Svećenički dan 2006. (Senj - Goli otok)

Written by Josip Anušić on . Posted in ROOT

(Sirah 44, 1 – 13; Marko 14, 53 – 64)


Preuzvišeni oče biskupe, draga braćo svećenici i redovnici, poštovani vjernici!

Kao što je već ustaljeno, i ovaj svećenički dan Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije slavimo na državni praznik koji je posvećen sjećanju na one koji su prije šezdeset i više godina ustali protiv fašističkog i nacističkog terora. Suvremena Republika Hrvatska gleda u toj borbi početke i temelje svoje današnje samostalnosti i suverenosti, što je izrazila upravo ustanovljenjem i slavljenjem ovoga praznika. Na tim je temeljima došlo do njezina međunarodnog priznanja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što se je voljom ogromne većine naroda odcijepila od bivše Jugoslavije.

Prema prvotnoj zamisli, naš ovogodišnji svećenički dan trebao je imati za odredište samo Senj, odnosno Senjsko sjemenište u povodu dvjestote obljetnice njegova utemeljenja. Htjeli smo, u duhu današnjeg prvog čitanja iz knjige Sirahove, odati poštovanje slavnim muževima koji su se, osnivanjem tog sjemeništa, proslavili ne samo u svome vremenu nego i u vremenima poslije njih, sve do danas. Njihovo je djelo njihova slava. Senjsko je sjemenište jedna od prvih visokoškolskih ustanova na ovim našim sjevernojadranskim prostorima. Iz njega su proizišla pokoljenja slavnih muževa koji su svoju slavu zaslužili služeći Bogu i narodu kao svećenici, učitelji, političari, znanstvenici, pjesnici, umjetnici. O njima možemo reći sa starim Sirahom da «bijahu ljudi pobožni, kojih se dobra djela ne zaboravljaju», jer «u potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe». Zbog toga i mi osjećamo zahvalnost prema njima, kao što je stari židovski mudrac Sirah osjećao zahvalnost prema svojim židovskim precima.

Mi smo danas to što jesmo zahvaljujući i onima koji su prije nas živjeli, borili se i stvarali. Od njih smo naslijedili baštinu iz koje crpimo i živimo. Koliko smo toga svjesni, toliko smo manje u iskušenju misliti da sve s nama počinje i da nikomu ništa ne dugujemo. Svijest o tome da živimo od nasljeđa koje smo primili od onih koji su bili prije nas, potiče nas na poniznost, ali i na odgovornost za ono što smo naslijedili, da to bude sačuvano i preneseno novim naraštajima. Postoji naime generacijska solidarnost u dobru i zlu koja nadilazi vremenske granice i povezuje u jednu živu cjelinu prošlost, sadašnjost i budućnost. Jedni od drugih nasljeđujemo jedno i drugo, dobro i zlo. Svaka je generacija odgovorna da ono što je primila preda dalje. Svaka je generacija također odgovorna da novoj generaciji preda u baštinu što manje zla, a što više dobra. štoviše, odgovorna je da lanac baštinjenog zla prekine, a lanac baštinjenog dobra nastavi i produži bez prekida. Godinu duhovnih zvanja koju slavimo u povodu dvjestote obljetnice Senjskog sjemeništa trebamo upravo tako shvatiti, tj. kao izraz generacijske odgovornosti da se novim naraštajima, preko novih svjedoka vjere i čovjekoljublja, prenese sve ono dobro vjere i uljudbe što smo naslijedili, ali da tomu također damo, kao i svaka generacija prije nas, i vlastiti doprinos, kako bi se dragocjena baština umnažala i uvećavala, kako bi se stvarala duhovna akumulacija onoga što je istinito, vrijedno, lijepo, kako bi svjetlo Kristove vjere, koje smo primili, osvjetljavalo živote i onih koji će doći poslije nas. Time ispunjamo svoj dug kako prema onima prije nas tako i prema onima koji će nas naslijediti.

Kao što sam na početku rekao, prvotna zamisao našeg ovogodišnjeg svećeničkog dana bila je pohoditi naš slavni grad Senj u povodu dvjestote obljetnice Senjskog sjemeništa. Ali kada se nama iz Rijeke pružila prilika da u Senj dođemo brodom, i time potvrdimo jednu tradiciju putovanja koja je vjekovima na ovim prostorima živjela, a u naše se je vrijeme prekinula, razmišljali smo što bismo još mogli pohoditi imajući takvo sredstvo na raspolaganju. I tako se rodila ideja da posjetimo ovaj po zlu poznati otok.

