bener

Božićna čestitka

Božićna čestitka gospićko-senjskog biskupa

 

U školi Djeteta i djeteta

 

Božić bismo drukčije mogli nazvati „Bog dijete“. To nam je teško shvatiti, jer biti dijete kao da je poništenje samoga Boga; čini nam se da čovječanstvo po takvom djetetu ne bi nešto posebno dobilo. Može li dijete općenito biti polazište obnove i uzdignuća čovjeka?

Obično se govori da djecu treba spašavati i poučavati, a teško ćemo čuti govor da djeca spašavaju i poučavaju. Po biblijskim tekstovima Bog je čovjeka stvorio kao odrasloga, a spašava ga i uzdiže šaljući mu dijete.

Mogli bismo i nadalje nizati čuđenja logikom ovoga svijeta. Međutim, šaljući svoga Sina u svijet kao dijete, očitovala se mudrost Božja koja nadilazi svaku ljudsku mudrost. Božji plan spasenja svijeta počinje s djetetom. Nebeski Otac daje nam ga kao spasitelja i učitelja. Uz to nam je Isus otkrio da dijete ima neke osobine koje treba čuvati jer su one uvjet za vječno spasenje: „Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevsko nebesko!“ (Mt 18,3). Prema tome, od djece se može i treba stalno učiti; ona, dakle, nisu tek slabi i nemoćni koji primaju našu pouku i pomoć, nego mogu i nas mnogočemu poučiti i mnogo nam pomoći. Ne postiže se sve vlašću, bogatstvom i silom. Spasenje ne dolazi po moćnima i bogatima, nego po onima koji su potrebni pomoći i ljubavi drugih. Na to se vrlo lako zaboravi! Pače, kad se zanemari ta uloga i poruka djeteta, svijetu je ugroženo spasenje i lišen je temeljne pouke.

Potrebno je zato osvijetliti kakve su to osobine djeteta koje se pokazuju spasonosne i poučne. Tada će nam biti lakše shvatiti i poruku ovogodišnjeg Božića.

1. Spasenje i pouka po djetetu Isusu.

Bog je odlučio spasiti svijet i šalje svoga Sina da postane dijete. Dijete će rasti i napredovati u mudrosti i znanju pred Bogom i ljudima. No, neće ono početi spašavati i poučavati čovjeka tek kad odraste, kad završi školu, kad dobije svjedodžbu. Spašavanje počinje odmah. Vidi se to i po odzivu pastira i mudraca s Istoka. Svaki dio Isusovog zemaljskog puta, svaka dionica njegova života bila je za svijet spasonosna i poučna. Drukčiju dionicu ne bi trebalo prihvatiti. Tako je, bez sumnje, i Isusova djetinja dob bila i spasonosna i poučna.

Navikli smo utjecaj neke osobe mjeriti po očitovanju njezine vlasti, bogatstva i sile. No, kada je Bog izabrao put podložnosti vlasti, siromaštva i slabosti, nema sumnje da je upravo taj put spasonosan i da se u svemu tome krije itekako snažna poruka. Time su, naime, posvjedočene nepobitne istine da čovjek trajno treba računati na pomoć drugoga i priznati ovisnost o drugima. Isus je do kraja sačuvao svoju potrebnost za drugim (Marije i Josipa, pastirâ, Mudraca, Veronike, Šimuna Cirenca, i dr.).

Istina, mnogo nam je lakše razumjeti spasonosnost i poučnost Kristovih zadnjih triju godina kada je javno poučavao narod i svoju ljubav prema njemu nevin posvjedočio svojom žrtvom na križu. Nema veće ljubavi od one kada se za druge žrtvuje i sam život! Isus je sačuvao vlastitosti djeteta i pred Pilatom i pred Herodom. On je i dalje računao na pomoć jednoga i drugoga, pokazao je potrebu za njihovom dobrotom, očitovao svoju ovisnost o njima. On nije dobio od njih što su mu oni trebali dati, ali im je svojim odnosom prema njima dao spasonosnu pouku i poruku. Bio je u tom času i njihov učitelj i spasitelj. Nije ih proglasio neuračunljivima, bespotrebnima, a sebe neovisnim o njima. Mogao je poništiti svaku njihovu ulogu, ali nije to učinio. Imao je u sebi i one spasonosne osobine koje ima dijete, iako je bio odrastao.

