bener

    Mons. dr. Milan Šimunović - Propovijed na zlatnoj misi mons. Marijana Ožure

    Mons. dr. Milan Šimunović - Propovijed na zlatnoj misi mons. Marijana Ožure

    Hvaljen Isus i Marija!
    Na početku se ispričavam jer vas nisam zapitao kako ste. Odlično? Hvala Bogu! Kad idem okolo ljudi samo kukaju pa mi je drago da ste vi odlično. Znači u Cetingradu je odlično? Super! A vi koji ste došli sa raznih strana sve do naše lijepe ravne Slavonije i iz Gorskog kotara Marjanova. Kada biste bili na mom mjestu vidjeli bi kako lijepo izgledate, kao u raju, a i jesmo jer smo danas ovdje sa Isusom uskrslim.

    Danas slavimo dva prvaka. Jednog koji je sa njim tri godine išao i poslije Pavla koji se obratio i pošao. Velika svetkovina, veliki zbor, a i veliko slavlje našega zlatomisnika Marjana.
    Moram vam reći da sam 2-3 dana kod njega, pripremamo se i iskreno, više sam uzbuđen nego on. Pratio sam ga ovih dana i postavio mu neka pitanja da malo uđe u tu cijelu situaciju, da bude ovo što ljepše organizirano. S takvom ljubavlju je to očekivao, a sada može biti veseo i vidjeti koliko ga ljudi vole i jutros je bilo milina vidjeti vas, od brata, nećaka i svih vas koji ste izdaleka odavde, a koje sa vidio nekad davno. Pa možemo slaviti ovu svetkovinu,a i možemo zahvaliti Bogu što je lijepo zapjevao našem kolegi iz Zagreba, Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar.

    Zahvaljujmo Gospodinu i zbog ove dvojice junaka, Petra i Pavla, koji su pronijeli ono što su čuli jer da je Petar zašutio, njegovi kolege, apostoli, i poslije Pavao, to do nas ne bi došlo. A to se nije moglo dogoditi jer je Isus njih jako dobro pripremao u dobroj školi vjeronauka i to tri godine, makar je vidio njihova kolebanja, ali je shvatio, pa je Petra još i pitao poslije „Petre, voliš li me?“, što smo jučer i čitali na misi bdjenja. Rekao mu je: „Petra ti ćeš biti kamen stjena! Zapravo, ja sam taj, ali tebe ću postaviti da ti ravnaš.“ Danas je to Papa s biskupima i svećenicma. Petar se toliko zagrijao za tu poruku, jedan obični ribar, a ostavio je sve i krenuo baš kao i naš Marjan prije 50-60 godina kada je krenuo iz Gorskog kotara u Rijeku i poslije u Pazin u sjemenište. Što je to što je čovjeka uhvatilo da ostavi sve i ide za Isusom? Nije to priča, nije to neki opijum što su nam pedesetak godina u ono strašno vrijeme u školi govorili, ali je imao dobru mamu i tatu, koje sam imao sreću upoznati. On je slušao dugačiju priču, Petrovu priču! Pavlovu priču! Slušao je evanđelje, slušao je svog župnika koji je to dalje prenosio.

