Željno smo očekivali da dođe ovaj dan kada ćemo moći, zajedno s Vama, slaviti svetu misnu žrtvu na ovom tlu, za nas svetom, suzama zalivenom i mučeničkom krvlju natopljenom, tamo sve od vremena sv. Dujma biskupa i ostalih solinskih mučenika, do onih iz turskih vremena (…) i do onih iz naših dana, među kojima posebno mjesto pripada blaženom mučeniku Alojziju Stepincu.”

Nedavno u tom duhu biskupi Hrvatske biskupske konferencije uputili zajedničko pismo katolicima Hrvatima naslovljeno: «Na svetost pozvani» (2002.).
{mospagebreak title=Poglavlje 6.}

VI. Crkva hrvatskih mučenika

Danas možemo slobodno slaviti naše mučenike

39. Vodeći se upravo tim poticajima, pokrenuli smo akciju u našem narodu za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. To je akcija za otkrivanje pravih veličina i uzora u našem narodu, koji su svojim predanim životom za svoje mještane, svoje sugrađane, za svoj narod živjeli do kraja. Najviše je njihova zasluga da smo ovdje ostali i opstali. Neke od njih dugo nismo smjeli ni spominjati. Danas tome nema prepreka. Ako budemo slijedili njihov primjer, hodit ćemo ispravno u sadašnjosti i pripremiti bolju budućnost onima koji će doći iza nas.

Hrvatski mučenici

40. Ovdje se pojam mučenik, dakle, shvaća u širem smislu. Njime su obuhvaćeni svi oni koji su stradali boreći se za svoju vjeru i svoju slobodu, odnosno «za krst časni i slobodu zlatnu». Možemo ih ovako podijeliti na one:

a. koje je Crkva kao takve prihvatila ili proglasila sve od sv. Venancija (259) do Stepinca (1960.). Njima je posvećen bogoslužni prostor. Među njima je većina iz starokršćanskih vremena, a trojica su iz Hrvatskog naroda. No i oni prvi postavili su temelje hrvatskom kršćanstvu i na taj način utjecali na formiranje hrvatskog kršćanskog identiteta. U tom smislu možemo ih smatrati svojima.

b. koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti, kao npr. mučenici iz vremena turske okupacije ili Drinske mučenice i dr. I ti brojni mučenici naše prošlosti zaslužili su da ih zadržimo u narodnoj memoriji ili sjećanju.

c. koji su se u našoj povijesti svjesno izložili i svoj život založili zato da bi na ovim prostorima bilo više slobode, mira i zadovoljstva. Među njima su najbrojniji Hrvati, ali ima ih i iz drugih naroda (Mađari, Srbi, Nijemci, Albanci, Židovi, muslimani i dr.). Njih je bilo veoma mnogo kroz našu dugu povijest, napose u vjekovnoj borbi s Turcima, u obrani svoje zemlje i svojih ognjišta u prvom i drugom svjetskom ratu.

d. Koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora, najviše u ratnim operacijama, u logorima i zatvorima, a ne mali broj stradao je i poslije rata. Stradavali su zbog pripadnosti nekom narodu, vjerskoj ili ideološkoj skupini.

Navedeni mučenici živjeli su na ovom hrvatskom prostoru, ali nisu svi Hrvati po nacionalnosti. Crkva ne prihvaća nacionalni oklop kao granicu svoga djelovanja nego u svakoj naciji potiče pozitivne smjernice. (Usp. Njemački biskupi: Crkva u mnogo jezika i naroda, br. 18).

Cijelo razmišljanje odnosi se na hrvatski prostor jer se ne želi nikoga isključiti koji je u tom prostoru živio ili živi. Potrebno je u sjećanje naroda koji ovdje živi ugraditi sjećanje da je on na ovom prostoru imao u prošlosti mučeničke uzore, da ovo tlo nije neplodna kršćanska pustinja. Ovdje je bilo u prošlosti mnogo mučenika. To blago naše prošlosti nije djelo samo jedne nacije.

Naše poštovanje i zahvalnost hrvatskim mučenicima

41. Želimo svim mučenicima izraziti zahvalnost na onome u čemu su bili veliki i zaslužni za svoje suvremenike i za nas.

Kada se pojam mučenika protegne na sve gore navedene, postaje razvidno da oni nisu u svemu i u svako vrijeme bili veliki po svojim osjećajima i djelima. Znamo da se ni proglašeni sveci nisu uvijek savršeno postavili ni prema Bogu ni prema čovjeku. I oni su znali pogriješiti pa im je bilo potrebno oproštenje i od ljudi i od Boga. Svetima su proglašeni jer su svojom dobrotom i ljubavlju obogatili čovječanstvo i Crkvu a mi im zahvaljujemo na tom daru kojeg smo i sami dionici. često nam mogu koristiti i kao uzori po odnosu prema svojim nedostacima i pogreškama: znali su naći put kako se njih osloboditi, znali su naći Onoga koji će im svojom milošću grijehe dignuti i oprostiti.