Kao i u Senju i ovdje smo se susreli s prošlošću, ali drukčijom, jer je obilježena, ne stvaralaštvom, nego patnjom, ne dobrom, nego zlom. Ali i takva nas prošlost također obilježava, ona je također dio nas, prema njoj smo također obvezni. Tko bi se u tom pogledu drukčije ponašao, postupao bi poput čovjeka koji u svojoj obiteljskoj genezi vidi i prihvaća samo ono što je bilo dobro, a pred svim ostalim zatvara oči i pravi se kao da to nije dio njega. Uvijek su, i u pojedinačnom i u narodnom pamćenju, postojale takve tendencije, ali generacijska solidarnost nas obvezuje da im se suprotstavimo.

Kršćane njihova vjera uči kako dobro što ga je jedan čovjek učinio koristi svima. Taj čovjek je Bogočovjek Isus Krist. Zasluge koje je on stekao svojom mukom, smrću i uskrsnućem, postale su baština svih. Na isti se način prema učenju naše vjere prenose i grijeh i zlo. Grijeh prvog čovjeka pogađa svakog čovjeka, a to isto vrijedi i za grijeh svakog poslije njega. U tom smislu, zlo koje se dogodilo, ovdje ili bilo gdje drugdje i u bilo kojem vremenskom razdoblju, tiče se i mene, tiče se svakoga od nas. U jednom čovjeku trpe svi, kad je dostojanstvo jednoga pogaženo, pogaženo je dostojanstvo svakoga; kad jedan čini zlo, posljedice i krivnju snose svi. Zato se o Kristu i kaže da je grijehe i krivice svih uzeo na sebe i ispaštao za njih. On je to prihvatio i učinio slobodno, a mi tome ne možemo izbjeći i kad bismo htjeli.

U naše vrijeme nitko nije tu generacijsku solidarnost u grijehu i zlu tako dobro shvatio kao blagopokojni papa Ivan Pavao II. koji se kajao za grijehe svih kršćanskih naraštaja i molio za oproštenje one kojima su oni tijekom povijesti nanijeli zlo. Kako znamo, ta je njegova gesta, učinjena u godini Velikog jubileja, mnoge iznenadila, a bilo je i onih koje nije oduševila. No, ona je u dubokom suglasju s temeljnim shvaćanjima i učenjima naše svete vjere o solidarnosti svih u dobru i zlu, u spasenju i propasti.

U tom je smislu u dubokom suglasju s kršćanskim učenjem i shvaćanje velikog ruskog pisca Dostojevskog o «krivnji svakoga za sve». On kaže: «čim sebe učiniš odgovornim za svakoga i sve, odmah ćeš i sam uvidjeti da tako i jest, i da Ti i jesi kriv.» Na taj način on u romanu Braća Karamazovi pokazuje da se ne zna tko je više ili manje kriv za ubojstvo starog Karamazova: «U prvom redu je možda žrtva sama kriva, jer je stari Karamazov sam sudjelovao u razvratu koji će razdražiti ubojice. Dimitrije, tobožnji ubojica, kriv je što je htio ubiti, Ivan, jer je dao teoriju ili opravdanje za ubojstvo, a sam Aljoša kriv je jer nije htio biti 'čuvar brata svojega'. (Otac mu upravo nalaže da pazi na brata).» (Prohaska)

Dakako, ovakvo gledanje na ljudsko zlo i patnju nije ni sociološko ni političko, a najmanje dnevnopolitičko. Riječ je o dubljem pristupu, o religioznom i metafizičkom pogledu koji otkriva dubinske veze među ljudima koje su nevidljive uobičajenom promatranju. Tim se pogledom otkriva opća solidarnost, sudioništvo i sukrivnja za sve što se ne samo sada događa nego i za ono što se je dogodilo ili će se tek dogoditi. U tom smislu Kristova osuda i patnja predstavljaju manifestacija nasilja u koje su kao sukrivci uključeni svi, moćnici i žrtve, huškači i razbješnjelo mnoštvo. Svi smo dio onih koji osuđuju Krista, i On istovremeno trpi u svakome koji je osuđen, mučen i ubijen. čitati Evanđelje s vjerom znači vjerovati da se ono što je u njemu sadržano događa ovdje i sada.