    Nije dobro da danas ostanemo samo na euforiji i slavlju i da ne ostane neodgovoreno jedno pitanje, pitanje o našoj vjeri. Mojom i Vašom. Jer se nešto događa i to vrlo opasnoga. Prije nekoliko godina kad je vrijeme blagoslova kuća, a kad se počelo govoriti o krizi i tim raznim promjenama pitam jednu gospođu, Dalmatinku: „ Gospođo, što vi mislite zašto je sve manje naroda u Crkvi? Svašta se priča, i svećenike i Crkvu se napada..“, a ona meni kaže: „Gospodine, nešto je u zraku“. Slažete li se? Pa vi ne znate otkud je. Prije smo znali tko nam je neprijatelj, tko je Crkvu progonio. Danas ne znamo. Nešto je u zraku. A onaj prošli Papa, jedan od najvećih umnika svijeta, Papa Benedikt XVI. , još je krajem devedesetih godina, 1997. godine napisao da se svijet tako brzo mijenja i ne znamo kako će završiti. Prije su naši stari govorili da ako Papa ne zna, tko onda zna. Vidio je čovjek da se svijet toliko raslojava, da se relativizira. Sve je isto, sve je jednako, bio vjernik ili nevjernik, bio ovo ili ono i ne znamo kako će to završiti. Mi smo danas pomalo razočarani, uhvatila nas je neka apatija, dezorijentacija, pa ne znamo što se to u Crkvi događa, što se događa u svijetu, pa pomalo smo počeli biti indiferentni prema svemu i počeli govoriti kao što je moja majka nekad znala reći, jer nije ni prije bilo tako bajno:
    -„Sinko moj, drugačije je bilo kada je Bog išao po svijetu!“
    - A ja sam je upitao: „Pa čekaj mama, nije valjda da danas ne ide, da je pustio nekog drugog? Neću mu ovdje spomenuti ime. Znate kome?“
    - „ Pa zar ne vidiš sve ovo zlo koje se događa u svijetu?“ rekla mi je.
    Dakle i naši stari su vidjeli to, ali je ona svake nedjelje išla na misu, baš kao i Marjan i njegovi roditelji. Oni su tamo čuli da je teško, da ima sirotinje i nevolja, ali su se baš kao i mi okupljali oko Krista, oko onoga koji nam može dati oslonac, čvrsti temelj, stijenu na koju ćemo staviti noge da ne propadnemo. U protivnom, sestre i braćo, događa se da mnogi propadaju i nemaju. Crkve se naše prazne, budimo realni! Mladi kao da su se preko onoga facebooka dogovorili da nakon krizme neće ići u crkvu. Moramo otvoreno postaviti to pitanje! Naši bi biskupi na krizmama i inače, ali i ostali na velikim mjestima otvoreno pred narodom postaviti: "Gospodo nešto se lomi". Što se to događa s našom djecom i mladima? Vi ćete roditelji tada otvoreno reći 'Mi ne možemo više nikome zapovijedati. Neće.'
    Od moje nećakinje mali si je već preko interneta našao teren u Zagrebu jer želi gore graditi kuću, a onda će preko toga u Europu prekosutra. Ostavljamo svoja sela i mjesta. Kuće su se obnovom sagradile, ali tko će u njima živjeti? Nestaje života i kao da smo se predali. Slažete li se? Kao da smo se predali. I mi svećenici sve manje govorimo o natalitetu jer će nam odmah reći: „Pa što je vama Velečasni?“. A koliko već dečki ima neoženjenih, cura neudanih i čini se kao da su se predali.

    Ali sestre i braćo, ovo slavlje danas neka bude odskočna daska. Ne smijemo se predati! Ne smijemo jer bi izdali poruku Isusa Krista i njegovih prvaka, apostola Petra i Pavla, jer bi izdali onoga koji nas je poslao i pozvao! Ali to je naša radost, ta mi se ne oslanjamo na bilo koga već na mudraca, na Oca Boga, Sina i Duha Svetoga kojemu kažemo: „Ti! Oče naš!“. Obraćamo mu se kao djeca, i On nam je poslao svog Sina da nas pouči životu.
    Ali to nije sve. Taj sin je dao svoj život na križu. Ni to nije sve. On je uskrsnuo, on je živ! I kad god se sastajemo okupljamo se oko njega. Braćo i sestre, kada kažete da idete na misu to mnogi ne razumiju pa vam predlažem i mislim da bi bilo puno bolje da kažete da idete na susret sa uskrslim Kristom. Jer ovdje među nama je uskrsli Krist! Nije ovo miting. Neko slavlje, nekog čovjeka. Ovdje slavimo Krista uskrsloga i kažemo mu: „Hvala Ti, Kriste! Hvala što nas uzdržavaš, podržavaš, i što smo do danas opstali ovdje na ovim vjetrometinama svijeta."