2. U kojem smislu je dijete općenito spasitelj i učitelj?

Dijete svojom nemoći svima oko sebe govori da je potrebno pomoći drugih, blizine i razumijevanja drugih, da računa na njih, da je ovisno o njima. Ono je svim svojim bićem okrenuto drugome, a to je od životne važnosti za svakog čovjeka. Poznata nam je Napasnikova poruka čovjeku od početka: Bog ti nije potreban, drugi ti nije potreban! A dijete to jasno opovrgava: Potrebna si mi majko, potraban si mi oče, potrebni ste mi braćo, sestre, brate, čovječe! Te osobine trebaju biti stalno usađene u čovjeka. Ako njih poništi, postane nečovjek. A jaka je sklonost da se one isključe. Tko se tome više protivi nego dijete? Ono ne glumi. Jasno poručuje da su mu potrebni naša ljubav, pomoć i blizina.

Previše se trudimo da postanemo neovisni o drugima. Kako, naime, čovjek odrasta, sve više jača u njemu napast za neovisnošću, da mu drugi postanu nepotrebni, da ne računa na njihovu pomoć. Pače, odrastao čovjek lako osjećaj ovisnosti o drugim zamjenjuje osjećajem da čini druge ovisnima o sebi; osjećaj da su mu drugi potrebni zamjenjuje nastojanjem da druge učini potrebnima njega, da oni trajno moraju računati s njime.

Odrastao čovjek treba, dakle, sačuvati spomenute osobine djeteta, ali izgraditi i vrline odrasloga čovjeka. Možemo reći da su u životnoj školi ključna dva predmeta: kako postati odrastao i kako (p)ostati dijete. Odoše kola čovječanstva nizbrdo ako nestane škole u kojoj se uspješno ne predaje jedno i drugo!

3. Obitelj kao najviša škola kako biti odrastao i kako (p)ostati dijete

Općenito se govori da su u obitelji roditelji oni koji davaju, a djeca oni koji primaju. Ipak kada bismo zapitali one koji su ispravno proživjeli svoje očinstvo i majčinstvo, dobili bismo odgovor i od oca i od majke da su mnogo primili od svoje djece. I to ne samo kad su djeca odrasla, nego i u najmlađoj dobi. Koliko roditelji nauče držeći u naručju dijete? Dijete itekako jasno poručuje već od prvog dana života da se predaje u ruke majke, da računa na njezinu potporu i ljubav, da prizna svoju ovisnost o njoj. Siromašni su roditelji ako nemaju prilike čuti tu pouku djeteta. Siromašno je društvo ako u svom hodu ne ugrađuje tu pouku u međuljudske odnose. U tom smislu je svako dijete nosilac spasenja u svojoj sredini. Dijete je učitelj približavanja i povezanosti. Ono jasno poručuje da računa s drugim i da ga osjeća potrebnim uz sebe.

Ta potreba za blizinom i ta pouka koju dijete može dati jako nedostaju današnjem svijetu. Spomenute osobine i pouke djeteta vrijede cijelog života, a nauče se najlakše izravno od djeteta jer ono ih najsnažnije očituje. Ne treba zaboraviti činjenicu da dijete učvršćuje zajedništvo unutar obitelji, zajedništvo između supružnika, druge djece i drugih članova obitelji. Kaže se da dijete nije primilo pravi odgoj ako odrastanjem gubi taj osjećaj potrebe za drugim, ovisnosti o drugima.

Kada se izgubi osjećaj za te spasonosne poruke i pouke djeteta, lako se izgubi i osjećaj da je dijete dar, sve do osjećaja da ono postaje agresor na mjaku, na obitelj, na standard, na karijeru, na slobodu i na prava čovjeka. A prema agresoru se agresivno postupa. Takvi pogledi su, nažalost, danas brojni i sve više se množe.

Draga braćo i sestre!

Možda ste kada bili zavidni onima koji imaju svega zemaljskoga blaga u izobilju, koji nisu potrebni ni vaše ni ičije pomoći, koji ne žele biti ovisni ni u čemu o vama, ali žele vas u svemu učiniti ovisnima o sebi. Promotrite kako k nama dolazi naš Spasitelj i Učitelj! Promotrite u kakvim se prilikama našla Sveta Obitelj! Koliko to bolje shvatite, osjetit ćete veću sreću u svom srcu, unutar svoje obitelji, pa makar okolnosti, gledajući svjetovnim očima, i ne bile ohrabrujuće.

Čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu želi vam

 

Vaš biskup: † Mile Bogović, u Gospiću 30. studenoga 2010.

 

Ispis E-mail

CookiesAccept