bener

Papa o zvanjima

»POZIV U SLUŽBI CRKVE KAO ZAJEDNIšTVA. Poruka pape Benedikta XVI. za 44. svjetski dan molitve za duhovna zvanja, 29. travnja 2007.
Zagreb, 21. travnja 2007. (IKA)

Poštovana subraćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!

Godišnji Svjetski dan molitve za duhovna zvanja dobra je prigoda da se ukaže na značenje zvanja u životu i poslanju Crkve te da se pojača naša molitva kako bi zvanja rasla brojem i kakvoćom. U povodu predstojećega Svjetskog dana molitve želio bih svrnuti pozornost svega Božjega naroda na ovu vrlo aktualnu temu: »Poziv u službi Crkve kao zajedništva«.

Kad sam protekle godine na općim audijencijama srijedom započeo novi niz kateheza koji je bio posvećen odnosu između Krista i Crkve, ukazao sam na to kako se prvo kršćansko zajedništvo - u svojoj izvornoj prvoj skupini - počelo izgrađivati u času kad je nekoliko ribara iz Galileje susrelo Isusa te su dopustili da ih osvoji njegov pogled, njegov glas, i prihvatili njegov snažni poziv: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi« (Mk 1, 17; usp. Mt 4, 19). Zapravo je Bog neprestano izabirao neke ljude koji su trebali neposrednije surađivati na ostvarenju njegova spasenjskoga plana. Na početku je pozvao Abrahama kako bi od njega učinio »velik narod« (Post 12, 2), a potom Mojsija kako bi Izraela oslobodio iz egipatskog ropstva (usp. Izl 3, 10). Uvijek je iznova određivao ljude, napose proroke, kako bi sačuvao i na životu održao savez sa svojim narodom. U Novome je zavjetu Isus, obećani Mesija, pojedinačno pozvao apostole da budu s njime (usp. Mk 3, 14) i da sudjeluju u njegovu poslanju. Na Posljednjoj večeri, kad im je naložio da nastave spomen njegove smrti i njegova uskrsnuća sve do njegova slavna povratka na kraju vremena, uputio je za njih usrdnu molitvu Ocu: »I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima« (Iv 17, 26). Stoga se poslanje Crkve zasniva na prisnom i vjernom zajedništvu s Bogom.
Konstitucija Lumen Gentium Drugoga vatikanskog sabora opisuje Crkvu kao »puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga« (br. 4) u kojemu se odražava otajstvo Božje. Stoga u njemu dolazi do izražaja ljubav Trojstva te, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, svi njegovi članovi čine »jedno tijelo i jedan duh« u Kristu. Ponajprije kad se sabire na euharistiju taj narod, koji je organski ustrojen pod vodstvom svojih pastira, živi otajstvo zajedništva s Bogom i s braćom. Euharistija je izvor onoga crkvenog jedinstva za koje je Isus molio u predvečerje svoje muke: Oče, »neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17, 21). Iz toga prisnog zajedništva proizlazi zahtjev da uspiju velikodušna zvanja u službi Crkve: srce vjernika, ispunjeno Božjom ljubavlju, biva ponukano da se posvema posveti kraljevstvu Božjem.