Stoga, kao vjernici ne možemo u patnjama koje su se ovdje dogodile, kao ni u patnjama koje su se bilo gdje drugdje dogodile, ne prepoznati Kristove patnje, tj. samoga Krista koji trpi u onima koji trpe, i koji je mučen od onih koji bilo kojeg čovjeka muče i ubijaju. Golgota nije samo u Jeruzalemu, ona je svagdje gdje se čovjeka nepravedno osuđuje i na križ pribija, jer u svakome takvome Krist trpi i umire. Zato se kršćanin s poštovanjem prigiba pred svakom patnjom, jer u svakom patniku prepoznaje Krista, ali i svoj dio krivice i odgovornosti za učinjeno zlo. Kako se, dakle, ponašati naočigled tolike patnje i zla što su se dogodili u našoj bližoj ili daljoj prošlosti? Nema sumnje da treba učiniti sve što zahtijevaju pravda i humanost. Ali nas vjera uči da se tu ne smijemo zaustaviti. Za takve su događaje naime krivi svi, pa i kršćani, čak i više nego drugi, jer su od Boga više primili. Zato je ruski filozof Berdjajev napisao: «Povijest sudi kršćanstvu... Ali taj poraz kršćanstva preokreće se i u sud na poviješću.» Povijest sudi kršćanstvu, jer kršćani nisu ispunili misiju koju su od Krista primili. Zato je isti ruski mislilac govorio o dostojanstvu kršćanstva i nedostojnosti kršćana, jer su oni uzvišene kršćanske ideale prilagodili ovome svijetu, umjesto da bude obratno. No, prema istom misliocu, kršćanstvo je smisao povijesti, pa je zato neuspjeh kršćanstva i neuspjeh same povijest. U skladu s time, možemo se zajedno s njime pitati bi li se tolika zla tijekom povijesti, posebno tijekom moderne povijesti, dogodila, da su kršćani uspjeli svijet promijeniti u duhu evanđelja?

Dok tako promatramo ono što se dogodilo ovdje i drugdje, u daljoj i bližoj prošlosti, uviđamo da nitko nije bez krivice, što znači da svi imamo razloga kajati se. A to znači da je jedini ispravan stav pred tom nemilom stvarnošću istinsko obraćenje. To nam poručuje sam naš Gospodin Isus Krist kad kaže: «Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.» Drugim riječima, ponavljanje naše bolne prošlosti nećemo spriječiti međusobnim okrivljivanjem i prebacivanjem krivice na druge, nego samo ako prijašnje zlo, koje je prouzročilo stradanje tolikih nevinih, shvatimo kao poziv na obraćenje srca, na promjenu života u smislu kako to Isus Krist od čovjeka zahtijeva i očekuje. A toga nema bez priznanja vlastite krivce i odgovornosti za svijet u kojemu se takvo i slično zlo moglo pojaviti i još se uvijek pojavljuje.

«Svatko je kriv za sve», rekao je Dostojevski. čini se da istinski iskorak u suočavanju s našom bolnom prošlošću možemo učiniti samo ako prihvatimo to toliko ljudsko i toliko kršćansko načelo. Ali to ipak nije dovoljno. Potrebno je, naime, istovremeno u Kristu tražiti snagu i nadahnuće za pobjedu nad zlom i patnjom. Sami nemamo za to dovoljno snage ni spremnosti. Ali Krist priskače u pomoć onima koji mu se s pouzdanjem obraćaju i pomaže njihovoj nemoći. Molimo da takvih koji će s Kristom poći u borbu protiv svakog zla bude što više, i da mi budemo među njima. Neka On, koji je patnju i smrt prihvatio da bi ih svojim uskrsnućem promijenio u pobjedu Božje ljubavi i Božjeg milosrđa prema svim ljudima, svaku patnju preobrazi u pobjedu dobra, svaku mržnju u pobjedu ljubavi, svaku smrt u pobjedu života. Amen.

Ispis