    Da, sestre i braćo, ali vremena su teška. Teško je vjerovati. Moram vam reći da ni nama svećenicima nije svejedno niti tako lako. Razočaramo se, a pogotovo kad vidimo da se ljudi prazne jer stari umiru, mladi se ne rađaju, a oni u najboljim godinama odlaze. Tako dobivamo razne ožiljke, a nekada i podvale koje nismo ničim zaslužili. Ali vjera traži da izdržimo, vjera traži križ, onaj križ koji su izbjegavali Isusovi učenici. Nisu vjerovali da je moguće da Isus onako završi, a najmanje je u to vjerovao upravo Juda. On je mislio da će sa Isusom smaknuti rimsku vlast, a oni drugi nisu mislili da će on baš na križu završiti. Sam Petar je rekao: „Gospodine, pa to se vama ne smije dogoditi!“, a Isus ga je praktički potjerao. Rekao im je: „Gospodo, želite li biti moji učenici morate prihvatiti i moj put koji vodi preko Kalvarije“. Reći ću vam jednom slikom što zapravo znači vjera. Kao da se nalazite na rubu jede velike jame, gledate dolje i vidite samo tamu. I sa strane čujete glas: „Baci se, dočekat ću te na rukama!“. Čiji je taj glas? Čiji je? Božji glas Gospodo! To je Božji glas koji nas je pozvao na dan rođenja i krštenja i krizme i vjenčanja, ne boj se, dočekat će te na rukama! Međutim, ja koji sam takav kakav jesam, mi sumnjičavi ljudi, iako to jest Božji glas, rekli su mi roditelji, rekao mi je Velečasni, rekla mi je Crkva, rekao mi je Papa, a što ako je dolje u toj tami takva dubina da ću se stropoštiti? Što ako su litice pa ću se izgrebati ako tu padnem? Što ako treba proći sve muke kao što ste vi ovdje na Kordunu prošli u onim ratnim godinama? Što ako je sve to ništa? Normalno je da sumnjamo, da postavljamo pitanja, da nas to muči. Papa Benedikt kojeg sam već spomenuo napisao je u pismu kada je otvarao ovu godinu vjere: „Kolike ljude muči šutnja Božja! Koliki bi ljudi htjeli čuti njegov utješni glas! Stari, bolesni, siromašni, oni bez posla, ali ga ne čuju.“ Možda bi se ipak trebali malo smiriti i vratiti se sebi, što je napisao jedan njemački kardinal. Bilo bi lijepo da pročitate tu knjigu ako možete. Napisao je: „Vrijeme je da se vratimo Bogu, da mislimo na Boga, da s njim snujemo, jer u protivnom rješavamo sve obavljene sakramente kao da smo sve obavili, ali dalje na njih ne računamo. A to traži krajnju vezu, krajnje prijateljstvo!
    I zato sestre i braćo priprema sakramenat krizme, kaže katekizam katoličke Crkve, ide za tim da dođemo do vječnih sjedinjenja s Kristom. Ne da to obavimo, ne da položimo ispit, zbog čega se mnogi boje i misle hoće li se krizmati ako ne budu znali sve, a možda i mi svećenici pretjerujemo. Međutim, važno je da dijete zavoli Isusa i da ga postupno upoznaje, ali najvažnija je ljubav prema Njemu. Isus je pitao Petra: "Voliš li me". Nije ga ispitivao o onome što je tri godine govorio, mi smo možda prestrogi na vjeronauku, nego: „ Da li ti mene voliš?“. Ako ga voliš sve će biti rješeno.

    Kršćani dragi, pitam i sebe i vas jer i ja isto kao da nekad govorim radi reda, jel mi sada zaista volimo Isusa? Da li je on središte naših života? Ako je to istina onda ćemo dobiti krasne stvari.

    Sestre i braćo, ako je agresor bio u prilici da poruši naše crkve, i ovu ovdje prethodnu je srušio, ali ste vi to hvala Bogu uz pomoć dobrih ljudi odavde i iz inozemstva obnovili, nemojmo zaboraviti da ima još gorih agresora. Taj agresor je podmukao, ne očituje se imenom i prezimenom, čak ga ni televizijski ne možemo snimiti. Kaže jedan veliki stručnjak da je najveći grijeh današnjih kršćana koji vjeruju da je podmukli, odnosno zli ili đavao jači nego zlo nadvladati, a dobro uzmaknuti. Ne smijemo u to vjerovati. Pravda i pobjeda je na Božjoj strani, na Isusovoj strani. Vjerujmo, ali uvjet za to jest da se više udružimo. Moja poruka vama danas je da više zbijemo redove! Stoga kršćani, osobito vi muškarci koji nedjeljom ne dolazite na misu, zapitajte se i nemojte mi zamjeriti na ovom pitanju: "ne rušimo li mi još gore nego prvi agresor crkve svoje?" Razumijete li pitanje? Ako ne dolazimo na misu, ako se ne ispovijedamo, ako svoju djecu ne šaljemo na župne susrete i vi odrasli ako ne čitate, ako ne otvorite katekizme, udžbenike krasne od vaše djece koje mi prije nismo imali, ako ne produbimo svoju vjeru jer kaže isti Papa da su se mnogi ulijenili u vjeri i nema ih više i kažu da se mogu pomoliti i kod kuće. E ne! Sestre i braćo, kršćanina nema nego u zajednici, vjerujte, kao i mi danas ovdje. Zato kad ti dođe na pamet da što bi svake nedjelje išao u crkvu, da je tamo dosadno to te pita đavao i zapravo tako pomažeš vaditi cigle iz ove crkve i rušiš je. Ne mislim samo na zgradu, nego rušiš i cijelu zajednicu vjernika u Cetingradu i u ostalim našim župama.

