bener

Propovijed u Senju za Veliku Gospu

Dogma o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom je proglašena 1950. Međutim Božji narod je vjerovao u ovu istinu puno stoljeća prije. Kršćanski puk je bio uvjeren da nije bilo moguće da Marijino tijelo, od kojeg je svoje tijelo uzeo Isus naš spasitelj, istrune u grobu.

Crkva uči na temelju svetopisamske objave da je duša vjernika koji je prešao s ovoga svijeta u milosti Božjoj, u slavi kod Gospodina, a tijelo će se pridružiti duši na koncu vremena o uskrsnuću tijela. To će biti preobraženo tijelo, očišćeno od svakoga zla, koje više nije podložno bolesti i smrti.

Međutim Marija je bez grijeha začeta. Ona grijehom nije zaražena, stoga ju ni trulež grijeha nije mogla zahvatiti. Njezino tijelo nema od čega biti očišćena te je ona mogla odmah i dušom i tijelom biti uzeta u nebo i biti pridružena Isusu koji je od nje baštinio svoje tijelo.

Stoga ono što Crkva danas slavi u Mariji jest ono čemu se nada svaki kršćanin preminuo u milosti Božjoj. Stoga je ovo dan naših velikih očekivanja, dan koji daje smisao cijelom našem životu.

Već za života, kako smo čuli u današnjem evanđelju, Marija je kanonizirana. Elizabeta ju naziva „blaženom“ i „blagoslovljenom“ među svim ženama.

Marija je blažena zato što je povjerovala Bogu, zato što je vjeru i pouzdanje u Boga živjela u sve dane života svoga.

Na Elizabetinu kanonizaciju Marija odgovara pjesmom „Veliča duša moja Gospodina“. To Marijino „Veliča duša moja Gospodina“ nema značenje da je to veličanje, slavljenje i zahvaljivanje Bogu stvarnost tog trenutka, nego je to program njezina cijelog života.

Marijin je program slaviti Boga sveg života svog, u svim radostima i nevoljama života. To slavljenje i veličanje Boga nije prije svega na riječima, nego slavljenje Boga cijelim životom.

Marija nosi duboku svijest da sve što ima jest čisti Božji dar. Ta svijest o Božjem daru je tako jaka u njezinu srcu da je to spontano potiče na slavljenje i veličanje Boga.

Draga braćo i sestre! Nitko od nas nije primio one darove koje je primila Djevica Marija koja je izabrana da bude majkom našega Spasitelja i Otkupitelja. Međutim, svi smo primili obilje Božjih darova. Puno više nego što smo toga svjesni.
Problem je što postanemo premalo svjesni svega što nam je Bog dao i darovao. Što je manja svijest o tim Božjim darovima to je manja i zahvalnost Bogu. Nitko ne zahvaljuje za nešto čega nije svjestan da je primio.

Taj nedostatak svijesti o Božjim darovima nije bez naše krivnje. Bog nam to i objavljuje, ali smo mi prečesto koncentrirani na ono što nemamo pa ne vidimo dobro ono što imamo.

Tako po proroku Hošei Bog se žali i poručuje narodu: „Ja sam Izraela hodati učio, držeći ga za ruke njegove; ali oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo“ (Hoš 11,3).

Ovdje se ne radi da narod ili pojedinci nisu bili u mogućnosti spoznati tu Božju ljubav i brigu prema njima, nego to nisu uspjeli jer su se udaljili od Boga, jer su sve pripisivali sebi i svojim snagama. Kada se udaljimo od Boga onda ne primjećujemo sve ono što Bog za nas čini, a onda normalno, usfali i naša zahvalnost.

S druge strane opet često se događa da su osobe vjernici daleko više pozorni na ono što oni čine za Boga, ali premalo vide ono što Bog čini za njih. Baš ovdje Marija nam se predstavlja kao poseban uzor. Ona ne govori ništa o tome što ona čini za Boga jer joj se to čini beznačajnim u usporedbi što Bog čini za nju. Ona dobro vidi velika djela koja njoj čini Gospodin.

Kako je važno postati više svjesni onoga što Bog čini za nas. Ta Božja velika djela se mogu vidjeti samo srcem. Zato apostol Pavao moli za svoje vjernike da im Bog prosvijetli oči srca da bi mogli spoznati veličinu Božjih darova.