Ako je i kod proglašenih svetaca bilo krivih koraka, jasno je da ćemo se s pogreškama sresti još češće kod ljudi iz naše prošlosti koji nisu preminuli na glasu svetosti, ali ipak su nas u mnogočemu zadužili. Mi im zahvaljujemo na onom dobru, za onu ljubav koju su svjedočili svojom žrtvom, na onom daru čije plodove mi danas uživamo.

Takvih ljudi koji su nas u prošlosti zadužili ima jako mnogo. Mi smo gore izdvojili neke skupine kojima se gradnjom Crkve hrvatskih mučenika želimo zahvaliti i odati im priznanje. Želimo da i oni po veličini svojega dara, svoje žrtve za narod na ovim našim prostorima, postanu uzori i našoj generaciji i onima koji će iza nas doći. Ako su oni učinili nešto što je bilo potaknuto mržnjom, neprijateljstvom, osvetom, zloćom – a čega je nesumnjivo bilo – takvim djelima ne želimo podizati spomenik, ne želimo takva djela izvlačiti iz prošlosti i stavljati za uzor današnjem naraštaju. U tom slučaju prošlost bi nam bila opterećenje i poziv da ponavljamo stare greške.

Spomen Krbavske tragedije

42. Devetog rujna 2003. godine navršilo se 510 godina od Krbavske tragedije u kojoj je u nešto više od jednoga sata poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom tragedijom na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Još je teže shvatiti da do danas na tom povijesnom prostoru nije podignuto spomen obilježje kao trajan podsjetnik na taj događaj, na tu žrtvu. Tako je mnogo života tada stavljeno na kocku u želji da bi drugima osigurali mirniji i sigurniji život, a izostao je vidljivi znak zahvalnosti za to darivanje vlastitog života. čini se da je na sadašnjem naraštaju da odradi dug prema tim žrtvama, da nas oni koji će nakon nas doći ne okrive što smo propustili ono što nismo smjeli propustiti, - kako bi rekao glasnik hrvatske nade nakon Krbavske bitke, modruški biskup Šimun Kožičić Benja.

Budući da 1993. nije bilo moguće dolično obilježiti 500. obljetnicu toga stradanja i te spremnosti na žrtvu brojnih naših prethodnika na ovom prostoru, inicijativa je pokrenuta 2003. povodom 510. obljetnice (1493. – 2003.) Uz to te godine pohodio nas je Sveti Otac i svojim porukama o nasljedovanju pravih uzora još više ojačao u našoj nakani. Njegov prvi dolazak u Hrvatsku bio je 10. rujna 1994., u vrijeme kada su nam je u našim nevoljama bilo najpotrebnije njegovo ohrabrenje i njegova podrška.

Prošla godina, kako je gore rečeno, bila je Godina mučenika na razini cijele Crkve, pa je to bio dodatni motiv da se sa zahvalnošću sjetimo zaboravljenih hrvatskih žrtava.

Ovu godinu Papa je proglasio Euharistijskom godinom, želeći time naglasiti potrebu da se još bolje osvijetli i doživi veličina Kristove žrtve i Kristova darivanja za čovjeka. To je za nas novi poticaj da još bolje vrednujemo također žrtve i darivanja naših prethodnika na ovom hrvatskom prostoru.

Spomenik Ivanu Pavlu II.

43. Znademo da smo i prije i poslije Krbavske bitke imali u papama najbolje prijatelje i pomoćnike. Pola tisućljeća nakon te tragedije zbivalo se nešto slično. I prethodnici današnjeg Pape pridavali su Hrvatima važnu ulogu za spašavanje kršćanske Europe na ovim našim prostorima. Ivan Pavao II. toliko je učinio za nas da možemo mirno reći kako je nadmašio sve svoje prethodnike. I kroz svoje poruke da od nas mnogo očekuje, izrazio je koliko nas cijeni. Zbog toga mu je već podignuto više spomenika. Nije li prikladno da mu se izgradnjom Crkve podigne monumentalni spomenik upravo na Krbavi u povodu 510. obljetnice Krbavske bitke i trećeg njegova posjeta Hrvatskoj, da mu se podigne spomenik u tom zemljopisnom središtu Hrvatske, kao izraz naše zahvalnosti za sve što je za nas učinio i kao izraz naše spremnosti da svoju povijest i sadašnjost želimo sagledati u duhu njegovih poruka?