    Stoga, braćo i sestre, odlučimo danas zbiti redove oko naših svećenika koji su ljudi bas kao i vi vjernici i imaju svojih mana, nismo mi bezgrješni, ali želimo vam dobro. Ja sam pitao vašeg zlatomisnika koje su perspektive ovog kraja i što bi poručio nešto kao najljepšim ovdje, a rekao je: „Sloga!“. Da sestre i braćo, koji su se opredijelili za Krista moraju biti složni u familiji. Riješimo danas razilaženja, riješimo svađe, te nesretne međe i sada oko legalizacije mnogo toga se rađa i mnoga pitanja, netko je nekome nešto učinio- pa oprostimo to danas! Kristovi smo sljedbenici, a on je sam oprostio najvećim razbojnicima. Pa kako onda da ne oprostimo mi? Zbijmo redove i složni budimo i na političkom planu, nemojmo se razbijati na mjesnom planu na kojemu se to najviše osjeti. Udružimo se u dobrim projektima! Sad pobjedi ova, sad ona opcija, ali ako se radi o Cetingradu, ako se radi o ovom Kordunu, ako se radi o mojoj Hrvatskoj onda ćemo se udružiti da činimo dobro, pa ćemo se istaknuti i možda sutra doći na red. Ali najviše kao kršćani zbijajmo ovdje redove. Stoga nemojte izostaviti misu, nemojte izostaviti ispovijed i osobito nemojte izostaviti pričest.

    Sestre i braćo, danas neka bude odluka i to će biti najbolja čestitka vašem zlatomisniku, da ovu divnu crkvu ispunjate. Hvala svima koji ste pomogli izgraditi je, od vašeg župnika i domaćeg sina Franje i svih ostalih, jer ovakve nema nadaleko. Ali ju ispunjate! Hvala Bogu, većina vas se vratila, vi koji ste uspjeli preživjeti onu veliku nesreću. Recite i drugima koji su u dalekim krajevima nek promišljaju o tome. Pitat će se kuda, zašto i kako. I naši stari su živjeli u sirotinji, ali su uvijek govorili: „ Ima, dat će Bog, ajmo naprijed!“. Ne možemo sve imati. Ne možemo imati 3 mobitela ili motore i aute, skratimo malo. Tako mi je još jedna žena u blagoslovu kuća rekla: "nećemo moći slijediti sve što nam ova civilizacija daje", morat ćemo malo pregledati naše apetite i želje i živjeti skromnije i doći na dva jela kao kod nas u Lici, možda i ovdje na Kordunu: jedan dan zelje i fažol, s drugi fažol i zelje. I opet smo preživjeli! Pogledajte našeg Marjana! Nije to bilo nekakvo bogatstvo, a rumen u mladosti i rumen sad. Vidite, on je izdržao makar je nekad znao i zakukati. Sigurno se ga čuli da nekad govori: „ Pa tko že ovo, pa tko će ono...“, ali išao je uvijek naprijed. Božji poduzetnik je on. Dao mu je Bog taj dar. Vamo-tamo, lijevo –desno i sve ide naprijed. I on na kraju kaže: „Volim ove ljude, siromašne i poštene!“. Meni je napisao:
    „Volim ove ljude, poštene, siromašne i ovakve kakvi jesu. Ostanite, nemojte se stiditi svoga siromaštva. Sve kuće, sve sirotinje, sve je vaše. Tu smo odrasli i tu želimo ostati koliko god je to moguće. A vi mladi koji morate otići ipak mislite kad tad u svoj Cetingrad i u ove svoje krajeve.“
    Dao Bog da se na nas može odnositi ona današnja uvodna pjesma na misi u misalu koja kaže: „Ispili su čašu Gospodnju i postali su prijatelji Božji.“ To se na Petra i Pavla odnosi. Ispili su čašu Gospodnju, trku, kako kaže apostol Pavao piše, su dovršili, vjeru sačuvali.

    Trka našeg Marjana još uvijek traje, jer ako ga posluži zdravlje, a to sam i od biskupa čuo, nek ostane koliko god može. Ali ako vi Marjana podržite, ako se vi imalo uključite onda možda dijamant dočekamo, jel tako? Zar to ne bi bilo lijepo? A kada biste vi, od svoje djece, rekao sam bas nekima sinoć ovdje, vašim ministrantima i drugima da su došli neki mladi u sjemenište pa došao neki mladi ovdje, a mladima lijepo uz njega da mu pomogne da ostane ovdje. Nije tajna niti da je sagradio grobnicu ovdje. Ali čekaj malo s tim Marjane. Još ti moraš mnogo toga dati ovom narodu i ovoj Crkvi, a tvoji svećenici i ljudi uvijek će te podržati. Čašu si Gospodnju ispijao, od Kladuše preko Maljevca do Karlovca ima ovih ljudi koji znaju, koji će ti to na ručku poslije reći. Čašu si Gospodnju ispijao, Crkvu spašavao, pomalo pod granatama iznosio van sve da bi se puno toga spasilo i ostao si prijatelj Božji. Hvala ti što si ostao i hvala ti za ovaj današnji dan.

