bener

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije

Poruka i čestitka gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića za Božić 2014.

„Mi se dičimo i u nevoljama" (Rim 5,3)
Ozračje Božića u našem je civilizacijskom okruženju tradicionalno označeno određenim otklonom od životnih briga. Ljudi su u svako vrijeme skloni tražiti načine kako će što prije ostvariti životno osiguranje za sebe i za svoje te biti oslobođeni nevolja i pogleda u nesigurnu budućnost. Zato će na tu tvrdnju vjerojatno, netko prigovoriti: Pa nećemo valjda i za Božić o tome! Božić je vrijeme za radost. No nije li upravo božićna radost u stanju dosegnuti i oplemeniti naše poteškoće i nevolje? Nema sumnje da je, a uvjerava nas u to u više navrata i sv. Pavao, kako čitamo i u naslovu.

Bajka ili opora stvarnost

Kad su Marija i Josip spoznali da su njihovi životi povezani s pojavom Sina Božjega u tijelu, mogli su reći da su riješili svoje životno pitanje jer je sam Bog iza njihovih života. Međutim, niti su oni tako mislili, a niti je Bog želio da oni žive bezbrižno, jer bi to značio zastoj u njihovu duhovnom rastu. Trebalo je i dalje učiti i rasti. To se vidi i u zgodi kad su krenuli u Betlehem na popis stanovništva, a Mariji se "navršilo vrijeme da rodi". Nisu išli uz pratnju anđela prema otvorenim srcima onih koji su ih susretali, nego su se suočili s teškim prilikama putovanja i traženja smještaja za rodilju. Poslije poroda trebat će s Djetetom bježati od zločinačke ruke zemaljskoga gospodara. Te velike teškoće i zapreke na životnom putu i te kako su im pomogle da su Marija i Josip mnogo naučili i postali jači u suočenju sa životnim teškoćama. Da tih teškoća nije bilo, da su ih pratili anđeli i sve prepreke umjesto njih rješavali, ne bi se ni dogodio njihov rast. Nije to bila idila i bajka, nego kruta stvarnost: naporan put, prava štala, bez potrebne pomoći i sigurnosti, bez bombica i zvončića. Da bi sve to uspješno prevladali i dobro obavili, trebali su napregnuti sve fizičke i duhovne snage.

Naše narodne muke

Naš narod je previše gajio nadu da su uspostavom samostalne hrvatske države prevladane, ako ne sve a onda barem glavne teškoće na njegovu povijesnom hodu te da smo uplovili u mirne i sretne vode. Međutim, današnje prilike većini ne izgledaju takvima pa smo u opasnosti da se već podnesene žrtve shvate kao neuspjeli projekt, a sadašnje nevolje kao beskoristan teret; kao da bismo trebali biti oslobođeni od novih većih nevolja. A one i dalje traju. Međutim, trebamo na njih gledati u duhu Marije i Josipa, tj. kao prigodu za nove spoznaje i novi rast. Međutim, teškoće su poput stepenica: može se na njima pasti natrag, a može se popeti na višu razinu. One su opasnost za novi poraz, ali i mogućnost za novu pobjedu. Možemo nazadovati, a možemo i ojačati za sigurniji hod naprijed.
Isus je došao da nam to otkrije i da nam dade snagu za pobjedu i radost u teškoćama. Svaka poteškoća prigoda je za napredak i za novu pobjedu. Ne možemo ni zamisliti kako bi Isus ostvario svoju pobjedu nad smrću da nije bio suočen sa smrtnim teškoćama. Da su mu svi ljudi samo pljeskali, ili da su ga nezainteresirani pustili neka radi i priča što ga je volja, da mu nisu postavljali teškoće, kako bi se očitovala njegova velika ljubav za čovjeka - položiti i život svoj za njega. On je imao i te kako velikih teškoća. Imao je on i svoje 'udbaše' koji su ga stalno pratili da ga uhvate u nečemu za što bi ga mogli optužiti i osuditi. Evanđelist Luka, čije se evanđelje ističe u opisivanju Isusove blagosti, najviše govori o tome kako su neki Isusa pratili, ne da od njega nešto nauče, nego vrebajući „kako bi ga našli u čemu da ga optuže" (Lk 6,7; usp. također: 11,54; 14,1; 20,20). Svaku od tih opasnosti i teškoća Isus je shvatio kao novu prigodu da još bolje očituje svoju ljubav prema čovjeku i vjernost nebeskom Ocu koji ga je poslao da spasi ljude, da ih nauči kako se „kroz mnoge nevolje" dolazi u kraljevstvo nebesko.