Za promicanje zvanja stoga je važno dušobrižništvo koje je pozorno na otajstvo Crkve kao zajedništva. Jer tko živi u složnom, suodgovornom i brižnom crkvenom zajedništvu, zacijelo lakše uči prepoznati Gospodinov poziv. Skrb za duhovna zvanja stoga zahtijeva stalan »odgoj« za slušanje Božjega glasa, po uzoru na Elija koji je mladome Samuelu pomogao razumjeti ono što ga je Gospodin tražio te to spremno provesti u djelo (usp. 1 Sam 3, 9). Poslušno i vjerno slušanje moguće je, međutim, samo u ozračju prisnog zajedništva s Bogom. A to ozračje nastaje poglavito u molitvi. U skladu s izravnom Gospodinovom zapovijeđu, moramo izmoliti dar zvanja tako da neumorno i zajednički molimo s »gospodarom žetve«. Poziv je izrečen u množini: »Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju« (Mt 9, 38). Taj Gospodinov poziv upravo odgovara duhu »Očenaša« (usp. Mt 6, 9), molitve koju nas je on naučio i koja, prema poznatoj Tertulijanovoj riječi, predstavlja »sažetak čitavoga evanđelja« (usp. De oratione 1, 6: CCL 1, 258). S tog je gledišta od pomoći još jedna Isusova riječ: »Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 18, 19). Dobri nas pastir, dakle, poziva da zajednički i usrdno molimo nebeskoga Oca da pošalje zvanja u službi Crkve kao zajedništva.
Drugi vatikanski sabor posegnuo je za dušobrižničkim iskustvom proteklih stoljeća te je istaknuo kako je važno buduće svećenike izgrađivati za istinsko crkveno zajedništvo. O tome čitamo u dekretu Presbyiterorum ordinis: »Prezbiteri, vršeći - razmjerno prema dijelu svoje vlasti - službu Krista Glave i Pastira, okupljaju u biskupovo ime Božju obitelj, kao bratsku zajednicu usmjerenu prema jedinstvu, i po Kristu u Duhu je dovode Bogu Ocu« (br. 6). Te saborske riječi našle su odjeka u Postsinodskoj apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis, koja ističe: Svećenik je »sluga Crkve-zajedništva jer - ujedinjen s biskupom i u prisnom odnosu s prezbiterijem - gradi jedinstvo crkvenoga zajedništva u usklađenosti različitih zvanja, karizmi i služba« (br. 16). Nužno je da se unutar kršćanskoga naroda svaka služba i svaka karizma ravna prema potpunome jedinstvu, a zadaća je biskupa i svećenika da ih promiču u skladu sa svakim drugim crkvenim pozivom i svakom drugom crkvenom službom. Tako je, primjerice, i posvećeni život na svoj posve osobit način u službi toga zajedništva, kao što se jasno ukazuje u Apostolskoj postsinodskoj pobudnici Vita consecrata mojega časnoga prethodnika Ivana Pavla II.: »Posvećeni život je jamačno zaslužan što je djelotvorno pridonio da se u Crkvi održi živom potreba bratstva kao ispovijesti Trojstva. Trajnim promicanjem bratske ljubavi i u obliku zajedničkoga života, on je objavio da sudjelovanje u trinitarnom zajedništvu može izmijeniti ljudske odnose, stvarajući novi tip solidarnosti« (br. 41).

U središtu svakoga kršćanskog zajedništva nalazi se euharistija, izvor i vrhunac života Crkve. Tko se stavlja u službu evanđelja, taj kroči naprijed - ako iz euharistije živi - u ljubavi prema Bogu i bližnjemu te na taj način pridonosi izgradnji Crkve kao zajedništva. Možemo reći da »euharistijska ljubav« pokreće zauzetost čitave Crkve u odnosu na zvanja te joj daje utemeljenje, jer - kao što sam napisao u enciklici Deus caritas est - zvanja na svećeništvo i na druge službe i dužnosti u Božjemu narodu uspijevaju ondje gdje ima ljudi u kojima Krist biva vidljiv, u svojoj riječi, u sakramentima, a napose u euharistiji. Jer »u liturgiji Crkve, u njezinim molitvama, u živoj zajednici vjernika, doživljavamo Božju ljubav, opažamo njegovu nazočnost i učimo na taj način prepoznati ga u svojoj svakodnevici. On je prvi nas ljubio i nastavlja nas prvi ljubiti; zbog toga i mi možemo odgovoriti s ljubavlju« (br. 17).
Naposljetku se obraćamo Mariji koja je podupirala prvo zajedništvo, kad »svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi« (usp. Dj 1, 14), da pomogne Crkvi kako bi u današnjemu svijetu bila slika Trojstva, rječiti znak božanske ljubavi prema svim ljudima. Djevica, koja je na Očev poziv spremno odgovorila rekavši »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1, 38), neka nas zagovara da u kršćanskome puku uvijek bude službenika božanske radosti: svećenika koji, u zajedništvu sa svojim biskupima, vjerno naviještaju evanđelje i slave sakramente, koji skrbe za Božji narod te su pripravni svemu čovječanstvu naviještati evanđelje. Neka Djevica Marija ishodi da i u ovo naše vrijeme poraste broj posvećenih ljudi; ljudi koji plivaju protiv struje živeći evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti te proročki svjedoče Krista i njegovu osloboditeljsku poruku spasenja. Draga braćo i sestre, vi koje Gospodin zove na posebne pozive u Crkvi, želio bih vas na osobit način povjeriti Djevici Mariji da vas ona - koja je bolje od svih ljudi razumjela smisao Isusovih riječi: »Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše« (Lk 8, 21) - nauči slušati njezina božanskoga Sina. Neka vam pomogne da u tijeku svoga života govorite: »Evo dolazim vršiti, Bože, volju tvoju« (usp. Heb 10, 7). S tim željama obećavam svakome od vas svoj osobiti spomen u molitvi i sve vas od srca blagoslivljam.

U Vatikanu, 10. veljače 2007.

Benedikt XVI.

 

Ispis E-mail

CookiesAccept