Crkva i memorijalni centar

44. Naime, ideja da memorijalni centar odnosno crkva budu na Krbavskom polju povezana je sa spomenutom Papinom porukom na prijelazu u treće tisućljeće, kada je pozvao cijeli kršćanski svijet da popiše – kako je gore rečeno - svoje svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se njihovo svjedočanstvo ljubavi prema čovjeku (mučeništvo) kao dragocjeno blago prenijelo preko praga tisućljeća i idućim generacijama poslužilo za uzor. Tu poruku našem narodu Papa je najjasnije izrazio za vrijeme drugog posjeta (1998.) kada nam je stavio za uzor jednog takvog svjedoka-mučenika, kad je slugu Božjeg Alojzija Stepinca proglasio mučenikom i blaženikom.

Jedan od odgovora na Papinu pobudnicu

45. Govoreći o svjedocima vjere na našem prostoru nije Papa mislio samo na «etničke Hrvate», nego na sve koji su od sv. Venancija pa na ovamo, bili spremni radije podnositi žrtvu nego je nametati drugome, prije podnositi nepravde nego ih drugima nanositi. U više navrata potvrdio je to svoje stajalište i za vrijeme nedavnog, trećeg posjeta Hrvatskoj. Mi smo, pogotovo na ovim prostorima, imali tako brojne svjedoke, a možemo reći da se ta spremnost žrtvovanja «za krst časni i slobodu zlatnu» najzgusnutije očitovala upravo 9. rujna 1493. na Krbavskom polju. Taj dan mogli bismo zabilježiti kao Dan hrvatskih mučenika.

Povezujući, dakle, obljetnicu pogibije više tisuća branitelja na Krbavskom polju i spomenutu poruku Pape, došli smo na ideju da se upravo na Krbavi (Udbini) podigne jedan memorijalni centar i crkva u kojemu bi se častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku.

Temeljac iz katedrale

46. Sveti Otac je na Duhove 8. lipnja 2003. godine predvodio sv. misu u Rijeci. Onamo je donesen kamen izvađen iz temelja krbavske katedrale i stavljen pred Papu da ga blagoslovi za temeljni kamen Crkve hrvatskih mučenika. Taj blagoslovljeni kamen je 9. rujna 2003. godine, na dan Krbavske bitke, bio na Krbavskom polju usred vjerničke zajednice, koja je, predvođena svojim pastirima, na grobovima palih branitelja slavila svetu misu, nekrvnu žrtvu Isusa Krista. Imajući u vidu brojne žrtve kroz razna stradanja u našoj povijesti, potrebno je odati poštovanje i čast svim bezimenim mučenicima našega naroda koji su stradali ne samo u Krbavskom boju nego i «u raznim Jazovkama, Ovčarama i drugim mučilištima», kako reče đakovačko-srijemski biskup prigodom beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca.
{mospagebreak title=Zaključak}

Zaključak

47. Prema čemu zapravo treba voditi čašćenje mučenika? Pa prema Presvetom Trojstvu, prema punini života i sreće. Taj život i to zajedništvo naviještao je Isus od prvog dana svog javnog djelovanja pa do kraja kada je svoj Duh predao Ocu na križu. Njegov «pohod» na zemlju zbio se zato da čovjeka uključi u puninu Božjeg života. To je bio cilj utjelovljenja Kristova i njegova naviještanja: spustiti među ljude život i sreću samoga Boga.

U najvitalnijim vremenima u povijesti Crkve, kao u eri mučenika, bilo je veoma prošireno štovanje Kristova križa. Razumjeti povezanost Presvetog Trojstva i Kristova križa znači razumjeti ono bitno što je potrebno za spasenje čovjeka. Zato kršćanin često stavlja na sebe znak križa ispovijedajući ujedno vjeru u Presveto Trojstvo: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U ljudskim okvirima nije moguće ustrajati u pravoj ljubavi ako se pošto poto nastoji izbjeći križ i teškoće. Tendenciju suvremenog svijeta previše karakterizira bježanje od križa a da bismo mogli imati u tu tendenciju povjerenje i pouzdanje. Ona svojim prirodnim tijekom vodi do slabljenja svih ideala. Time ujedno slabe i mogućnosti da se čovjek nosi s teretom i obvezama života. Mučenici, vjerni svjedoci, zato su izazov suvremenom svijetu. Zato je potrebno o njima govoriti da svijet ne ostane bez nade u svoju budućnost. Papa Ivan Pavao II. to je dobro shvatio i upozorio ljude da je život bogatiji gdje je prisutnije darivanje. To je on na mnogo načina izrazio kao poruku našem vremenu. On želi da to bude motor u procesu europeizacije i globalizacije. Tu je poruku i nama jasno izrazio prigodom svoja tri posjeta. Gradeći Crkvu hrvatskih mučenika želimo tu poruku učiniti glasnijom i djelatnijom.

U Gospiću, 10. veljače, na dan mučenika bl. Alojzija Stepinca 2005. godine

IspisE-mail

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.