    E-mail

    Božićna poslanica: običaji i božićne pjesme u Godini vjere

    BOŽIĆNA POSLANICA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA

    Božićni običaji i božićne pjesme u Godini vjere

    U svojoj poruci na otvaranju Godine vjere istaknuo sam da se treba okoristiti svim onim što se u prošlosti pokazalo kao pogodno sredstvo za buđenje i širenje vjere. Ta sredstva su poput posuda u kojima se sadržaj vjere prenosio s naraštaja na naraštaj. Nama te „posude“ mogu poslužiti da lakše ispunimo svoju dužnost da vjeru koju smo primili predamo onima koji dolaze nakon nas. Ovdje želim posebno istaknuti ulogu božićnih običaja i božićnih pjesama u prenošenju vjere na mlađe naraštaje, na djecu.
    Božićni običaji. Potrebno je svakako čuvati one običaje koji su nastali na osnovi crkvenih odredbi: božićna ispovijed, post i molitva. O Božiću je u obiteljima najprisutnije ozračje koje je i u crkvi. Tu su borovi i jaslice. Sve je to tako okićeno kao da je Božjim ulaskom u svijet nastalo novo proljeće. Još se negdje sačuvao običaj da se pravi Božičnjak, okrugli kruh na koji se stavljaju figure svega onoga s čime i od čega ljudi žive. Taj kruh domaćin svečano unosi u „dnevni boravak“, izgovarajući blagoslovnu molitvu. Ukućani ga dočekaju klečeći, a sa svijeće na Božićnjaku zapali se svijetlo u prostoriji.

    Continue Reading

    E-mail

    Korizmena poslanica 2011.

    KORIZMENO-USKRSNA POSLANICA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA MONS. MILE BOGOVIĆA

    Ako pšenično zrno umre, donosi obilat plod
    Najavljujući svoj pohod Hrvatskoj, papa Benedikt XVI. istaknuo je da želi hodočastiti na grob bl. Alojzija Stepinca. Time je i nas potaknuo da razmislimo o značenju Stepinčeva groba, ali i drugih grobova. Započeli smo korizmeno vrijeme koje nas upravo priprema i vodi prema grobu Kristovom jer će se u njemu dogoditi uskrsnuće. Grobovi su u svim narodima bili sveta mjesta, a posebno u kršćanskom svijetu. Naš narod suočava se s činjenicom da je mnogima na ovim našim prostorima bilo uskraćeno pravo na grob. Što nam je činiti?

    1. Korizma započinje Pepelnicom a završava Isusovim grobom.
    Na Pepelnicu slušamo kako smo prah i kako ćemo se u prah povratiti. Već sam početak zorno nam govori što smo mi po sebi. Ta svijest liječi nas od svake bahatosti i oholosti i stavlja u stvarne okvire ljudskih moći i nemoći. U te okvire ušao je i Sin Božji kad je postao čovjekom i na svome tijelu osjetio ljudsku nemoć. U korizmi pratimo Isusa i učimo se nasljedovati ga na cijelom putu njegova javnog života sve do groba. On je svojima navijestio da će tako završiti, ali nije rekao da je to tragedija i poraz. Svoje umiranje, kao i umiranje onih koji su njegovi, usporedio je sa zrnom pšenice koje samo ako umre donosi obilat rod. U grobu u koji je položeno mrtvo tijelo Isusa Krista pobijeđena je smrt i Krist je uskrsnuo na život kakav daruje svima onima koji u nj vjeruju, koji su i sami spremni umrijeti poput zrna pšenice kako bi istom snagom kojom je Krist uskrsnuo i oni postali dionici vječnog života. Na taj način i oni mogu donijeti obilan rod. Krist je tako uspostavio novi način gledanja na umiranje i na grob. Prateći Isusa Krista, kršćanin radosno nosi Kristovo umiranje u sebi, vjerujući da će se i Kristovo uskrsnuće očitovati u našem tijelu.
    Kristov grob postao je tako početak boljega svijeta za svakog čovjeka. Kršćani su i u vrijeme progona sačuvali predaju o mjestu Kristova groba, posjećivali ga i budili u sebi nadu da će se i u njihovom grobu, u njihovom umiranju zbiti pobjeda života nad smrću. Kada je kršćanstvo dobilo slobodu na mjestu Kristova groba izgrađena je velebna bazilika. Sa svih strana svijeta onamo su kršćani hodočastili pa je upravo taj grob postao duhovno središte kršćanstva. Kada je krajem jedanaestog stoljeća taj grob došao u nekršćanske ruke, cijeli kršćanski Zapad zgrozio se nad tom činjenicom i krenuo u oslobađanje groba. U tom žaru učinjeno je mnogo toga što se kosi s kršćanskom ljubavi prema svima, ali ostaje činjenica da te putnike ništa nije moglo jače povezati i pokrenuti ih koliko činjenica da je Kristov grob u rukama nevjernika.