Kada je Isus ozdravio deset gubavaca samo se jedan vratio da mu zahvali. Evo što je čovjek. Isus se ražalostio toj činjenici. Zato i zapita: „Zar nisu ozdravila desetorica? Gdje su ona devetorica?“

Mnoge stvari prihvaćamo kao normalne, da tako treba biti, pa mislimo da zbog toga ne trebamo zahvaljivati. Pa i sam se tu moram ispovjediti i kajati. Kada sam posjećivao branitelje u Novoj bolnici u Zagrebu susreo sam jednoga koji je ostao bez ruku. U jednom trenutku mi reče: „Velečasni da ja imam ruke ništa se ne bih bojao budućnosti, bez obzira što mi je sve srušeno. Ali nemam ruku“.

Tad sam se prisjetio da ja nikada prije nisam zahvaljivao Bogu što imam ruke, noge, oči, ... Tko zna koliko puta me je Bog spasio da ih ne izgubim.

Kada bismo Bogu zahvaljivali za ono što imamo koliko mu prigovaramo za ono što nemamo, bilo bi nam puno drugačije.

Ivan apostol u svojoj poslanici ističe: „Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“. Ovdje smo u srcu evanđeoske poruke: poziv kršćaninu da upozna ljubav kojom ga Bog ljubi.

Draga braćo i sestre, ovdje je često i problem svakoga od nas. Lako se uvjerimo da nas Bog voli kada u životu sve ide dobro, kada ne fali zdravlja, kada funkcionira obitelj i posao, kada financijska situacija nije loša, itd.

Problem se javlja kada nadođu neke poteškoće, neka trpljenja. Prvo što pomislimo jest da se Bog udaljio, da je okrenuo leđa, da nas kažnjava iz nekog bijesa prema nama, i slično.

Ako se nekoga voli samo kada ti u svemu ugađa, onda to i nije prava ljubav. To je interes. Ljubav se provjerava u kušnjama života, u životnim neuspjesima i porazima, patnjama i nevoljama. Voljeti znači znati u ovakvim situacijama biti blizu osobe.

Rasipnog sina, dok je imao pune džepove novaca, svi su tobože voljeli, imao je prijatelja na pretek. Kada je novaca nestalo, kada je i on sam počeo umirati od gladi, nema nikoga da mu pruži niti ono što svinje jedu. Njegovi, tobože, prijatelji su se distancirali, nemaju više nikakvog motiva da mu budu blizu.

I dragi Bog nas nekada stavlja u teže situacije da provjeri našu ljubav prema njemu, ili bolje rečeno da sami spoznamo kakva je naša ljubav prema Bogu. Je li naš odnos prema Bogu više ljubav ili interes, više prijateljstvo ili strah.

Bez prave ljubavi prema Bogu nećemo Boga nikada dostatno upoznati, jer ljubav je ta koja nam daje mogućnost vidjeti Boga. Zapravo, ljubav je ta kojom možemo vidjeti i ono što fizičkim očima ne možemo vidjeti.

Blažena Djevica Marija, osoba Božje ljubavi, prva uočava tjeskobu domaćina na svadbi u Kani. Ona to vidi kad nitko drugi ništa ne primjećuje. Najbolje vidi onaj tko vidi srcem.
Ivan apostol, učenik ljubavi, prvi prepoznaje Isusa kada se ukazao na Genezaretskom jezeru dok su učenici ribarili. Ivan ga prepoznaje kada ga ni jedan drugi učenik nije prepoznao.

Otac Rasipnog sina, čovjek ljubavi, vidi sina iz daleka kada ga nitko drugi nije mogao uočiti. Tko s ljubavlju gleda najbolje vidi.

Stoga, dok svoje srce ne ispunimo ljubavlju nećemo moći vidjeti mnoga Božja djela u prilog čovjeku, u prilog svakome od nas. Isus će reći: „Blago čistima srcem oni će Boga vidjeti“.

Ljubav je ona koja čisti srce i daje mu mogućnost da vidi misterioznu Božju prisutnost u ljudskom životu. Marija nam je tu uzor i zov. Amen.

 

 

 

Tags: Senj, Majka Marija, Velika Gospa

E-mail

Pretraživanje stranice