Teškoće su izazov za novu pobjedu

Isus nije došao da nas oslobodi od svih nevolja, nego da nam pokaže kako se njih može i treba gledati kao priliku za novi rast. To nam je bez sumnje radosno otkriće Isusovo koje je on vjerno svjedočio od rođenja do smrti, od Betlehema do Kalvarije. S tim duhom krenuli su Marija i Josip prema Betlehemu, tim duhom su oni nošeni u vrijeme egipatskog progonstva. Tim istim duhom nošeni su i apostoli kada su krenuli u svijet, a tim duhom obdareni su i svi oni koji vjeruju u Krista.
Nevolje dakle nisu samo opasnost od novog poraza, nego je svaka od njih ujedno novi izazov i prigoda za novu pobjedu.
Vidjeli ste, zacijelo, kako je neko stablo izraslo visoko iz kamenjara, koristeći se i najmanjom mogućnošću da pruži korijenje za hranom i za potporom. Gledao sam nedavno u vrtu kako se trava probila kroz metar visoko naslagane komade željezne ograde. Mnoge su zapreke stajale na putu tim biljkama. A ostala trava, koja se nije trebala boriti ni s kakvim zaprekama, ostala je malena i neugledna. Sjetio sam se onda kako je u najtežim prilikama za kršćanstvo bilo najvećih velikana duha vjere i postojanosti - mučenika. Sjetio sam se da ne bismo imali ni suvremenog uzora vjere i postojanosti, Alojzija Stepinca, da nije bilo nemilosrdnog i nepravednog komunističkog sustava u kojemu je on rastao, boreći se neprestano s preprekama koje su mu bile na putu. A tu su i primjeri iz Domovinskog rata: koliki su nevolje shvatili ne kao prijetnju da budu poraženi, nego kao izazov i prigodu da budu veći, da porastu i kao ljudi i kao vjernici.

Evanđeoska radost

Papa Franjo uputio je svoju pobudnicu svim kršćanima pod naslovom Radost evanđelja (Evangelii gaudium). U njoj opširno i jasno razlaže upravo to da kršćanin ne gleda na životne teškoće kao oni koji nemaju nade, nego kao oni koji u svojim teškoćama čitaju Božji poziv na veću blizinu i na duhovni rast. Kako bi bilo korisno kada bismo i mi borbu sa svojim teškoćama prodahnuli tom Papinom pobudnicom jer se u njoj daje obrazloženi temelj naše radosti što smo povjerovali evanđelju. Naime, posljednjih godina u okviru biskupijskoga pastoralnog programa svakoj godini dademo jedan poseban naglasak. Prošla godina bila je pod geslom: Odgoj za slobodu u znaku križa. Ovu smo nazvali - Godina Evanđelja. To zapravo, znači „godina Radosne vijesti" koja nam je objavljena u evanđeljima.
Nekadašnji upravitelj gospićke župe i karlobaški župnik Šime Starčević u teškim bolestima koje su ga trajno pratile, znao je uskliknuti: „Ustostruči, Gospodine!", jer je bio svjestan da i njegova bolest ima visoku evanđeosko-otkupiteljsku vrijednost.
Gledajući tako na životne teškoće, razumljivo nam je što Mariju i Josipa na putu prema Betlehemu i prema Egiptu nisu anđeli pratili i u svemu im služili, jasno nam je zašto taj put nije bio bajka i idila, nego opora stvarnost, ali koju su oni oplemenili svom svojom ljubavlju i vjernošću, tako da su bili veliki pred Bogom i nama postali uzor kako se i mi trebamo suočavati s teškoćama u svome životu.
Čestit Božić i blagoslovljenu 2015. godinu želi svima vjernicima Gospićko-senjske biskupije i svim ljudima dobre volje biskup

                                                                                                                     † Mile Bogović
Na prvu nedjelju Došašća, 30. studenoga 2014.

Tags: mons. dr. Mile Bogović, božićna poslanica, Božić

Ispis E-mail

Pretraživanje stranice