    Continue Reading

    E-mail

    Propovijed s otvaranja Godine vjere: Drugi vatikanski sabor – novo lice Crkve

    Propovijed na dan otvaranja Godine vjere u Gospićko-senjskoj biskupiji, Otočac, 14. listopada 2012.

    Crkveni sabor je najviše crkveno predstavničko tijelo. U povijesti ih je bilo samo 21, što znači da se to tijelo sastaje samo u izvanrednim slučajevima. Crkva može funkcionirati i bez sabora. U prva tri stoljeća života Crkve nije se sastajao, osim Apostolskog sabora oko 50. godine. Po tri stoljeća je saborska praznina nakon 870. i nakon 1562. (Tridentski).

    U prvom tisućljeću bili su to sabori kojima je car predsjedao. Smatralo se da je car prvi vjernik u svojem carstvu. Nezamislivo je da car bude nevjernik. U toj vjerničkoj državi cijela zajednica bila je vjernička. Krivovjerce nije država trpjela.

    Continue Reading

    E-mail

    Božićna čestitka

    Božićna čestitka gospićko-senjskog biskupa

     

    U školi Djeteta i djeteta

     

    Božić bismo drukčije mogli nazvati „Bog dijete“. To nam je teško shvatiti, jer biti dijete kao da je poništenje samoga Boga; čini nam se da čovječanstvo po takvom djetetu ne bi nešto posebno dobilo. Može li dijete općenito biti polazište obnove i uzdignuća čovjeka?

    Obično se govori da djecu treba spašavati i poučavati, a teško ćemo čuti govor da djeca spašavaju i poučavaju. Po biblijskim tekstovima Bog je čovjeka stvorio kao odrasloga, a spašava ga i uzdiže šaljući mu dijete.

    Mogli bismo i nadalje nizati čuđenja logikom ovoga svijeta. Međutim, šaljući svoga Sina u svijet kao dijete, očitovala se mudrost Božja koja nadilazi svaku ljudsku mudrost. Božji plan spasenja svijeta počinje s djetetom. Nebeski Otac daje nam ga kao spasitelja i učitelja. Uz to nam je Isus otkrio da dijete ima neke osobine koje treba čuvati jer su one uvjet za vječno spasenje: „Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevsko nebesko!“ (Mt 18,3). Prema tome, od djece se može i treba stalno učiti; ona, dakle, nisu tek slabi i nemoćni koji primaju našu pouku i pomoć, nego mogu i nas mnogočemu poučiti i mnogo nam pomoći. Ne postiže se sve vlašću, bogatstvom i silom. Spasenje ne dolazi po moćnima i bogatima, nego po onima koji su potrebni pomoći i ljubavi drugih. Na to se vrlo lako zaboravi! Pače, kad se zanemari ta uloga i poruka djeteta, svijetu je ugroženo spasenje i lišen je temeljne pouke.

    Potrebno je zato osvijetliti kakve su to osobine djeteta koje se pokazuju spasonosne i poučne. Tada će nam biti lakše shvatiti i poruku ovogodišnjeg Božića.

    Continue Reading

    E-mail

    Uskrsna čestitka Gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića

    altDragi vjernici! 

    Nakon što su Isusa pokopali, neki su dolazili na njegov grob. Evanđelje uskrsnoga dana poručuje da su dvojica čak trčali. Za apostola Ivana kaže: „Vidje i povjerava!“

    Što je to Ivan vidio, i što je tada povjerovao? Vidio je da Isus nije među mrtvima nego da je doista uskrsnuo. Poslije će on to što je vidio i povjerovao svuda pripovijedati. Apostoli su se bojali Isusa slijediti na Kalvariju, ali kad su vidjeli što se na tom mjestu dogodilo, razišli su se po svijetu i svuda pripovijedali. Oni su, zapravo, svaki sastanak sljedbenika Isusovih proželi događajima s Kalvarije. Kršćanska zajednica  se najčešće okuplja na obnovu slavlja kalvarijskih događaja te molimo «Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo!» Jedno i drugo dogodilo se upravo na Kalvariji. Oltar je na neki način slika samoga Kristova groba. Tu je križ, simbol njegove muke i smrti, tu je i svijeća, simbol njegova slavnog uskrsnuća.

    Continue Reading

    E-mail

    Homilija na Krasnu 15.8.2007.

    Propovijed 2007. na blagdan Velike Gospe na Krasnu

    1.             Zašto je Marija velika (slika današnjih slavlja).

    Blaženu Djevicu Mariju štuju vjernici po svemu svijetu. Negdje je ona bila posrednica posebnih milosti pa se zbog toga posebno i časti u tom kraju, a dogodi se da se to čašćenje proširi i dalje. Tako imamo Gospu Lurdsku, Fatimsku, Bistričku, Krasnarsku, Oštarsku. No uvijek je to ista Marija. Hodočasnici se ovdje uz Mariju - kao dijete uz majku -već više stoljeća uče hodati kroz život, kroz svoju svakidašnjicu, uče se pravom rastu prema veličini na način kako je to Marija činila. Bilaje uvijek službenica Riječi Božje i zato je dosegla najveću moguću ljudsku veličinu jer je dušom i tijelom uznesena na nebo. Svi mi želimo biti veliki, Marija nam pokazuje kako se to postiže. Ona je uvijek bila uz Isusa, nikada se nije postavljala na mjesto Isusa. I ovdje je Gospa krasnarska pokraj oltara, a oltar nam predstavlja Isusa koji se prikazuje Ocu za spasenje ljudi. I kada biste obišli sva današnja okupljališta hodočasnika vidjeli biste istu sliku: vjernici se okupljaju oko oltara kraj kojega je slika ili kip Gospin. Marija nas neće odvesti nekamo drugamo nego k Isusu. Ona želi da i mi budemo veliki. I posvuda odjekuje Marijina pjesma: Veliča duša moja Gospodina*.

    2.             Kako je Marija rasla?

    Pratila je Isusa do njegova žrtvenika, do njegova oltara. Dorasla je dotle daje na Kalvariji bila u stanju, bez trunke mržnje prema mučiteljima, ujediniti svoju majčinsku žrtvu i bol sa žrtvom njezina Sina i prikazati i Sina i Sebe nebeskom Ocu za spasenje ljudi. Da do toga nije bila dorasla ne bi dosegnula veličinu o kojoj govorimo. Tu se očitovala njezina veličina, njezina doraslost. Ona je postala velika upravo zato stoje znala koje su prave veličine. Nije ona spasenje svijeta, nego je spasenje djelo Božje, ali ona je to djelo prepoznala, uključila se u nj i postala uzor svima koji se spašavaju. Tu je njezina veličina.

    3.             Životno usmjerenje se uči kraj oltara.

    Već je u starom zavjetu narod preko žrtve usmjeravao i ispravljao svoje korake u životu. Brdo Karmel poznat je i po svetom Iliji. Na tom brdu Tlijaje narodu prokazao tko je pravi Bog u vrijeme kada se raširilo štovanje krivih bogova. Ilija kaže da narod hramlje, da nema sigurna koraka (l Kr 18, 16-39); sad se okreće amo, sad tamo. Treba ga naučiti ispravno hodati. Žrtvom pravome Bogu dao mu je smjer i oslonac. Narod je tada dobio svoje pravo težište i središte.

    Izrael je dobio smjer i učvrstio pravi korak nakon Hijine žrtve. Mi se kao novi Božji narod okupljamo stalno oko Isusove žrtve da dobijemo smjer i učvrstimo korak. Svijet je Isusovom žrtvom dobio pravac prema svome spasenju. Biti spreman živjeti i umrijeti za svoga brata. To je govor svakog oltara. Dakako i ovoga oko kojega smo se okupili. Put prema ovom svetištu i ovom oltaru treba učvrstiti naš hod, da ne hramljemo, i usmjeriti ga prema pravim veličinama - prema spremnosti da smo i mi spremni živjeti i umrijeti za svoga brata.

    4.             Kako se hoda prema svetištu?

    Kada hodočasnice kreneš prema crkvi, prema našim svetištima, nemoj hramati na sve strane pa da ne promašiš oltar i ne zamisliš se u njegovu poruku. Danas se svjetovnim jezikom hodočašća nazivaju „vjerski turizam". Turizam je razonoda i odmor, zabava i igra. Ne upućivati se prema Krasnu samo zbog čistog zraka i razonode, zbog pjesme i pijace. Sve se to može u granicama normale osjetiti i uključiti, ali ne ostati na tome. Približiti se oltaru, gledati na nj očima Marijinim i svoju patnju i svoje nemoći ujediniti s Kristom za spasenje svoje i braće ljudi. To je smjer tvog hodočasničkog koraka ovamo i prema svakom svetištu, prema svakom oltaru.

    5.             Prava slika svijeta je ona od oltara.

    Kada se popnemo na brdo bolje vidimo sve oko sebe. Taj pogled na prave veličine ponesi u svijet gdje god živiš i gdje se nalaziš. Kada uz oltar usvojiš Kristov odnos prema Bogu i ljudima (spremnost živjeti i umrijeti za drugoga), tom mjerom mjeri stoje malo a što je veliko u ovom svijetu. Neki nam se nameću kao veličine, a nisu; neke mediji predstavljaju kao veličine, a nisu. često su to sebičnjaci koji oko sebe i!i drugi oko njih dižu prašinu da se stvara dojam veličine, odnosno da se ne vidi njihovo duhovno siromaštvo. Pogledajte novine danas što vam nude kao veličine! Kako se one pred našim očima ruše, ali nažalost opet nam se nameću i nude neke njima slične. Nameće se kriva slika i naše sadašnjosti i prošlosti. Podmeće se često kao istina ono stoje prijevara, kao dobro ono stoje zlo.

    6.             Marija je znala koga i što veličati.

    Ona je osjetila gdje je prava veličina: Veliča duša moja Gospodina. Ona je bila svjesna da i ona u tom ozračju Gospodinovom raste: Velika mi djela učini Gospodin, ..odsad će me svi naraštaji zvati blaženom. Svoju veličinu pokazala je i ona kraj žrtvenika: na Kalvariji, l ona je bila spremna poput njezina Sina prikazati svoj život za spasenje drugih.

    Crkva je rasla najviše onda kada je imala u svojoj sredini više onih koji su bili spremni živjeti i umrijeti za druge, kada je imala svojih mučenika. Njih je ona najviše štovala i njihovo štovanje rasporedila u kalendaru preko cijele godine. Svijet će biti sigurniji onda kada počne častiti i štovati prave veličine. To nisu ni znanstvenici ni umjetnici, športaši i glumci, političari i vojskovođe - nego mučenici (vjerni svjedoci), oni koji su imali snage prinijeti i žrtvu svoga života Bogu na čast i na spasenje braće ljudi. Zato je papa Ivan Pavao II. na pragu trećem tisućljeća uputio svim narodima poziv da popisu i nasljeduju svoje mučenike. To su prave veličine.

    7.             Crkva hrvatskih mučenika

    I naša hrvatska sredina treba izgraditi bolji osjećaj koga veličati u svojoj sadašnjosti i u svojoj prošlosti. Kada se koristimo pravim mjerilima u odnosu na našu prošlost i sadašnjost, vidjet ćemo kako se često čini velika nepravda. Neke se veliča bez razloga, neki ne dobivaju zasluženo priznanje. I ne može se donijeti ispravan sud ako se krene od krivih polazišta, ako se ne uzme prava mjerila. Takav oltar ima svaka župna zajednica i svaka crkva u kojoj se okupljaju vjernici. Ovdje je zabilježeno takvo okupljanje već 1648. kada nalazimo sigurne tragove ovoga svetišta. Župa Krasno osnovana je pred 200 godina. To znači da vjernička zajednica već tada organizirana kao samostalna župa oko svoga središta - oltara u crkvi sv. Ante.

    Na Udbini gradimo oltar na kojemu povezujemo s Kristovom žrtvom sve hrvatske žrtve naše povijesti. To je nacionalni projekt. Projekt nije samo gradnja jedne nove crkve, nego projekt zdravog usmjerenja našeg naroda. Naš narod će biti na sigurnom putu ako bude veličao i častio prave veličine. A njih ćemo otkriti najlakše ako ih gledamo od oltara Kristova, od njegove žrtve; ako znamo poput Marije stajati uz Isusa za vrijeme njegove žrtve iz ljubavi prema Bogu i ljudima.

    Poduprite projekt svojim molitvama. Ove godine Crkva je već počela rasti zahvaljujući vašim darovima i rasti će kao građevina vašim prilozima. Križni put počinje s Krbavskog polja u 9,30. Svečanu svetu misu predvodit će zajedno s ostalim biskupima riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić. U našoj biskupiji to će biti toga dana (nedjelje) glavna misa. Poldanice ili velike mise neće biti taj dan služene nego će se ljudi usmjeravati prema Udbini. Sudjelovat će, nadamo se, i naša vojska s povijesnim postrojbama. Tko ne bude mogao doći na Udbinu moći će misu i prigodni program pratiti na tv ekranima. Upravo zbog toga da se vidi kako nastojimo izgrađivati ispravan pogled na našu prošlost i na naše veličine, motoristi će sa svih naših važnijih strati šta, s naših mučeničkih oltara, donijeti u procesiji kamen koji će biti ugrađen u zdanje CHM.

    Neka Marija koja je od Male prema Velikoj Gospi rasla veličajući Gospodina i prateći svoga Sina Isusa Krista sve do njegova žrtvenika na Kalvariji, bude svima nama pomoćnica i uzor na životnom putu.

    E-mail

    Pretraživanje stranice